Bijeli pokušaj privida
Pogled nalijevo oblikuje sliku temelja prekrivenih bjelinom koja neumorno bijeli, kao da pokušava prekriti povijest ovoga grada osuđenog na propadanje u svakom trenutku objeljivanja. Sveta Ana, kapelica koja povezuje djetinjstvo i odrastanje samoprozvane kurtizane, a u kojoj su, sigurna sam, neki austrougarski ljubavnici šaputali samo njima znane zavjete na nekom po mnogima ružnom i hladnom jeziku koji nas je tlačio mnoge godine. Sjedim u sobi koja odiše prošlošću. Ona je dio gramatičkog sklopa u kojem jedan dio pojavnosti predstavlja pluskvamperfekt, a drugi perfekt. U zidinama Tvrđe u mene je uperila prst [I]Ruka [/I]Branka Ružića, groteskno opominjući na sveprisutnost lažnog morala grada u kojem sam imala i prebivalište i boravište punih 19 godina.
Sada sam boravištem vezana za Veliki Grad o kojem sam uvijek snatrila u vrijeme kada su me predrasude male sredine gušile. Mislila sam kako će "multikulturalnost" i milijiunska brojka stanovnika pogodovati razvitku osobnog poimanja svijeta malene provincijalke, ali ubrzo sam uočila kako svi gradovi nastaju po istoj matrici koja ponekad postane skrivena djelovanjem urbanizacije i širenja, a u osnovi je svakog društva, koliko god veliko bilo. Jednostavno rečeno, bjelina je svuda ista, neumorna, a krhka.
Osjećam se poput Božice koja u svojoj kuli satkanoj od tisuća duša čeka Tezeja koji će se uhvatiti za nit.
Zvuči kao pokušaj mitologizacije teksta radi dobivanja na poetičnosti, ali u suštini je erotika. Ne nemirna kao što misli netko u komentaru prošlog posta, nego istinita, potpuno neposredna, ona koja izlazi iz mene u trenutcima uživljavanja u aktere vlastitih literarnih iznašašća. Lijepo uobličeno, zvučalo bi ovako: [B]" Božica želi da Tezej ubije Minotaure na kraju labirinta i onda se vrati onoj koja ga je čekala na drugom kraju niti, uvijek spremna raspustiti svoju kosu po kojoj će se popeti. Ne da bi je spasio, to može i sama. Ona samo želi u njegovom naručju promatrati uzaludne pokušaje bjeline da sakrije ono što svi vide, a boje se izreći." [/B]Moj unutarnji monolog(ili dijalog za upućene) ukazuje plural imenice iz antičke mitologije, a koja zapravo skriva u sebi promiskuitet nitne kraljice. Ona je tu nit nudila mnogima,ali većinu su Minotauri proždrli. Zapravo, proždrli su sami sebe dogmama i estetikom ženstvenosti.
Ženstvenost je još jedan pojam koji smatram produktom muških skrivenih želja, a umoždile su im se još u maternicama, ili maternici(jednina) ako ćemo objediniti sve u imenicu ženskog roda koja je, nepravednim sužavanjem značenja, dugo značila samo jaje iz kojeg niču Odabrani. Totalna majka je inkubator onih koji su sebi formirali svijet idealima o tome kako žena treba izgledati, a nisu je pitali želi li ona taj usud u kojem je svedena na radilicu. Najgore je što se neke jedinke nikada neće niti zapitati ima li u njoj više od tog suženog značenja.
Božica(da se vratim mitologiji) je u svom promiskuitetnom životu shvatila kako su rodne razlike produkt spolnih obilježja, točnije jednog spolnog obilježja koje visi, a u stvarnosti razlika nema. Može li mi itko sa sigurnošću reći kako bi moji tekstovi odavali rod da su pisani u prvom licu prezenta? Ukoliko je odgovor da, reći ću samo kako su mnoge moje priče podmetnute uz muško ime i vrlo su cijenjene u jednoj maloj sredini koja mi služi kao grupa za promatranje učinaka. Da, imam male zamorčiće koji čak i da ovo pročitaju ne bi bili sigurni radi li se o njima.
Razlike su produkt neshvaćanja Drugosti u sebi, a taj problem proizlazi iz nevjerovanja u međusobnu kreaciju. Pokušavamo biti individualni, a moment u kojem se rađamo to opovrgava. Mi smo struja svijeta i sami smo sebi naložili podijeljeni kozmos, njegovim formiranjem s jedne strane, i slaganjem s druge strane. U suštini, svi smo Jedno koje egzistira Mnogim. Nije to moja osobna filozofija ili neko revolucionarno iznašašće koje će promijeniti svijet nego je upisano u svako slovo i svaku pahulju bjeline iza koje se skrivamo.
Reći ćete kako u svojim tekstovima naglašavam kako sam odmalena drugačija. To je točno, ali također je točno da se baš to naglašavanje prvo gubi kada čitam i kada me čitate, a to je i namjera pretjeranog naglašavanja i hipersenzibiliteta.
Metafora bjeline koja prekriva grad govori za sebe, ne moram je tumačiti jer sve će biti jasno kada se netko popne po toj kosi i shvati uzaludnost skrivanja.
Vulgarnost ni u kojem slučaju nije moment moje nesigurnosti, nego naše nesigurnosti koju sam nakratko posvojila kako bih dodirnula svakoga u sebi. Dodir, reakcija, kritika, sve ukazuje na prepoznavanje, termin koji je Julijana Matanović tako dobro označila u svojoj knjizi [I]Kao da smo otac i kći[/I]. Sreća koja me dotakne svaki put kad netko reagira na nešto što napišem može se usporediti s orgazmom jer najgore je kad ne reagirate, tj. pravite se da ne reagirate. I ja sada reagiram na komentar, to je čarobni krug koji je neizbježan, istinit utoliko što predstavlja egzistenciju.
Krug, ponavljanje, nagomilavanje i besmisao smisla...poetika koja se bori sama sa sobom, to su oznake stila i predstavljaju Drugo koje živi u meni Jednoj, sve vas koji osjećate bilo svijeta. Ono otkucava svima nama, istim tokom, ne postoji bez naših bila i obrnuto. Čitav je svijet Mogućnost, postvarivanje, kreacija, ne postoji laž kao takva, niti negacija, ništa je samo Ne- biće u moru istih koji jesu Biće(reče Platon).
Sjedim u sobi u kojoj je u mene uperen prst prošlosti i sadašnjosti, pogled nalijevo metaforizira bjelinu, šutim...
Erotika je vidljiva u svakoj rečenici, riječi, grafemu, fonemu, ničemu...
Erotika koja je neprimjereno izrečena iz usta žene(zapravo djevojčice) nije ništa do vulgarnosti i, rekli bi neki, preseravanja, pokušaja dokazivanja u svijetu neškolovanih književnih kritičara.
Erotika je svaki trenutak u vremenu koje ne postoji, zatvorena u okvire kako biste je lakše razumjeli.
Erotika...šutim...
Erotiziram i postvarujem, dotičem, vrištim, molim, preklinjem, tragam ,sve baš sve vidim, čak i sebe...istražujem, ponovno pronalazim, sve je isto, ništa nije isto...graničim s mentalnim bolestima u koje ne vjerujem...bivam...najvažnije-BIVAM...
Erotika svega što biva, dakle svega, zbog kopule jest...
Ima li ijedna riječ vulgarnosti u ovom tekstu? Toliko je vulgaran, a ne primjetite!
Erotičan je, bijesan i smiren istovremeno,želim da takav bude...
Pitali ste neću li ogoljavanjem izgubiti dio sebe? Odgovorite mi: Kako je moguće izgubiti dio sebe? Ukoliko mislite na intimu- umjetno stvoren termin koji nas međusobno odaljuje, onda je odgovor da. Gledajte, sebe ne posjedujem Ja, veliki ego u svijetu velikih ega, sebe/mene posjedujemo svi. Mislite li da mogu sve otkriti ako smatram da cijeli život otkrivam? Je uistinu moguće spoznati Sve o kojem vi mislite kao o jednostavnoj kategoriji, a meni je tako složena?
Ovaj trenutak u kojem sjedim, šutim, jedan prst je uperen u mene, a bjelina se igra privida...to je samootkrivenje i Sveotkrivenje...ne mogu to ni izraziti...bujicu koja erotizira Sve, pokušava uhvatiti vlastitu nit...
Moguće je spoznati jedino ako svi spoznamo, inače je uzaludno...A opet, spoznam li ja ili vi, onda spoznajemo svi...baš sam sjebana...oprostite na mojoj prvoj vulgarnosti...zbrka u glavi, zbrka u svijetu, poetika razjebavanja, ludilo...
Za kraj samo pjesma...i misao kako bjelina nikada neće izbrisati stope usmjerene ka Samostanu...
[B]Jedno sasvim egocentično pitanje (jako, jako loša pjesma) [/B]
Tko se krije iza pogleda u magli?
Neka djevojka što pokraj rijeke
tiho korača, skuplja komadiće vremena i spaja
sliku totalnog svemira
Ja sam samo odraz u ogledalu svijeta,
mala točka u dosjeu Apsoluta, sasvim mala
mrlja na reveru Boga
Dijete opijeno kajsijama u jednoj
ulici iz snova, na ružičastom triciklu
kraj rijeke, sasvim blizu
Djevojčica iz centra, ružna, neugledna
slagala sam rime o propasti svijeta,
sanjala o ocu kad se vrati kući
Djevojka na mostu kad je lila kiša
bacila se s njega, ostavila lice, odjenula
odraz koji čini čuda
Mlada žena koja ljubavnike mnoge
na dlanu je htjela samo zbog kontrole
Zaljubljena sjena jedne ružne žene;
na grudima molitvenik, u očima spokoj
ona nije ptica da joj režu krila
kao što su meni kad sam letjet htjela
Tko sam?
Jesam li ja, ili ti, ili možda vi, ili
samo kćerka, sestra, majka
da i majka svoje djece na papiru.
Ja sam sjena, silueta Boga,
kažnjena sam, progonjena, imam
svjetski bol u koži, miris Zole u očima
Prokletnica, ljubavnica, nikad majka
uvijek sjena, kako kaže jedna žena:
" Ali to sam samo ja..."-ne, kažem ja
to smo ja, ti on/one/one, mi, vi,oni/one/ona,
svi/sve/sva...da ne nabrajam dalje...
Ja sam samo odraz u ogledalu svijeta,
mala točka u dosjeu Apsoluta, sasvim mala
mrlja na reveru Boga...
PS: samo za slugu hinjenoga, pokušaj privida
(#)
14.03.06 13.34
Ariadna
komentari (3) dodaj komentar
• Odgovor na komantar na drugom blogu (14.03.06 13:36 Ari)
• ovaj post govori puno o Vama; Vašem unutrašnjem proživljavanju onoga sto Vas je ili Vas puno, puno zamki neprestano tlaci - pozornost zaslužuje i zbog toga se na njemu na jedan vrlo prepoznatljiv način ukazuje na raznolikost varijacija u poimanju nečega sto je bilo i nečega sto će u budućnosti imati doista lijepi početak – Radijem se Vašoj osobnoj sreći – pod točkom 6 u «tu sam još « vid (15.03.06 07:24 zasluzena petica est operae pretium)
• nastavak komentara ... vidite da crno ima i svoje naličje želim vam svako dobro i nastavite tako (15.03.06 07:26 est operae pretium)
[1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8] [9] [10] [11] [12] [13] [14] [15] [16] [17] [18] [19] [20] [21] [22] [23] [24] [25] [26] [27] [28] [29] [30] [31] [32] [33] [34]
|
|
...
SB OnLine
bolesnium.blog.hr
wrunga
bbop
porto
lebovski
knjiški moljac
| posjeta: 9035 glasova: 1133 |
|
|
|