Bjelina više ne bijeli i otkrivaju se konture boja koje nagoviještaju bezvremeni slijed trenutaka. Drugim riječima, dolazi proljeće, koliko god glagol u trećem licu prezenta bio suvišan zbog nepostojanja vremena. Osmerokutni temelj već spomenute kapelice koji je ljetos poslužio gradskim umjetnicima kao pista za modnu reviju njihovih najnovijih modela iz kolekcije jesen/zima/proljeće/ljeto vječnosti ogoljen je i jednostavan. U središtu je Tvrđave, a do njega vode četiri puta, četiri strane svijeta. S jedne je strane na bedemu nekada stajao zvonik odvojen od same kapelice. Odzvanja podne, čak i sada kad je od njega ostalo samo sjećanje. Duh zvonika leluja ponad travki, opasno nagoviješta (poput onih Proustovih zvonika) misao na vječnost koja u mojoj glavi oduvijek postoji, jest. Vječno podne u svakom gradu, osjećaj ništavila povezan s lošim odgojem o vremenitosti, bremenu koji nosimo u genetskoj strukturi, utkanu u alele DNA. Nekad se potkrade greška u finom tkanju pa nastane hibridni stupanj egzistencije, crna ovca u stadu koje slijepo sluša pastira. Zapravo, ne bih rekla da je to greška jer Mogućnost je Sve, a iz toga zaključujem kako je struktura samo dio Strukture, Apsoluta ako baš hoćete. Ništavilo s tom zamjenicom koja upućuje na odnosnost i upitnost istovremeno je samo još jedan način na koji je Čovjek, sam svoj tvorac i krojač sudbine, pokušao zauzdati Sebe/Mene u Svemu koje neprestano ukazuje na kontradiktornost s kojom se ne znamo nositi jer vjerujemo u poredak stvari, sustav koji oduvijek postoji, a koji zahvaćamo koncenzusom o njegovim osnovnim značajkama (Silić, 1. godina kroatistika, prvo ili drugo predavanje). Ne mogu opovrgnuti postojanje sustava jer i samo je opovrgavanje način dokazivanja istog, zbog kopule jest, ali mogu čuti otkucavanje podneva na sadanepostojećem zvoniku. Mogu! Lijepe li riječi...Mogu i možda... Možda mogu sigurno reći kako je-sam. Mogu možda i bez kopula, ali ona se uvijek nameće, i kad ne izgovaramo (poznata teza o postojanju neizgovorenog kao dijela mišljenja, a mišljenja kao akta, djelovanja- dakle nameće se radnja, a ona nameće kopule). Mogu sada reći kako u gore navedenom proseru nijednom ni(je)sam kopulu napisala, nema je. Možda mogu iskazati broj jedan kao je-dan, a to upućuje na kopulu tj. bivanje, i dan kao vremensku kategoriju koju smo iz sustava koncenzusom zahvatili. Misao, razvoj tkanja koje nema početka niti kraja jer je cirkulirano, na "krajevima" se spaja...Misao na vječnost...Zvonik, osmerokutni temelj, prst koji ću osjećati uperenim u sebe i kad odem iz ove sobe, kad neka druga boja pokuša prekriti moje stope na putu do Samostana...Uređeni, "snažnokontrolirani" (pojam preuzet od Onana) kaos...Apsolut, apsolut s malim početnim slovom. Mnogo malih početnih slova u velikom. Otkucava, ništa se ne događa, sve se događa, žena na biciklu se neprestano vraća, prst još uvijek uperen, Sve u Meni...mnim... Je li netko možda stavio na repeat!? Ležim u centru temelja, opasana zidinama, slušam otkucavanje podneva. Kosa mi je prostrta po mekoj zelenoj travi, ona me draži lelujanjem. Spavam, potpuno budna. Sklopljenih očiju gledam svijet i vidim, poput slijepca. Vidim Sve i Jedno, tragam za Drugim u svemu tome. Potpuno sam gola. Bradavice su čvrste. Koža se ježi. Vjetar nagoviješta oluju. Sunce baca zrake. Oblaci su poput vulve, probijeni mekoćom koja prži. Budna sanjam. Gola sam bez golotinje, obučena sobom/mnom. Podne. Proljeće/jesen/ljeto/zima vječnosti. Raširila sam noge. Noge su čvrste i mesnate. Između njih je vječnost. One su oblaci. Tu nema sunca. Još. Tko je stisnuo play?! Trenutak skriven od uperenog prsta, je li moguće? Opet ta riječ...Kako postaviti pitanje o Mogućem? Nema glupih pitanja, samo su odgovori glupi... Rew Nakon kiše dolazi sunce. Ležim u centru Apsoluta. Netko se dotiče puti! Ubada se u Sebe/Mene! Spojeno profano i sveto. Obasjava me sunce. Oblaci se rastvaraju. Drugo je probuđeno. Treba samo tragati. Mnim...Misao na vječnost. Stop!!!! I teče, teče, teče jedan slap...