pupi
mrtav blog, mrtva slova napisana gradu koji me se niti ne sjeća, mrtav pokušaj povezivanja s temeljem...
koliko nas je započimalo pisati sladunjave stihove o rodnom gradu u nadi da će nas isti zaželjeti natrag, u svoje toplo krilo koje je majka naših prošlosti? nitko nije uspio dočarati egzil u kojem živimo od trenutka kad smo se, kao mladi i nadobudni kvaziintelektualci, uputili prema zakrčenim prometnicama metropole. egzil je stvar izbora, potreba za ispunjenjem vlastite sudbine. ili ne? možda samo bježali od duhova kad smo sjedali u autobuse i vlakove, u nadi da se nikada nećemo vratiti provincijalnom kutku iz kojeg potječemo.
čak su i naše prve stope na novom tlu bile sigurne, nimalo krivudave; shvaćali smo veličinu svog pothvata, uhvatili sudbinu za kosu i spleli od nje pletenicu kakvu smo mi željeli, koja se nikada neće otpetljati. ili smo to samo zamišljali? voljeli smo te nove stope i osjećaj ispunjenosti, nova događanja, akademski život, koncerte, ručkove u menzama, kavice na špici i nove stvari koje su nas konačno činile ljudima.
nakon 3 godine nomadskog života po uglovima metropole, nije se mnogo toga promijenilo, ali je osjećaj ponosa bijegom zamijenio osjećaj grižnje savjesti zbog odbacivanja vlastitih temelja. kako ih uopće ponovno pronaći? niti se ovdje osjećamo doma, niti nas doma želi doma, niti imamo bilo kakvu perspektivu doma.
svake godine seliti iz jednog grada u drugi, iz jednog kvarta u drugi, iz jedne sobe u drugu...postalo je naporno čak i meni koja živim za kinesis. svaka je soba kroz neko vrijeme bila adaptirana mojim potrebama, čak je i osjećaj bio vrlo blizak domu, ali sobe su nestalne. moja soba u mom gradu ne sadrži ništa što bih mogla nazvati svojom prisutnošću. postoji jedan krevet i na njemu jedna igračka. kad sam odlazila, pupi (bijeli tuljan) je trebao ići sa mnom, ali ga je majka htjela zadržati. sve su moje stvari u drugom gradu, osim tog tuljana s kojim spavam otkad znam za sebe. majka je zadržala stvar koja je provela najviše vremena kraj mene. često je zamišljam kako, kad ostane sasvim sama, grli tu igračku i plače...
ja nikad ne plačem...
htjela bih da je pupi sa mnom, onda ni ona ne bi plakala, a ja bih se osjećala više doma...ovako, samo visim u međuprostoru zbog jedne bijele igračke...
(#)
07.10.06 13.35
Ariadna
komentari (2) dodaj komentar
• ja te se sjećam.ustvari,sjećam se ariadne:).da se nisam udaljio od niti pa si me ispustila iz vida? (04.12.06 02:42 filip)
• nešto sporo otvara komentare na drugom blogu (20.01.07 03:02 filip)
[1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8] [9] [10] [11] [12] [13] [14] [15] [16] [17] [18] [19] [20] [21] [22] [23] [24] [25] [26] [27] [28] [29] [30] [31] [32] [33] [34]
|
|
...
SB OnLine
bolesnium.blog.hr
wrunga
bbop
porto
lebovski
knjiški moljac
| posjeta: 9016 glasova: 1133 |
|
|
|