|
DOWN and UNDER |
|
|
|
|
|
|||||||
|
KOLUMNA: Brođana u Australiji. JOSIP LALICH PLAVOPOLJAC
Sjećanje na srijedu pepeljnicu 1983 Jutro je otkrilo uzasnu sliku katastrofe. U Viktoriji 43 ljudska zivota ugasila su se u plamenu, 2800 kuca je izgorilo, 730.000 hektara je opusteno i pretvoreno u pepeo, 3 milijuna i 100 tisuca grla stoke je uginulo, vecinom ovaca. Pet gradica je potpuno nestalo u plamenu. U Juznoj Australiji 35 ljudi je poginulo a 1800 kuca izgorilo. Prosla je noc strave i uzasa, noc plamena i smrti a na svjetlu dana se vidjela sva strahota i pustos sto je ostala za njom. Bila je to noc straha i hrabrosti. U Macedonu, osamdesetak ljudi koji nisu imali vrjemena pobjeci, zatvorila se u novi hotel i uzasnuto gledala kako gradic nestaje pred njihovim ocima.. Kad su s jutrom u gradic dosli vatrogasci, s nevjericom su gledali hotel, koji je jedini ostao netaknut, i plasuci izgrlili ljude koji su cudom ostali zivi.Vatra je takvom brzinom zahvatila Cockatoo da nije bilo vrjemena izbaviti 120 djece i desetak odraslih. Zatvorili su se u djeciju centar, namocili vodom i umotali djecu u moker rucnike. Na krovu zgrade cetiri dobrovoljca, gledajuci u uzarenu smrt, borili su se protiv plamenih jezika, krpama, nogama, rukama sa svojim tjelima i nekom cudom, iako opeceni i neki izgorjele kose, pobjedili su i spasili djecu. U Anglesea, potpuno opkoljenim vatrom, zbog nestanka struje prestale su raditi petrolne crpke a nekoliko vatrogasnih kola ostalo bez petrola, cuvsi obavjest preko radija Phillip O Shea i Eino Heikkila uskocili su u svoje cisterne pune petrola i sa hrabroscu koja granici sa ludoscu, projurili kroz 3 kilometra plamenog mora da zaglavljenih vatrogasaca i tako im spasili zivote. Dva odjelenja dobrovoljnih vatrogasaca, sa svoja dva kamiona u sekundi su se nasli u moru plamena kad je vjetar promjenio smjer, i svih trinajse ih je izgorilo. Samo stotinjak metara od njih u automobilu izgorili su majka i sin, a nekoliko metara dalje od njih nepoznati covjek koji im je posao u pomoc. Bila je to noc heroja i humanosti. Ljudi su skakali u goruce kuce i automobile, trcali izmedju uzarenih drveca i plamtecih grmova spasavajuci zene, djecu i starce. Ljudi su spasavali tudje kuce znajuci da tamo na kraju ulice njihova gori. John Burton je dovezao cisternu s vodom pred svoju kucu, ali je sa suzama u ocima shvatio da je kasno, plamen je vec bio na njoj, ali nije pao u ocej. Kroz dim je potrcao susjedu i viknuo, Moja vec gori, spasavajmo tvoju., ali vatra je bila brza od njih, ostala je samo hrpa pepela. Dok se tisuce dobrovoljaca, vojnika i policajaca borilo s podivljalom vatrom, ostali dio stanovnistva uzurbano je radio. Trebalo je organizirati pomoc, dati krv za ranjenike. Zbrinuti za iseljene, nahraniti premorene borce protiv vatre, odnjeti im caj ili kavu, obrisati znoj s vrucinom opaljenih lica. Humani stroj se kretao brzo ali tiho, bez suza, bez panike i ocaja. Tu svu strahotu narod je primio sa strahom ali mirno i sabrano, za nas je nocas bila prosla noc, danas je novi dan i zivot ide dalje, Sva ova strahota je istina koju smo primili i koje smo svjesni, znamo da nisto nemozemo uciniti za proslu noc,ali mozemo i radimo za sutra. Ljudske zivote nitko nemoze nadoknaditi, ali izgradit cemo nove kuce, zasaditi nove sume. Tko zna mozda ponovo za jednu ludu vatrenu noc u kojoj ce sve nestati u plamenu. Bilo je tesko, bilo je straha, suza i smrti, ali moral je na visini i idemo dalje.No podsvjesno se svi pitamo:Dali je ovo bila najgorja noc ovog ljeta ili ce vatra ponovo doci? Ovaj put nase kuce je vjetar spasio, promjenio je pravac i odnio vatru daleko od grada. Dali cemo imati opet tu srecu?? Nocasnji rat je zavrsen i iako osakaceni ipak smo pobjedili. Neprijatelj se povukao natrag u planine. I znamo, osjecamo, ponovo ceka povoljan trenutak da opet na krilima vjetra napravi novi juris i spali nam ono sto moze. Sa zorom se vjetar smiri I plamen se, pobjedjen povuce Koracamo njemo kroz pustos Brojimo zgarista i mrtve. Josip K. Lalich Prvi put objavljeno 18.2.1983. (#) 16.02.01 00.00 Down_and_Under komentari (0) dodaj komentar Priča o ANZAC-u Kada je Velika Britanija objavila rat Njemackoj, 4 Kolovoza 1914, nije bilo nikakve dvojbe na ciju ce stranu stati Australia. Kao clan Britanskog Carstva bila je Ustavom i Zakonom obavezna, ali i pored toga osjecaji za Britaniju su bili toliko premocni da je Predsjednik Australske Vlade, Gospodin Andrew Fisher, mogao slobodno reci da govori u ime cjele Australije, kad je obecao podrzati Britaniju do zadnjeg silinga i zadnjeg covjeka. Australski prvi cinovi rata protiv Njemacke bili su unistavanje Njemackih radio stanica u Rabalu, Yapu i Novoj Gvineji, i u okupaciji Njemacke Nove Gvineje sa otocima, ukljucujuci i otocja Nove Britanije, Nove Irske i Bogunvil sa Gvadal Kanalom.Otpor je bio vrlo slab i zvtava je bilo malo. U medjuvremenu Brigadir-General W.T. Bridges poceo je organizirati dobrovoljce za prekomorsku armiju, (jer u Australiji nije bilo obavezno sluziti vojsku), koja ce se zvati Australian Imperial Forces, sada vec slavni A.I.F. Odgovor na poziv dobrovoljaca bio je toliki da je premasio sva i naj idealisticka ocekivanja, i za tri mjeseca osnovana je Prva Divizija od 20.000 rukom odabranih dobrovoljaca. Tek djelomicno obucena bila je spremna za plovidbu u Evorpu. Njoj se pridruzuju dvije Brigade s Novog Zelanda. Prosinca 1914, isplovljava iz Zapadno Australske luke Albany, 38 transportnih brodova u pratnji dve australske krstarice, Sydney i Melbourne, te po jednom krstaricom Japana i Britanije zaplovilo je pravcem Sueza ka Evropi. Devetog dana plovidbe dobivaju vjest od radio stanice na Kokosovim otocima, u Indijskom Oceanu, da su otoci napadnuti od Njemacke krstarice Emden. HMAS (Njegovog Velicanstva Austrski Brod) Sydney napusta konvoj i u klasicnoj borbi unistava njemacku krstaricu. Zbog promjene plana Britanskog Visokog Zapovjednistva, trupe iz Australije iskrcavaju se u Egiptskoj luci Aleksandriji, gdje dovrsavaju ratnu obuku. Tu im se pridruzuje druge mjesovite Australsko-Novo Zelandske jedinice, te su sve ujedinjene kao Australsko-Novo Zelandski Armijski Korpus (Australian New Zealand Army Corps ANZAC) sa Generalom W.R. Birdwood kao zajednickom zapovjednikom. Kao dio Saveznickog Plana odluceno je, rano 1915 godine, napasti Tursku kroz Dardanel i tako osigurati morski prolaz do Rusije. Prvi Lord Britanskog Admiraliteta, Winston Churchill, bio je siguran da ce se Britanska Mornarica moze probiti kroz uski morski prolaz, ali je pokusaj bio odbijen uz velike ljudske gubitke. Vojna operacija je tada postala kopnena protiv upozorenog, spremnog i jakog neprijatelja. Na dan 25. travnja 1915 godine ANZAC, Britanske i Francuske trupe krenule na juris na poluotok Galipoli protiv obrambene snage od pet turskih divizija. Dan poslje zbunjenih, herojskih i krvavih bitaka ANZAC je zauzeo vazni teren u zaljevu (koja danas nosi njegovo ime ANZAC Cove),i tokom iduca dva dana tesko, hrabro i krvasvo uz velike gubitke uspjeli su da ga sacuvaju od mnogobrojnih turskih protu-napada. Treci dan su obje strane stale, da pokopaju mrtve i previju ranjene,sto su iskoristili i za duboko ukopavanje. Iducih nekoliko mjeseci, tjedni i dani primirja, prekidani su teskim borbama sa strahovitim ljudskim gubitcima na obje strane. ANZAC i Turske snage vodile su na vjerovatno naj manjem prostoru. Rovovi su bili duboki 3m, i na mjestima naj udaljeniji 300m, a naj blizi 30 m, toliko blizu da su culi jedn druge hrkati. Smjesno ali nazalost istinito. Britanski zapovjednisi naredjivali su borcima ANZAC prije jurisa isprazniti puske i jurisati samo sa bajonetama, tako da su nakon nekoliko puta Turci to uvidjeli i minutu prije jurisa izasli bi iz rovova te hladno nisanili na jurisnike, srecom komandu je nakon nekoliko tjedana preuzeo australac Brigadir Monarsh i zaustavio pokolj. Od samog pocetka bilo je ocito da cjeli plan napada nema nikakvog izgleda za uspjeh, ustvari mnogi su mislili da nikad nije niti smio poceti. U Prosincu je naredjeno povlacenje za poluotoka. Povlacenje je ucinjeno takvom mudroscu i preciznoscu, da neprijatelj, Turci, uopce nisu primjetili da se ANZAC povlaci i 8 sjecnja posljednji zivi Saveznicki vojnik je napustio Galipoli i Tursku teritoriju. U ovom potpuno neuspjelom Holokastu od osam mjeseci Australske zrtve su bile 8.587 mrtvih i 19.367 ranjenih, aliiz tog poraza ANZAC je izasao kao vjerovatno naj hrabriji i naj krvaviji juris u povjesti. Vojnici ANZAC-a nisu izgubili podrugljivi smisao za humor, i dok su plovili prema Francuskoj, pod sokom borbi, zbunjeni velikim gubitcima i krvi, ipak su pjevali. ANZAC zrtve su u tome vece sto je Australija onda imala samo nesto vise od milijun stanovnika, a Novi Zeland tek nekoliko stotina tisuca. Mora se napomenuri da su na Galipilju zrtve Francuske bile oko 30.000 a Britanske oko 55.000 poginulih. Turski broj zrtava nikad se nije doznao ali se racuna oko 80.000. Interseantno je da su, kao vec nekoliko puta u povjesti, Turci bili na izmaku snage i gotovo izgubili, ali se jedan nasao i stavivsi se za vojskovodju proveo ih do pobjede. Nekad su to bili Bajazit, na Kosovu i Mehmed Pasa Sokolovic na Sigetu a ovaj put to je bio Sulejman nazvan kasnije Ataturk (otac Turske), njen veliki reformator i prvi Predsjednik.Razlog neuspjeha je bio brzopleto planiranje, arogantnost Britanskog Visokog Zapovjednistva, losih zapovjednika u bitkama (kjoi su svi bili Englezi), njihova glupa tvrdoglavost, upotreba zastarjelih mapa i najveca grjeska u iskrcavanju vojske koje je izvrseno oko 2 km. dalje no sto je planireno, tako da su se iskrcali u zaljev sa visokil liticama umjesto na plaze. Mali kuriozitet: Australian and New Zealand Army Corp skracenica ANZAC je jedina rjec u engleskom jeziku, (Australije i Novog Zelanda), koja se zakonom mora pisati velikim slovima. I jos nesto sto malo tko zna. Prvi hitac ispaljen na Njemacku u Prvom Svjetskom Ratu, ispaljen je u Australiji, tocnije izpred Melburnske luke. Vec 5. Kolovoza 1914 godine, kad je u Evropi bila noc sa 4 na 5 kolovoz, na izlasku iz Port Philip Bay, naredjeno je Njemackom trgovackom brodu da se okrene i vrati u Melbourne, jer je Australija u ratu sa Njemackom i brod se smatra zarobljenim. No brod nije stao, te je iz tvrdjave Queenscliff, koja stiti uski ulaz u zaljev, ispaljen topovski hitac kao upozorenje. Njemacki brod nije imao izbora, okrenuo je i tako poslije izazova prvog hitaca u IWW, protiv Njemacke, postao prvi zarobljenik Britanskog Imperija. Josip K.Lalich Melbourne, ljeta 2001. (#) 20.06.01 00.00 Down_and_Under komentari (0) dodaj komentar KRVAVO NEDELJNO POSLIJEPODNE Cudno je i zastrasujuce ovo mjesto. Kao da su se tu sastali Raj i Pakao. Zapisao je prije stotinu godina Mark Twain, poslje posjete povjesnoj kaznjenickoj koloniji Port Arthur na Tasmaniji. Tu brutalnu koloniju prognanika, osnovala je kolonijalna vlast Velike Britanije, jos 1830 godine na divnom mjestu juzne obale Tasmanijskog otoka. Posjetitelji ostaju zgrozeni osjecajem jeze i strave medju zatvorskim rusevinama, koji su jos jedini ostali svjedoci velicini ljudske patnje, u kojoj je covjek stvarno dovodjen do ludila. Mnogi posjetioci osjetili su dodir davno slomljenih dusa, koje lebde oko golih zidova tamnica i crkvice, okruzenih divnim zelenim travnjacima. No ludost nadljudske velicine vratila se 28. Trvanja 1996 godine, medju zidine kaznamata i njihove posjetioce. Te Nedelje, u rano poslijepodne (13.30 sati), tisinu stare kolonije, zatvorene 1870 godine, prekinuli su pucnji iz poluautomatske puske. Krajem posljepodneva 35 ljudi u i okolo rusevina lezalo je mrtvo a drugih 18 ranjeno. Prizor nevidjen izvan ratnih podrucja, prvo kroz Australiju, a potom kroz svjet, proneo je psihicki udarac.Najvece masovno ubojstvo u svjetskoj povjesti, pocinjeno od jednog zivog stvorenja, pocinjeno je tog Nedeljnog ranog posljepodnevlja na tom, vec krvlju natopljenom divnom mjestu Tasmanijskog otoka. Zatoceni posjetitelji u prvi tren su pomislili da se radi o nekakvoj predstavi, a okolno stanovnistvo da netko lovi zeceve. Nekoliko minuta prije, na terasi Broad Arrow Cafe, 28-godisnji plavokosi mladic zavrsio je svoj rucak i kao uzput zalio se prisutnim gostima protiv Amera i Japija. Nedelja je obicno najprometniji dan u povjesnom parku Port Arthur, no te Nedelje posjetitelja je bilo upola manje no obicno. U 13.30 plavokosi mladic, mirno i sredjeno se sagnuo pored svog stola, polagano iz teniske torbe izvadio Armalite AR-15 poluautomatsku pusku, ustao od stola i polaganim korakom uputio se u unutrasnjost restorana. Jason Winter medju prvima je pao mrtav. Njegova supruga, zgrabivsi 15-mjesecnog sina, bacila se na pod iza sanka. Plavokosi mladic nastavio je pucnjavu. Kad je izasao iz restorana 20 ljudi ostavio je mrtve. Nastavljajuci pucati po posjetiocima, koji su pokusavali pobjeci u bilo kakav zaklon, mladic je naisao na turisticki autobus. Pucao je u sve sto se micalo. Te veceri vjesti su donjeli komentar o sizofreniji mladica, ali ono sto je on poslje autobusa ucinio nedvojbeno potvrdjuje da je bio uracunljiv i pri punoj svjesti nastojao sto vise ljudi ubiti. Prosavsi autobus, uskocio je u zuti Volvo ciji je vlasnik pobjegao, i povezao se prema izlazu iz parka. Na pola puta mladic je primjetio Nanette Mikac. Bjezeci pred pucnjavom Gospodja Mikac trcala je sa trogodisnjom kcerkom Madeline u jednoj ruci dok je s drugom za sobom vukla svoju sestogodisnju kcerku Alannah. Mladic je stao, podigao pusku i ubio Gospodju Mikac i Madeline. Mala Alannah trcala je jos desetak metara, te se sakrila za drvo. Mladic je usporenog koraka zaobiso drvo i iz neposredne blizine ubio djevojcicu. Te veceri, poslje krvavog posljepodneva, doznali su se neke pojedinosti o plavokosom mladicu s ubojitom puskom i neljudskom pamecu. Bio je to 28 godisnji Martin Bryant iz, 100 kilometara dalekog glavnog grada Tasmanije, Hobarta. Jos nije bio uhicen, jer se povukao u obliznji hotel i njegove vlasnike uzeo za taoce. 200 policajaca je opkolilo zgradu, aki su morali polegnuto cekati povoljnu priliku, jer je bezumni mladic pucao na svaki pokret. U 8 sati u ponedeljak ujutro, hotel u kojem je mladic s puskom drzao kao taoce oca Davida , sina Petera i majku Sally Martin, zahvatio je pozar, nakon sto se je culo desetak pucnjeva. Pozar se brzo rasirio i progutao cjelu zgradu. Policija je zamjetila da je jedna osoba pokusala pobjeci iz pozara i zaskocila ju. Bio je to Martin Bryant. Pokusao je iscenirati vlastitu smrt u vatri i uteci kao jedan od Martinovih. ( u engleskom jeziku postoji ime i prezime Martin. U ovom slucaju ubicino ime je Martin a prezime talaca iz hotela, Martin) Tog Ponedeljka, rano poslje podne, plavokosi mladic koji je zgrozio i duhove Port Arthur krvave kolonije, bio je u hobartskoj bolnici pod budnom strazom policije. Samo nekoliko metara dalje u istom hodniku, u sobama je lezali 16 ranjenika, prezivjeli najveceg masakra pocinjenog od jedne puske u ne ratnoj zoni.. Danas duhovi tiho lebde izmedju rusevina kaznamata Port Arthur, i posjetioci dolaze slusati price o duhovima i patnji kaznjenih prognanika iz 19 stoljeca, ali i sa suzom u oku slusati tihu pricu o sestrama Mikac, koje su postale zrtve neljudskog plavokosog mladica sa crnom puskom, samo zato sto su bile premale da brze trce. Mir se vratio u Port Arthur i u zivot prezivjelog oca obitelji Mikac, Waltera Mikac. Osnovao je novu obitelj i prije tjedan dana dobio kcerku. Na dan njenog rodjenja polozio je strucak cvjeca ispod drveta, na strani na kojoj se njegova mala Alannah pokusala sakriti od plavokosog mladica onog krvavog nedeljnog posljepodneva. Josip K. Lalich (#) 17.08.01 00.00 Down_and_Under komentari (0) dodaj komentar [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8] |
|