|
DOWN and UNDER |
|
|
|
|
|
|||||||||||||
|
KOLUMNA: Brođana u Australiji. JOSIP LALICH PLAVOPOLJAC
HRVATI POD JUZNIM KRIZEM VI.
Najmladji zatvorenik bio je Anthony Slivalo, a imao je samo sesnaest godina. On je rodom s poluotoka Peljesca i stigao je u Australiju, 1912. svom starijem bratu Mati Splivalu u Boulder-Kalgoorlie. Anthony Splivalo takodjer je opisao pokusaj australskih vlasti da regrutiraju hrvatske zarobljenike u posebnu vojnu jedinicu koja je trebala biti poslana na Solunsku frontu; « Zarobljrenici u mojoj baraci su jedva popusili svoju prvu cigaretu, kada su u baraku upali australski vojni redarstvenici i viknuli: « Svi austro-ugari Slaveni pokupite vase stvari i prijavite se kod ulaznih vrata logora..» Nekoliko stotina Hrvata pokupili su svoje stvari i okupili se kod ulaznih logorskih vrata., gdje je vec cekao veci broj australskih vojnika. Osjecajuci da se radi o nekakvoj prevari, ja sam ostao u logoru. Promatrali smo dugu kolonu Hrvata kako odlaze prema sumi, sve dok nisu nestali sa vidika. Kasno poslijepodne primjetili smo oblake prasine koji su se iz spomenute sume priblizavali u smijeru logora. Ubrzo smo shvatili da je to kolona Hrvata koja je jutros napustila logor i koja se sada vraca u logor. Prvi pristigli ukoloni uzviknuli su okupljenim i znatizeljnim njemackim zarobljenicima: «Trazili su od nas da se prijavimo na srpsku frontu.» Poslije su nam pricali kako su bili odvedeni u sumu na vec unapred pripremljeno mjesto. Tamo su bili izvedeni pojedinacno pred komisiju koja se sastojala od australske vojske i neke panslavenske organizacije. Zarobljenicima je ponudjeno pustanje na slobodu ako se prijave na srpsku frontu. Broj onih koji su se prijavili mogao se nabrojati na prste dvije ruke. Neuspjeh toga plana pokazao je kako su vlasti slabo znale i razumjele osjecaje zarobljenih Hrvata. Ipak, bilo je nesto agitiranja protiv Austro-Ugarske Monarhije. Ispostavilo se da je glavna osoba u tome bio Joe Rendulich. On je prije rata zivio u Americi i bio poznat pod imenom Texas Joe. « Istodobno dok je velik broj Hrvata na ovom kontinentu bio interniran u koncentracijskim logorima, bio je i znatan broj Hrvata koji su se dobrovoljno prijavili u australsku vojsku i borio se na francuskoj i solunskoj fronti i na poluotoku Galipolju u Turskoj. U legendarnoj bitci na Galipolju poginuo je veliki broj Hrvata. Medju njima su potporucnik Victor Matthew, narednici Franjo Ulrich i Djuro Radosevic i vojnik John Pavlich. Hrvati u australskoj vojsci borili su se za australske nacionalne interese, a domovinski Hrvati u austro-ugarskoj vojsci za interese austrije i madjarske. Oni Hrvati koji se nisu zeljeli boriti za tudje interese bili su internirani u koncentracijske logore. Hrvati se jedino nisu borili za interese Hrvatske. Za vrijeme prvog svjetskog rata Hrvati su u politicko-nacionalnom pogledu bili podijeljeni u nekoliko struja. Jedni su bili pristalice panslavizma, drugi ujedinjenja Juznih Slavena, a treci ostanak Hrvatske u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Politicke struje za ujedinjenje Hrvatske i stvaranje suverene hrvatske drzave, u kojoj bi Hrvati sami odlucivali o svojoj sudbini, u to vrijeme jos nije bilo. DOSELJENJE IZMEDJU 1918. I 1945. GODINE Poslije stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Hrvati su se prvi put u velikom broju poceli naseljavati u Australiji. Dok su se u prijasnjem razdoblju iseljavali Hrvati uglavnom iz obalnih podrucja, sada su se iseljavali iz svih krajeva, posebice iz Hercegovine, Boke Kotorske, Medjimurja, Like, Korduna, Banije i Knina. Vecina Hrvata naselila se u Zapadnoj Australiji, Sjevernom Qeenslandu, Novom Juznom Velsu i, u manjem broju, Viktoriji i Juznoj Australiji. Proces osnivanja drustava pod hrvatskim imenima, koji su zapoceli Hrvati prije prvog svjetskog rata, prekinuli su doseljenici izmedju dva svjetska rata. Oni su pristupili osnivanju organizacija pod jugoslavenskim imenima i jugoslavenske orijentacije. Bitna obiljezja organizacija koje su osnovali doseljenici izmedju dva rata jesu njihova ideoloska privrzenost internacionalnom socijalistickom pokretu i podrska koncepcije jugoslavenstva. Mnogi clanovi tih organizacija bili su i prije svoga dolaska na ovaj kontinent aktivni clanovi komunisticke partije. Njihova osobna iskustva u godinama svjetske ekonomske krize ucvrstila su njihova uvjerenja u superiornost komunisticke ideologije. Zastita interesa radnicke klase i ostvarivanje socijalne pravde bili su njihovi najvazniji ciljevi. Medjunacionalne sukobe i probleme u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije Kraljevini Jugoslaviji, oni su pripisivali slabostima kapitalistickog i monarhistickog sustava Nastavlja se Josip K. Lalich Po podatcima Mate Tkalcevica (#) 06.02.03 08.03 Down_and_Under komentari (1) dodaj komentar • JEBOTE,OVO JE NAJLOŠIJI BLOG KOJI SAM IKAD VIDIO!KOJI KURAC JE VAMA LJUDIMA?KAO,NEKO ČITA TA SRANJA?NE ZANOSI SE.ZAŠTO SE ZOVE DOWN AND UNDER,A NE JUŽNI KRIŽ?lol (09.01.06 21:30 I.V.X.) HRVATI POD JUZNIM KRIZEM V.
Prvi Hrvati koji su se naselili u Swan Valleyu i postali pioniri vinogradarstva jesu: Ante Beus, Ivan Kukura, Stipan Boric, Ivan Nizic, M. Roshich i G.S. Letica. Oni su se naselili u Swan Valleyu godine 1916. U slijedecih desetak godina njima se pridruzio veci broj hrvatskih doseljenika i svi su se bavili vinogradarstvom. NOVI JUZNI VELS U Novom Juznom Velsu vecina Hrvata se naselila u Broken Hillu, Youngu, Dubbou i predgradjima Sydneya. U Broken Hillu je godine 1890. zivjelo 150 Hrvata, a njihov se broj 1914. popeo na 200. Hrvati toga doba imali su vec i svoga svecenika, vel. P.E. Zundulovica, koji je bio poljskog podretla i vladao dobro hrvatskim jezikom. Prva zenidba Hrvata u Broken Hillu bila je 10. rujna 1893. izmedju Josipa Drderica i Matilde Baum. Druga zenidba bila je 20. rujna 1894. izmedju Lovre Tomica i Marije Ilic. Oko 1910. u Broken Hillu je osnovano i prva hrvatska organizacija u povijesti Australije, Seljacka stranka. Imena osnivaca i clanova nisu poznati. Drustvo je radilo u uskoj suradnji s Hrvatskom seljackom strankom u domovini i pocelo izdavati bilten «Seljacke novosti». To je bila prva publikacija koju su izdavali hrvatski doseljenici na ovom kontinentu. Seljacka stranka je prestala djelovati oko 1922. Na pocetku 20. stoljeca u Youngu je zivio veci broj Hrvata. Oni su bili zaposleni u brace Kunica i Jaspica na obradjivanju vocnjaka i okolnih poljoprivrednih imanja. U Dubbou je podkraj19. i pocetkom 20. stoljeca radio veliki broj Hrvata na sjeci suma. Vecina doseljenika koji su stigli u Sydney otisli su traziti posao na sjeci suma u Dubbou. Hrvati koji su ostali u Sydneyu naselili su se u vanjskim predgradjima toga grada, gdje su se bavili povrcarstvom. VICTORIA Vecina Hrvata ovod doba naselila se u Melbourneu i Mooroopni. Medju Hrvatima koji su stigli u Melbourne jesu: Franic, Beovic, Radic, Gabelic i Trifunovic.Potomci spomenitih doseljenika postali su poznati u australskom javono zivoti. To su nadbiskup Matthew Boevich, poglavar katolicke crkve za Juznu Australiju, Ivan Franic sudac u Melbourne, Leonard Radic, pisac, novinar i zamjenik glavnog urednika uglednih novina «The Age«, Raymond Gabelich, legedarni igrac australskog nogometa i Jack Trifunovich, glavni tajnik Australske radnicke stranke u Vicktoriji i clan parlamenta Viktorije.Mnogi Hrvatski doseljenici koji su dosli traziti posao u Melbourne, posto ga to nisu mogli naci, produzili su za Mooroopnu, gdje je tada zivio Trajan Drvenica. Njemu su se tada pridruzili i clanovi njegove obitelji iz Trnovice. Dr. Zon Drvenica je zapisao : « U 1894. u Trnovici je nastalo neopisivo uzbudjenje. Razlog tomu je bilo pismo poslano od nekog Trajana Drvanice sa adresom Mooroopna, Victoria, Australia. Ljudi su bili zbunjeni jer ne samo sto im je rijec Mooroopna zvucila cudno i neizgovorljivo, vec i zato sto noka nitko od njih nije cuo za Viktoriju, iako je Mato vjerovao da je Victoria kraljica Engleske. To je morala biti neka daleka zemlja i kao takva ona je morala biti negdije u Americi. Kako je bio pismen on je bio zbunjem neobicnim nacinom pisanja imena Trayano Davveniza, ipak je mislio da to mora biti njegov dugo vremena izgubljeni striv Trijo. O njemu nitkonije nista cuo vise od cetrdeset godina. Pismo je bilo upuceno glavaru sela Trnovice. Iako je imao tek dvadeset i pet godina, Mato je bio izabran za glavara sela, jer je bio najpismeniji covjek u selu. Trazeci razrasnjenje o adresi na pismu, on je prvo otisao u mjesto Lisac, gdje je tada bio postanski ured. Tamo mu nisu znali pomoci. Onad je otisao u Ston, gradic na putu za Dubrovnik, gdje su nasli zemljopisnu kartu na kojoj je bila Evropa, Azija, Indija, Afrika, Sjeverna i Juzna Amerika i u njoj Viktorija, ali ne u Auastraliji. Kako je na zemljopisnoj karti bio ucrtan neki veliki otok koji je nosio ime Van Diemen's Land i Terra Australis, on je zurno nastavio put prema Dubrovniku, gdje mi je Dr. Smodlaka sve objasnio. On mu je kazao da je pisanje imena Troyano Darveniza pisano na talijanskom nacinu i cudi se zasto, kad to nema nikakve vrijednosti u zemlji gdje se govori engleski.Sadrzaj pisma je prikazao da je pisac pisma uspio u Mooroopni i poziva svakog clana obitelji koji je voljan pridruziti mu se u Australiji» QEENSLAND Prvi Hrvati doselili su se u Sjeverni Qweensland oko godine 1880. Prije godine 1890. na podrucju sjevernog Qweenslanda zivjelo je vise od 150 Hrvata. Oni su bili zaposleni na plantazama z\secesrne trske. Medju njima koji su tamo stigli bili su : Ivan Korada, Andrijic, Nikola Simunovic, Jure Juresic, Toma Kovacevic i Antun Miletic. Prvi nam poznati Hrvat koji se doselio u Brisbaneu jest Grego Drvis. Pocetkom 20. stoljeca oj je u Brisbaneu imao gostionicu. Prvi koji su se doselili u Dawson Valleyu jesu braca Trojan i Mijo Drvenica. Oni su stigli tamo godine 1907. Godine 1909. njima su se pridruzili Mate Drvenica, stariji brat Trajana Drvaeice u Mooroopni, njegov sin Mato Drvenica sa suprugom Jelom i njihovo osmero djece. Njegovo deveto djete, Zvonimir (Zon), rodjen je nekoliko mjeseci poslije njihova dolaska u Australiju. Prvo iskustvo Mate i Jele Drvenica po njihovom dolasku u Australiju opisao je Dr. Zon Darveniza: « Nije bilo nikakvih carinskih teskoca, ali kad su carinici zapisivali njhova imena, Mato je pitao za razlog zasto su zapisali Darveniza a ne Drvanica. Obicno sutljivi Stric Trajan dao mu je jasno na znanje da ga on smatra jos premladim da bi sve razumio i kazao mu cvrsto da ce u Australiji prezime Drvenica biti pisano Darveniza. Medjutim, situacija je bila sasvim drugacija kad ih je carinski cinovnik poceo upisivati kao Austro-Ugare. Mato je skocio na svoju politicku pozornicu i izjavio:» Niti sam ja, niti bilo tko od moje pratnje Austrijanac, mi smo Hrvati». Na Trajanovo uvjerenje da je to potpuno nevazno, on je odgovorio:» Mi nismo Austrijanci, jer su oni kao i Turci prije njih bili nasi ugnjetaci. Ja necu prihvatiti njihovu nacionalnost nista vise nego Tursku.» Kada je Trajan preveo cinovniku Matinu izjavu, ovaj je zbunjeno zapitao sto bi onda njemu odgovaralo da se zapise u rubriku za nacionalnost. On je kazao:» Hrvat», na sto mu je cinovnik odgovorio da takve zemlje nema, a Mato mu je odgovorio» ali ima narod!» JUZNA AUSTRALIJA Na podrucje Juzne Australije u ovom razdoblju naselilo se samo nekoliko Hrvata. Simun Boric, rodom iz Podgore, stigao je u Novi Zeland godine 1901. i poslije cetiri godine dosao u Adelaide. Pred prvi svjetski rat pridruzio mu se brat Ned Boric. U Adelaideu su braca posjedovali hotel u kome je odsjedala vecina poslje pridoslih Hrvata. Josip Srzic, rodom iz Makarske, stigao je u Adelaide 1911. Njemu su se kasnije pridruzili brat Ivan Srzic sa zenom Ritom i njihovo dvoje djece. U godinama prije svjetskog rata u Adelaideu su takodjer zivjeli Grgurinovic te Frane i Manda Balan, podrijetlom iz Makarske. Kulturne i prosvjetne djelatnosti Na podrucju kulture i prosvjete Hrvati 19. i pocetkom 20. stoljeca, usprkos teskim ekomomskim okolnostima i medjusobnoj nepovezanosti, dali su znatan prinos. Prvi pisani dokument o zivotu Hrvata na ovom kontinentu napisao je vec 1856. godine. Autor tog dokumenta je Tomo Skalica, rodom iz Slavonskog Broda, koji je svoja iskustva i zapazanja za vrjeme svojega posjeta zlatnim nalazistima u Australiji objavio u tadasnjem domovinskom listu «Neven». Miho Bacic je zabiljezio vec opisane dogadjaje u vezi s brodom «Stefano». Pavle Vidas je dao dragocjeni prilog opisom svojih iskustava u Australiji godine 1889. On je prvi nama poznati hrvatski doseljenik koji je ponosno isticao svoje hrvatsko podrijetlo i ponosio se svojom hrvatskom domovinom. U to pogledu on je otac hrvatstva na ovom kontinentu. Anthony Splivalo dao je vrijedne podatke u knjizi «The Home Fires», gdje je opisao zivot Hrvata u Boulder-Kalgoorlieu poslije 1912. i interniranih Hrvata u australskim logorima za vrjeme prvog svjetskog rata. Prva publikacija Hrvata na ovom kontinentu, bilten « Seljacka sloga «, takodjer je poceo izlaziti prije prvog svjetskog rata.Novine koje je prije prvog svjetskog rata citao veliki broj Hrvata u Australiji bila je « Zora «. Ona je tiskana u Novom Zelandu, a glavni urednik je bio Juraj Skanski. Tadasnje dnevne novine u Sarajevu, « Sarajevoer Tagblatt «, pisao je o 'Zori»: « Zora su novine visokog zurnalistickog nivoa ciji je cilj jacanje hrvatskog nacionalnog osjecaja u Novom Zelandu i Australiji.» Nastavlja se Josip K. Lalich Po podatcima Mate Tkalcevica (#) 06.02.03 07.53 Down_and_Under komentari (3) dodaj komentar • pusite karu hrvati (14.03.07 21:23 pera detlic) • srbi jedite govna, sta vrijedate !!! (20.04.07 09:23 tony) • Pozdrav Hrvatima u Australiji iz Rijeke. Mi smo mladi bračni par i htjeli bi živjeti i raditi u Australiji. Ovdje nam je budučnost neizvjesna. (13.07.07 17:44 ) HRVATSKI POD JUZNIM KRIZEM IV.
Znali su da su tisucama milja udaljeni od svake evropske civilizacije. Karlo Kosta je procijenio da je rijeka Gascoyne oko dva stupnja juznije od mjesta gdje su se nalazili. Prezivjeli brodolomci jednoglasno su se slozili uputiti se prema jugu. Prije nego sto su krenuli, zakopali su hranu i vodu koju nisu mogli ponijeti. Karlo Kosta je na sagradjenom sklonistu napisao ime potonulog broda i imena prezivjelih i poginulih clanova posade. Put prema jugu zapoceo je 1. studenog godine 1875. Hodali su preko pjescane plaze, a gdje to nije bilo moguce, kroz sumu i gusto siprazje. Nakon nekoliko dana susreli su prvi put domoroce. Njihove pocetne bojazni od domorodaca pokazale su se neopravdanima. Domoroci su prema njima bili prijateljski raspolozeni te ih opskrbili hranom i vodom. Nakon drugog tjedan dana pjesacenja prema jugu, ponovo su susreli pleme starosjedilaca. Njihovoj radosti njie bilo kraja kad su medju njima prepoznali Josipa Perancica, za kojega su vjerovali da se utopio. On im je ispricao da su ga domoroci pronasli onesvjescenog na obali i njegovali ga dok se nije oporavio. Iduci dan, nakon sto su ih domoroci opskrbili vodom i hranom, brodolomci su zajedno sa Josipom Perancicem nastavili put prema jugu. Put je bio dobrim djelom neprohodan, a dnevne vrucine neizdrzljive.Vode i hrane bivalo je sve manje. Iscrpljenost i malaksalost zbog vrucine i nedostatka vode bili su ocigledni medju prezivjelim Hrvatima. Beznadje i ocaj otvoreno su se pokazivali. Potkraj prosinca 1875, za vrijeme jedne od tropskih oluje, Josip Perancic je u stanju potistenosti i ocaja pocinio samoubojstvo. On se svim snagom zaletio glavom u zid pecine i na mjestu ostao mrtav. Dana 13. sjecnja 1876. Karlo Kosta je umro od zedji i malaksalosti. Ubrzo potom smrt medju brodolomcima postala je gotovo svakodnevna pojava. Od zedji, suncanice i iscrpljenosti umrli su Ivan Lovrenovic, Nikola Brajevic, Diodat Vulovic, Toma Dediol, Fortunat Bucic i Dinko Antoncic. Jedini koji su ostali zivi bili su Miho Bacic i Ivan Juric. Znajuci da je i njihova smrt samo pitanje dana, odlicili su povratiti se na sjever,odakle su dosli, u nadi da ce naici na domoroce i tako ostati na zivotu. Krenuli su natrag na sjever, i njihova odluka pokazala se ispravom, nakon nekoliko dana naisli su na starosjedilacko pleme. Domoroci su im dali vode i hrane i njegovali ih dok im se zdravlje nije povratilo. Iducih nekoliko mjeseci Miho Bacic i Ivan Juric ostali su zivjet sa starosjediocima. Za to vrijeme oni su u dobroj mjeri naucili jezik i obicaje domorodaca kao i vjestinu trazenja vode i hrane. Njihovo najvece iznenadjenje bio je domorodjacki obicaj da jedu umrle clanove plemana. Miho Bacic je u svojim zapisima slikovito opisao kako su domoroci ispekli na zeravici tijelo umrlog djeteta. Ispeceno tijelo je prvo bilo ponudjeno roditeljima umrlog djeteta, a tek potom posluzili su se ostali clanovi plemena. Dana 18. travnja 1876. medju domorocima je nastalo veliko uzbudjenje. Jedan od njih opazio je na pucini oceana jedrenjak i, zajedno sa Mihom Bacicem i Ivanom Juricem, poceli su davati signale da privuku pozornost jedrenjaka. Nakon kraceg vremena brod se poceo priblizavati obali. To je bio jedrenjak «Jessie» 47 stopa dugacak, koji je jednom godisnje dolazio u taj dio Australije u potrazi za biserima. Nakon sto se brod usidrio u zaljevu, kapetan broda Charles Tuckey je u malom camcu na vesla stigao na obalu. On je u pocetku smatrao da se medju domorocima nalaze dva Malejca, jer us bili nesto svjetlije boje koze., ali isto tako gotovo bez odjece. Prve rijeci koje mu je Miho Bacic bile su : « Ne govorim Engleski. Austrijanac. Brodolom 27. listopada 1875.» Kapetan Charles Tuckey bio je veoma dirnut kad je cuo sudbinu broda «Stefano» i njegove posade. On je uzeo Mihu Bacica i Ivana Jurica na svoj brod i pruzio im svu potrebnu pomoc. Nekoliko dan potom Miho Bacic i Ivan Juric oprostili su se od prijatelja domorodaca i na jedrenjaku «Jessie» otplovili prema Fremantleu. Doplovili su u Fremantle 5. svibnja 1876. Stanovnistvo toga grada sa uzbudjenjem je doznalo za sudbinu broda «Stefano» i njegove posade. Gradjani su skupljali novce za prezivjele clanove posade i za obitelji umrlih i utopljenih Hrvata. Ponude pomoci stigle su sa svih strana svijeta. Pritom se posebno istakao Vicko Vukovic, poznat pod imenom John Vincent. Kazalisni igrokaz, napisan o sudbini broda «Stefano» i njegove posade, bio je prikazan u dvorani Oddfellows Hall u Fremantleu. Cisti prihod kazalisne predstave bio je namjenjen kao pomoc nastradalim Hrvatima. Tadasnje novine « The Herald» bile su prve koje su izvjestile javnost o sudbini hrvatskih brodolomaca. Dana 20. svibnja 1876. one su zabiljezile :» Nama je priopcio o tom tragicnom dogadjaju John Vincent, koji je kod sebe smjestio prezivjele brodolomce i koji govori njihov Slavenski diajalekt....» Ugledne novine u Perthu, glavnom gradu Zapadne Australije, «The West Australian» 31. kolovoza 1909. godine u clanku o sudbini broda «Stefano» pisale su :» Posada broda «Stefano» sacinjavali su sesnaest Austrijanaca i jedan engleski djecak» Iste novine 24. listopada 1931. zapisale su :» Michael Baccich, 16 godina, i Giovani Gunnich 19 godina, spaseni su od kapetana Charlesa Tackey. U Fremantleu oni su dobili odjecu i novac da bi se mogli vratiti svojim domovima u Madjarskoj.» Unatoc toplom gostoprimstvu i ponudama zaposlavanja, Miho Bacic i Ivan Juric odlucili su se vratiti u Hrvatsku. Oni su otputovali iz Fremantlea 31. kolovoza 1876. i zauvjek napustili kontinent gdje su Hrvati, clanovi posade broda «Stefano», nasli svoju smrt. Tragicnu sudbinu broda «Stefano» poslije je opisao Miho Bacic a tekst objavio poznati dubrovacki pisac Stefano Skurla. Nakon svoga povratka u Dubrovnik, Miho Bacic je dao, po fotografiji iz 1878, izraditi sliku jedrenjaka «Jessie». Sliku je izradio poznati hrvatski slikar Bzailije Ivankovic i ona se danas nalazi u Dubrovackoj crkvi majke Bozje milosti. Gustave Rathe, unuk Mihe Bacica, koji zivi u Sjedinjenim Americkim Drzavama, takodjer je opisao dozivljaje Mihe Bacica u knjizi « The Werck of the Berque Stefano of the North-West Cape of Australia»> Knjiga je objavljena u Perthu 1990. godine. Miho Bacic je u 21. godini zivota opet napustio Hrvatsku i naselio se u Americi. Tamo je postao uspjesan poslovni covjek. Osnivac je i predsjednik Nacional Realty Company i predsjednik Gentolle Terrace Company. U njegovu je cast jedna ulica u New Orleansu nazvana Baccich. Umro je 12, prosinca 1935. u 76 godini zivota. Ivan Juric ostao je zivjeti u Hrvatskoj i izgubio mu se trag. 1890-1918. Poslije godine 1890. poceo je proces skupnog doseljavanja Hrvata u Australiju. Vecina ih se naselila u Zapadnoj Australiji, sjevernom Qeenslandu i Novom Juznom Velsu. Zapadna Australija Prva veca skupina Hrvata bila je iz Racisca na otoku Korculi. Oni su stigli godine 1890. i naselili se na podrucju Boulder-Kalgoorlie. Vecina ih je radila u rudnicima zlata i na sjeci suma. U iducih nekoliko godina njima su se prdruzile vece skupine Hrvata iz Makarskog primorja, s poluotoka Peljesca i otoka Hvara. Potkraj proslog stoljeca u Boulder-Kalgoorlieu stvorena je najveca koncentracija hrvatskih doseljenika u Australiji. Godine 1912. oni su osnovali tamo prvu hrvatsku organizaciju u povijesti Zapadne Australije pod imenom Hrvatsko-slavjansko drustvo. Prvi predsjednik Drustva bio je Ante Jukic, rodom iz Vrgovca, a tajnik Jure Stela, rodom s otoka Hvara. Hrvatsko-slavjansko drustvo postalo je ubrzo po osnutku centar drustvenih, kulturnih i politickih djelatnosti Hrvata Zapadne Australije. Dobrovoljnim novcanik prilozima Drustvo je kupilo zemljiste u ulici Moran u Boulderu, gdje su poslije sagradjene prostorije Drustva. Na poticaj Tone Santica osnovan je prvi hrvatski tamburaski zbor, nazvan «Velebit» Pod pokroviteljstvom Drustva osnovana je i sportska sekcija «Zrinski i Frankopan». U politicko-nacionalnom pogledu Drustvo je aktivno stitilo hrvatske nacionalne interese. Uprava Drustva pisala je brojna pisma australskim vlastima ukazivajuci na nacionalno i gospodarstveno ugnjetavanje Hrvatske od strane Austro-Ugarske Monarhije. Nastavlja se Josip K. Lalich Po podatcima Mate Tkalcevica (#) 30.01.03 09.57 Down_and_Under komentari (1) dodaj komentar • POZDRAV SVIMA U AUSTRALIJU, NA POCETKU DOZVOLITE MI DA SE PREDSTAVIM.JA SE ZOVEM SRDJAN I ZIVIM U PODGORICU(CRNU GORU).IMAM 28 GODINA I VEOMA SAM ZAINTERESOVAN DA ZIVIM I RADIM U AUSTRALIJU.ODUVIJEK SAM ZELIO I DAN DANAS IMAM TU ZELJU DA BUDEM U TOJ ZEMLJI JER ME PUNO PRIVLACI.TRERNUTNO SAM NEOZENJEN I STUDIRAM. NE ZNAM DALJE STA BIH DA VAM PISEM PA BAR SE NADAM DA CETE MI IZACI U SUSRET. PRIM (06.07.06 16:58 srdjan /mail) [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8] |
|
