Ljetnih dana par
PRVI
S baterijskom lampom čitati knjigu. Osvjetljavati riječ po riječ. Vidljiva je tek ona koja se trenutno čita. Ostale su u tami.
Pročitavši jednu, ne pretpostavljam ništa o slijedećoj. Tek s osobitim uzbuđenjem iščekujem što će mi svjetlost lampe otkriti.
Hajde da tako pokušam i živjeti.
Iskustvo je ok, i dobrodošlo.
Međutim , meni trenutno predstavlja teret. Jer se nametnulo poput navike.
Pred buđenje jutros, ispod pokrivača, osjetila sam divnu smirenost. Mijenjajući položaj, nakratko probuđena, primijetila sam taj osjećaj. Promotrila sam ga kratko, kao što bih promotrila zgodnog muškarca na ulici, i nastavila spavati. Zadovoljna.
Da sada ne spomenem kako se upravo pitam čega je naznaka taj osjećaj, zanemarila bih istinu.
Dođi svježino, dođi. Čini mi se da su ovi zastori suviše gusti.
Načičkati kosu kopčicama, i izložiti vrat povjetarcu.
E, TO je divota.
DRUGI
Smiješno bi bilo očekivati od mene neke «dublje» misli sada.
A jer sam, nanana, lagano na analgeticima. Što ćeš, nemam strpljenja trpjeti jednu stanovitu bol dok ona, po prirodi stvari, ne odluči napustiti me.
Nda.
Nevjerojatno, ali čak i u jednom specifičnom obliku komunikacije, uhvatila sam samu sebe u nečemu.
Doslovce, tjeram čovjeka od sebe.
Ne zato jer ga zaista otjerati želim.
Nego stoga jer želim da mi pokaže kako ne želi biti otjeran od mene.
Ne, ne, nismo mi par, da je jasno. Tek čavrljamo putem naših suvremenih medija. I slutim da je to naš najveći domet, ali….. To sada uopće nije bitno.
Bitno mi je da sam uočila tu jednu djetinju (jer što je drugo nego upravo to?) osobinu kod sebe.
Pa ne mogu hodati svijetom i neprestano stavljati ljude na testove.
Neki od njih znaju biti i iskreni. Čovječe!
Ma daaaj, tako je očito da nisam sretna s takvim postupanjem. Izvana janješce, iznutra vuk samotnjak.
Koliko sam ljudi povrijedila u svom životu?
Vrijedi i s te strane promotriti življenje.
TREĆI
Isuse, sada sam primijetila da sam propustila jučerašnje javljanje. Sorry, kolega.
A što ćeš….ne čudi me.
Ma daaa, sve ti shvaćaš.
Ovako, danas sam «luda». Što od vrućine, što od «ljupkosti» moga posla. Hajde, sutra je petak.. Radujem se onome iza njega. Što to tamo ima?
Ma ne tražim ja puno. Tek nešto gdje ljudskost može (ma dobrodošla je) u svojoj punoj veličini doći do izražaja. Kakvo, kakvo okruženje?
«Ovo bolesno blijedo biće….» - neću da se uskoro prepoznam u tim stihovima. Neeee.
I tako, nakon radnog dijela dana, nakon muvanja po stanovitoj prodavaonici, bez ikakvih konkretnih rezultata, izašla sam iz upravo spomenute s košaricom u ruci. Odlučno, ulicom, pod toplim, toplim suncem. Da bih se vrlo brzo vratila. I spustila košaricu tamo gdje joj je mjesto.
Kako je to bilo ljekovito!! Čovječe….
Učinilo je da napukne sivilo (začuđujuće kako me dira uz svu ovu sunčanost). Smijala sam se ostatak dana.
Blaženstvo.
A I.?
Nemoj sada.
Dovoljno je što svako jutro budem nasamo sa svojim prisjećanjima. Sasvim dovoljno.
Ja, pšenične klice, i …. to.
Tek vruća, neslatka kava uspije donekle učiniti stop…. tome. (a zapravo se obično zgodi to da mi odnekud doleprša kakva sitnica vezana uz posao, i sva se prekrcam tamo. A da ni sama ne znam gdje mi je zapravo «ljepše»).
ČETVRTI
Sjedim ovdje, nakovrčana kao nikad, zahvaljujući šetnji po kišici, bez kišobrana. Miloj kišici. Pretpostavljam da je bar na pola dana otjerala sparinu iz ovoga grada.
Nisam sigurna vide li me susjedi odavde, ali….svejedno, ne mogu zamisliti da sada navučem zastore i, pa, odjenem nešto.
Nastojim se nauživati svježine.
Kući me je maloprije dopratio jedan crni (ima li uopće drugačijih ?) labrador. Podsjetio me na Harrisona Forda. A jer sam negdje vidjela da i on ima jednog takvog.
Psi.
Pas.
Možda bih si trebala nabaviti takvog prijatelja. Neodgovarajuća riječ, u ovom slučaju – nabaviti. Kada ju se stavi uz prijateljstvo. Ali, jasno je….
Međutim, ne činim ništa.
Dalje nastavljam bez psa. Još jedna ideja, koja me ispunja radošću, a koje se odričem. Govoreći si kako je to samo privremeno. Pa živim tu gdje živim itd…. isprike, isprike.
Kada se slijedeći put zaljubim, hehehe…..
Zašto se, pobogu, smiješ tome?
Pa to je jedno od mojih zadovoljstava. Biti pomalo cinična sa «stvarima» koje su mi zapravo jako, jako bitne. A sve samo zato da bih doživljavala manjim bad-om činjenicu da mi toga sada manjka u životu. Dooobro?
Zašto kradeš tuđe voće? - pita majmun sina.
Oprosti mi, dragi oče, trebam vitamina.
Tako priča Ezop. A meni se baš to sada rola po glavi. Bilo simbolično ili ne. Hajde ga znaj.
PETI
Kiša, kiša, kišica… Uživala sam vračajući se kući večeras. Pod kapljicama.
I puna nečega.
Nečega lijepoga, prije svega.
Možda sam trebala zastati i smjesta to staviti na papir kako bih sada mogla još jednom osjetiti to. Nešto nalik rekonstrukciji. Aha.
Bijah sretna. Treba li išta više reći?
Pala je kiša. Isprala dan. Isprala mene, nadam se. Temeljito. Iznutra.
Mislim da mogu dalje.
Mislim.
Na putu sam da to osjetim.
Zelena trava, miris prašine nakon što je kiša dotaknula pločnik, zvuk mojih koraka dok koračam preko sjemenki na stazi, zastori na obiteljskim kućama, razmaknuti, šareni kišobran iznad mene…… Ne znam, hodala sam ususret nečemu što mi je dalo osjećaj euforije. Jesam.
(#)
09.10.04 20.50
Louiza
komentari (0) dodaj komentar
...idemo...
Živjela čokolada.
Makar me i ona podsjeća na I. –a (do maloprije nije).
I tako sam protrčala kroz današnji dan. Doslovce. Kako se ono zove? Ovaj dan. Uopće nije problem zaboraviti.
Tupost?
Da.
Drhtavost zbog stresa?
Da.
Povremena ustrašenost?
Da.
Zbog?
Ne pitaj.
Hej!!
Oprosti. Znam da je bilo prijateljski.
Možda i nije.
Dobra fora.
Nastavi.
Ti si na redu.
Oduševljenje?
Ne.
Radost?
Da, na momente.
Muškarci?
Ha?
Primjećuješ li ih uopće?
Da. Kada sam neopterećena.
Neopterećenost?
Ne.
Do kada?
Što?
Ćeš osjećati opterećenost?
Pa, pretpostavljam dok god budem radila nešto što je više stresno nego smirujuće.
Ma daaj…
Imaš ideju?
Otpusti malo.
Predloži.
Zamisli što bi se moglo dogoditi ako to što radiš počneš doživljavati trunku neozbiljnije.
To ponekad i radim. Da si olakšam.
Eto. A da to radiš cijelo vrijeme?
Dobro. I?
Zamisli da se počneš ponašati tako da tvoj poslodavac zaključi da raskid vaše suradnje najbolje rješenje.
A što ga kitiš…
Dozvoli.
Imam li izbora, hehehe? Hoćeš da namjerno isprovociram vlastiti otkaz?
Bit je u tome da se malo po malo odlijepiš od tog posla, od kojeg očito nikakve radosti u tebi, i počneš tragati. Koristi se i bočnim prozorima.
Lijepo.
Vidim te kako…
…..vidiš me?!
Dakako. Vidim te kako juriš gradom kao da na glavi tj. na očima imaš ono što kočijaši stavljaju konjima kako im ništa sa strane ne bi odvlačilo pažnju.
Dobro vidiš. Makar, nije baš uvijek tako. Ako ćemo pravo.
Nije bit u tome tko je u pravu. Bit je u tome da ti nekako pomognemo.
Možemo sutra nastaviti tu gdje smo stali?
Hajde….
(#)
21.07.04 20.49
Louiza
komentari (0) dodaj komentar
Ne durim se više
Obožavam rana jutra, kada sjećanja o jučer još nisu počela navirati, a ona koja ću imati sutra o današnjem danu još se niti oblikovala nisu. SVE je otvoreno svemu. Ja neukotvljena. Tada sam najbliža vjerovanju u čuda. Ta mistična rana jutra, mmmm.
Sjedim uspravno ovdje, zadovoljna, pišem, na kraju krajeva, jedino što imam sam ja sama. Provest ćemo cijeli ljudski vijek skupa. Dan po dan.
Divni stari pjesmuljci izviru iz radija....bila sam žalo, ti si bio val.....mlada Kondža pjeva.
Baš mi daje nekakvu blentavu nadu. Ništa loše, ne namjeravam vrijeđati nadu time. Ja to od milja. Djetinjasta, draga, podsjeća me (nada) na svježa jutra tik pred svanuće, ja se uvlačim u toplu unutrašnjost autobusa, po prozorima klize kapljice, u meni uzbuđenje....Znam gdje idem, ali što će me tamo dočekati, ne znam, tek uzbuđenje konstantno draška. Smijuljim se.
Obožavam rana jutra, kada sjećanja o jučer još nisu počela navirati, a ona koja ću imati sutra o današnjem danu još se niti oblikovala nisu. SVE je otvoreno svemu. Ja neukotvljena. Tada sam najbliža vjerovanju u čuda. Ta mistična rana jutra, mmmm.
Ili, ja u mekoj jakni, paperjastog ovratnika i orukavlja, smješkam se kao da sam netom ušuškana u dekicu, jer putujem tamo negdje gdje mi se on topao raduje. Pazim na sebe, majčinski, raznježena njegovim riječima koje nosim u sebi, i opet se smješkam. Drugačije ne mogu. Prijateljstvu u čast.
I da pokušam sada biti drugačija?
Nikako. Ne dolazi u obzir.
(#)
07.06.04 20.48
Louiza
komentari (0) dodaj komentar
Želimo li se čuti?
Sasvim mi se sviđa ovaj Leonard Cohen. Svakim novim slušanjem mojim ušima sve bolje zvuči. Sunčano je napolju, vidim. A meni ne pada na pamet nešto kao izlazak van. Tek nešto kao kopkanje....Da nisam kod kuće, hoću reći da nisam u svom rodnom gradu, sada najvjerojatnije ne bih bila u zatvorenom prostoru. Ili, za dva sata vjerojatno ne bih bila. Jer?
Jer u drugim gradovima, drugim mjestima, drugim cestama, i ja sam drugačija. Ondje mi za šetnju nije potrebno nikakvo odredište, ovdje, pa, uglavnom da. Tamo se oduševljavam doticanjem svega oko sebe očima...Nekada sam sigurno i ovdje tako postupala. Davno.
Ma moji slavonskobrodski koraci su sasvim specifični. Žustriji. Nešto kao da me požuruje. Pomislim si tako da je vrijeme da odem odavde. Dolazit ću povremeno. Počesto. Neću daleko otići.
Možda se varam. Možda ovaj grad i ja trebamo jedno drugo. Samo, izgubili smo bliskost, ne čujemo više jedno drugo. Želimo li se čuti?
Nevjerojatno. Iz nekih dimnjaka čak dimi dim, u ovu proljetnu jesen.
Susjedi uređuju fasadu svog doma.
(#)
15.05.04 20.46
Louiza
komentari (0) dodaj komentar
|
|
| posjeta: 1864 glasova: 700 |
|
|
|