KAKO JE ČARUGA U PODVINJU GALAMIO NA ŽANDARE

Ili: Čuvajte mi geveru, gospodo žandari

Anica je prala čaše kada je u krčmu ušao visok, tanak, crnomanjast čovjek s tanko podrezanim brčićima. Ispod kišne kabanice naziralo se odijelo čiji je materijal i kvaliteta odavala imućna vlasnika. S njim je bio mršavi momak, priprosto odjeven, pomalo štakorskog lika . Njih dvojica i nisu bili nekakav pristao par. Anica sumnjičavo zaškilji jer se pričalo kako Podvinjem u zadnje vrijeme skiću razni sumnjivi tipovi. A njena krčma bila je pomalo na osami, između Podvinja i Brodskog Vinogorja gdje su vinograde i kuće imali svi imućniji Brođani. Njenu pozornosti okupira mršavi momak s malo prevelikim šeširom koji mu je skoro padao na oči.

Njih dvojica sjedoše za stol. Onaj crnokosi naruči malinovac, dok mršavi zatraži rakiju. Kada se udaljavala, crnomanjasti muškarac se pomaknu, kabanica mu skliznu i Anica ispod kaputa ugleda pištolj. Sva protrnu, drhtavim nekako natoči piće, odnese im i, onako krajičkom oka, ponovo provjeri: Jest, iza pojasa je virila je drška pištolja. Za Anicu više nije bilo dileme. Ode u prostoriju iza šanka, dozva slugu Miku i naredi mu da odmah potraži prvu žandarsku patrolu jer su u njenoj krčmi naoružani ljudi. Vrati se za i drhtavim nastavi rukama prati čaše iščekujući žandare. Vrijeme je sporo prolazilo, a od žandara ni traga ni glasa. Za to vrijeme ona dvojica su, glava skoro priljubljenih nešto tiho pričala. Anica, ma koliko napinjala sluh ništa nije mogla čuti, samo je tu i tamo do nje dopirao nerazgovjetni žamor. Odjednom, vrata se otvoriše i u krčmu odlučno stupiše žandarski podnarednici Beraković i Đukić te agent Rukavina. Agent pogleda u Anicu, a ona šutke, glavom pokaza u smjeru one dvojice.

- Gospodo, vaše isprave - zatraži odlučno Rukavina stupivši pred stol.. Pri tome nije skidao oči s crnomanjastoga baš kao ni dvojica podnarednika koji su pripravno u rukama držali puške.

Onaj, crnomanjasti, što je bio gospodski odjeven, okrenu se Rukavini, odmjeri ga od glave do pete i mirno izvadi dokumente i uvjerenje od divizijske komande u Valjevu da je on Nikola Drezgić vojni liferant mesa u Vinkovcima. Nakon što je pozorno proučio dokumente, ne našavši ništa sumnjivo, Rukavina upita:

Imate li vi kod sebe oružje?

-Naravno-reče Drezgić i iza pojasa izvadi pištolj.

-A oružni list?

.-Kako da ne, odgovori Drezgić, stavu punu torbu na stol i počne preturati po njoj. Nakon kraćeg vremena, podiže glavu i reče Rukavini;

- Nije tu, ostao mi je u Vinkovcima.

-. Ništa, moramo vam oduzeti revolver-

- Pa, što je vama? Ja sam vojni liferant. Pa što ako nema kod sebe oružni list? Putujem stalno, zar hoćete da me Čaruga orobi ili ubije?

- Zakon je zakon. Vratit ćemo vam ga čim nam dostavite dokument- pomirljivo će Rukavina.

-E, jebiga. Pa to nema nikakvog smisla. Mi smo i neke kolege. Vi radite za policiju, ja za vojsku i sada zbog jebenog papira moram nositi glavu u torbi. – protestirao je Drezgić.

- Ma bit će brzo riješeno gos'n Drezgić i onda ćemo vam vratiti oružje. A, među nama, oružja ionako ima za koje mi ne moramo znati – u povjerenju reče Rukavina.

Čaruga se umiri, predade revolver, iskapi svoj malinovac, te naruči drugu rundu u kojoj je bilo i piće za Rukavinu i za dvojicu podnarednika.

- Nego, gos'n Drezgić i ja sam iz Like i poznam dosta Drezgića. Ali, za vas nisam čuo. Čiji ste vi?

- E, ja sam od Štikade. Od Gračca. No, još kao dijete otišao sam u Beograd gdje sam izučio zanat za mehaničara. Od tada se nisam vraćao niti javljao svojima u Liku. Vjerojatno misle, ako su još živi, da sam mrtav-odgovori Drazgić, tj Čaruga.

I, tako su Rukavina i Drezgić još neko vrijeme pričali dok je Prpić Mali šutke pratio njihov razgovor baš kao i žandarmerijski podnarednici Beraković i Đukić za susjednim stolom. Prpiću su kroz glavu prolazile svakakve misli jer je prošlo samo dva dana kako su se vratili iz Like gdje su u Brlogu kod Otočca opljačkali i pretukli Tomu Slavkovića povratnika iz Amerike. U Podvinju su se zaustavili jer su dio opljačkanog nakita namjeravali prodati brodskim zlatarima. A sad, ovi žandari. Da ih netko nije izdao?-vrzmalo se Prpiću kroz glavu. Za to vrijeme Drezgić (Čaruga) je mirno s žandarima pio, a nakon što su ispili piće, agent i žandari se pozdraviše s Čarugom i Prpićem te krenuše ka izlaznim vratima.

-Gospodo žandari!-povika za njima Drezgić, tj. Čaruga.

- Rukavina, koji je već otvarao vrata, okrenu se baš kao i dvojica žandara.

-Čuvajte mi moju geveru, doći ću ja brzo po nju!

- Bez brige, gos'n Drezgiću - odgovori Rukavina, dok su dvojica podnarednika rukama dodirnuli svoje šapke u znak pozdrava pažljivo zatvarajući vrata iza sebe.

(Narodni list br. 51 od 1. ožujka 1924: Istražitelj, sudbeni vijećnik g. Ignjić zbog neovlaštenog nošenja oružja osudio je Drezgića (Čarugu) na dva mjeseca zatvora i K 400 globe. Čaruga je uložio žalbu jer „zašto da ga osude kada je imao oružni list“…)

Kota 212

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Prema nekim proračunima na kvadratni kilometar zemljišta, kamenjara, padalo je oko 8 tisuća projektila. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima - mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više. Osim nas. Zapovjednik Mladen Kruljac slušao nas naslonjen na stol. Ispred njega je bila specijalka. Vidio sam da se on već složio s nama i da nas iz Kašića mogu samo mrtve odnijeti. Vjerovali smo mu, a on je vjerovao nama. Na terenu nije bilo razlike. Zapovjednici i vojnici zajedno su držali položaje. Preko motore „uhvatili“ smo Arkanovu poruku upućeni četničkom štabu: - Tučemo ih celi dan, a ne beže. To su, bre, fanatici. Osvetimo naše mrtve (Tog dana, 2. veljače 1993. helikopter je tri puta slijetao kako bi odvezao za Knin mrtve četnike).

Krenuli smo na nove položaje, Stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smiljčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra. Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

-Jesil' živ?-s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

- Nema municije-kažem.

-Jebeš municiju – viču. - Glavno je da si ti živ.

- Sam Bog te spasio- govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.

Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu? Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.

- Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.

Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.

Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

- Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: - Opkoljeni smo, kota 212. U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina. Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

- Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

-To je Kruljac- zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Što se u stvari dogodilo. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć. Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru. Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smiljčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji. Bio je to krah četničkog nastojanja da vrate okupirana područja. Gubici su im bili strahoviti, a sam je Martić potjerao Željka Arkana. Rasulo je na ovom dijelu bojišnice bilo očito.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.

-Odrezat ću mu tu lažljivu jezičinu, samo kada ga se dočepam-mrmljao je u bradu Pavle Prpić-Veliki dok je širio gunj ispod krošnje debla u šumi Pustinjski vrh između Koške i Budimaca. Čarugin zamjenik, baš kao i cijela družba Gorskih tića bila je smrknuta nakon što su cijeli dan čekali dresinu koja je trebala prevesti novac za radnike Najšlosa.

-Jebat ću mu mater i ženu i babu i …- tu se Pavle zagrcnu od bijesa koji je nekontrolirano potekao iz njegovih velikih usta. Hvatao je zrak, slinio, a oči su mu dobivale mutno crvenkasti odsjaj, znak je Prpić Veliki spreman na sve. Jatak Dušan Stanković, koji im je javio tu vijest i zbog koje su pohitali čak iz Donjih Andrijevaca, nije ni znao koliko je sretan što nije u blizini razgoropađenog Prpića. Čaruga je zamišljeno šutio, ne obazirući se puno na bijes svog zamjenika. Šutke je razmotao svoju vojničku kabanicu, naslonio se na deblo i u polusnu pokušao dočekati zoru.

-Jutro je pametnije od večeri-razmišljao je odgađajući svoju odluku za sutra. Nikad ne znaš što se sutra može dogoditi.

Ostali su šutke slijedili primjer svog harambaše, tražeći najprikladnija mjesta za spavanje. Bila je polovica lipnja 1923. večeri su bile mlakaste ali se pred zoru valjalo dobro umotati u gunjeve ako ne želiš da ti se studeni šumski zrak uvuče pod kožu do kostiju.

Svanjivalo je. Svijetlost se probijala kroz krošnje stabarja pužući preko sklupčanih tijela hajdučke družine. Prpić Veliki promatrao je prugu, još uvijek bijesan zbog noćenja i cjelodnevnog iščekivanja dresine. Držao se za granu mladog jasena, hlača i gaća svučenih do ispod koljena. Stenjao je i puhao kao da je jučerašnje bjesove pokušao istjerati kroz stražnjicu koju su škakljale drvenaste vlati trave. I dok je kolutajući očima, grleno otpuhivao kao da je u ekstazi i da svršava s nekom mladom seljankom, odjednom u daljini opazi dresinu kako klizi prugom. Napregnu vid željevši se uvjeriti da dresina uistinu dolazi, nesvjesno povuče jasenovu granu koja se slomi ne izdržavši težinu pogolemog Prpića. Ljudeskara uz krik svom težinom pade unazad u vlastiti drek. Opet je Prpić jebo sve po spisku svima: i dresini i žandarima, jatacima, njihovim mama, babama, konjima… dok je guzove brisao širokim listovima paprati. Trčao je do družine, smiješno poskakujući s navučenim gaćama i dopola svučenim hlačama koje je jednom rukom pridržavao, a drugom se štitio od granja kroz koje je trčao.

- Dolazi, dolazi!-povikao je.

- Jel' žandari?-dreknu Čaruga laćajući se puške. U istom trenu i ostatak družbe bio je na nogama, držeći puške, sanjivo buljeći i stabla koja su ih okruživala, očekujući da se iza svakog debla krije barem pet žandara.

- Dresina, dresina..- dahtao je Prpić naslonjen na panj hvatajući zrak zamoren od trčanja i ranojutarnjih uzbuđenja.

Iznenađeni hajduci potrčaše do pruge, skriše se u grmlje, a Čaruga i Prpić uhvatiše jedan osušeni, izvaljeni panj i dovaljaše ga na prugu.

- Jebote, što smrdiš. Ko da si up'o u govno-reče Čaruga Prpiću dok su valjali panj. Prpić ništa ne odgovori već šutke nastavi gurati panj na prugu. Negdje oko devet sati , iza okuke pojavi se dresina na kojoj su bili blagajnik Nemedi i vozač Petrić, te žandarmerijski narednik Simo Tintor. Ugledavši panj, Petrić uspori, a Tintor pokuša kundakom puške gurnuti panj s pruge. U tom trenutku iz žbunja iskoči Čaruga s dva pištolja i dreknu:

- -Stooj!

- Čim je dreknuo Čaruga ispuca oba pištolja na dresinu, a vatru iz grmlja osuše i ostali razbojnici. Tintor pade pogođen na dva mjesta dok Nemedi i Petrić skočiše s dresine i udariše u bijeg put šume. I dok se Nemedi dokopao šume, Petrića dohvati jedan hitac i on pade pogođen u nogu na samo par metara od prvih debala. Razbojnici se nisu puno obazirali na njih već počeše grozničavo preturati po stvarima na dresini tražeći novac.

- - Braćo, ubijte me ne dajte da se 'vako patim- zapomagao je ranjeni Tintor dok su hajduci tražili novac.

- -Šuti, đubre žandarsko-obrecnu se Stevo Šikić. No, odjednom kao da se nečega sjetio, počne Tintora pretresati ne obazirući se na njegove krikove. U džepu mu je pronašao 320 dinara i srebrni sat koje spremi u svoj kaput. Još jednom pogleda na ranjenog žandara, kao da je nešto zaboravio. Za oko mu zape njegova puška koju Šikić prebaci preko vrata.

- -Tebi neće trebat', a ionako ih imate previše – reče i cokulom šutne Tintora u rebra koji muklo zaječa.

- - Evo ih, tu su!- radosno podviknu Čaruga pokazujući vreću s novcima.

- Razbojnici ostaviše ranjenike, žurno pohitaše u šumu kako bi izbrojali plijen. U vreći je bilo 40 tisuća dinara.

- Evo svakom po sedam 'iljada dinara, a Dušanu ponesite iljadu. To mu je nagrada što nas je obavijestio. A sada put po noge, svatko na svoju stranu, a ja ću vas već pronaći kada mi zatrebate– reče Čaruga spremajući svoj dio novca.

(#) 26.08.07 00.39 Vinica_vinica    komentari (0) dodaj komentar

 
(#) 23.08.07 22.24 Vinica_vinica    komentari (0) dodaj komentar