Može li žensko čeljade biti prijatelj?

"Kak ne more, samo onda to žemsko mora biti jako ružno"-reče jednom Stric (lik iz prošlog posta).

     Uistinu, pitam se da li su i koliko nama muškima  prijateljice bolje od prijatelja? Dakle ne dvojim u odgovoru na početno pitanje. Odmah moram razočarati mušku vrstu i reći da su ONE po meni i prema mojim iskustvima bolji prijatelji od prijatelja.

Kad se samo sjetim "naštimavanje" nekih ljepotica kojima nisam mogao baš tako lako  prići. E, tu je onda bila ONA, moj propagator, odvjetnik, poštar i sve ostalo.

Mogao sam joj sve reći kao i najboljem (muškom) prijatelju, ali njemu nisam mogao, a radilo se o čovjeku s kojim sam proveo predškolsko vrijeme pa  sve do faksa. Čak smo bili i brucoši na faksu (koji niti jedan od nas nije završio).

    ONA je bila ono što kažu pravi drug. Tješili smo jedno drugo boreći se sa prvim ljubavima koje su nas opterećivale više nego svi problemi koji su nas dočekali u životu. Neke prijateljice sam upoznao poslije, u gimnaziji. E, koji su to cure bile.

A pred vojsku… Bilo nas je oko tridesetak što muških, što cura i svi smo imali potrebu da se svako veče nađemo i idemo zajedno u provod. Tek u vojsci sam skužio ono što sad pričam. Svaki dan, doslovce svaki dan dobio bih  najmanje jedno pismo. Bilo je tu pisama i od kolega, ali mi muški smo malo "tvrđi" po pitanju osjećaja.

 Četiri prijateljice su, kao da su se natjecale, uredno slale pisma jednom vojniku, kojem to bila jedina veza s gradom, malim brojem muških koji su ostali i s bivšom. Ma kao da sam bio u Brodu. Povrh toga,  koji sam ugled imao kod ostalih u četi. Mislili su da sam veliki frajer ,a ja im nisam htio "kvariti" sliku o sebi.

 Istina je bila da su to stvarno bile prave prijateljice. Nekima sam  između ostalog, dijelio savjete glede ljubavnih problema, drugima predlagao kako "zbariti" ovog ili onog, pa sad kad razmislim , ponašao sam se kao petokolonaš prema muškarcima.

Ne znam je li mi prednost ili mana što sam imao više prijateljica nego djevojaka, ali ovako imam nešto čime se baš ne mogu svi pohvaliti.

      Oduvijek sam imao naklonost ženski, valjda je iskrenost ono na što su mogle računati. Ma, nisam ja svetac. Kako sam se samo znao folirati. Glumac je… glumac je… glumac je …ali to je bilo za one druge.

     Neke više nisu u Brodu ,pa ni u Hrvatskoj, a  neke rijetko sretnem. Međutim, kad se vidimo, jednostavno primjetiš u očima da imamo i dijelimo nešto što je mnogo složenije od ljubavi i običnog poznanstva.

Bila je to vesela družina- Ješe, Malog i Strica. Ješo je bio precizan, uredan u poslu i vrlo savjestan. Mali je bio čovjek-zbljotka, i mislim da sam time sve rekao o njemu. E, a Stric …samo o njemu se može napisati zbirka basni. Ponekad bi svojim izljevima i naletima pameti nadmašio i čovjeka koji je imao papir da mu nisu sve na broju.

Osnovna djelatnost vesele družine je bila uzimanje para udovicama i svima koji su eto bili gospoda pa nisu htjeli raditi ili pak nisu nešto znali napraviti i popraviti.

Oni su dapače sve znali i sve radili.

Stric je bio legenda vožnje auta slobodnim stilom. Trijezan je vozio samo na polaganju. Položio je i to od 18-ti put kada je već počeo "misliti" da ga po nacionalnoj osnovi zajebavaju i ne puštaju.

Možda i nije bio u pravu, jer bi pri pokretanju auta guzicom gurao sjedalo prema naprijed , valjda da brže krene. Ili možda zato što je po prvi put kako je sjeo u auto od "pozitivne" treme isčupao kuglu mjenjača te pogleda prikovanog za vjetrobransko staklo, pokušavao desnicom napipati mjesto gdje kugla i pripada.

Za njega se pričalo da je u prošlom životu bio Englez, jer bi "mokar" stalno vozio lijevom stranom.

Jednom je tako nakon dužeg posjeta omiljenoj krčmetini (njegovim rječnikom –gostionici) nabio na haubu, a zatim i na "šofer šajbnu", čovječuljka na biciklu koje je vozio "krivom", desnom stranom. Nije to Stric ni primjetio jer je mislio da grmi i da će kiša. Taman je htio krenuti preko nečega što se ispriječilo pred aždajom (fićo od 850 kubika), kad se nečija glava počela pomaljati uz staklo vozačevih vrata Možda je to vidio Spilberg i uzeo kao podlogu za ET-ja

Adrenalin je proradio i nagazi na gas, ali afto ni makac. Trebao mu je tada Mali da u tom trenutku ubaci u prvu, što se inače znalo dogoditi pri povratku ,u bazu, u sitne sate, ali ovoga puta nije ga bilo.

Ipak krv u alkoholu se probijala od omamljenog mozga, do desne noge koja je uporno davala gas, i nosila informaciju, da to nije vampir, vukodlak ili neka druga spodoba nego susjed tj. komšija Rudo. Rufolf kako mu je bilo pravo ime, je bio veseli čovječuljak, bosanac kojeg su ratni vihori natjerali da se nastani kod "škrtog svijeta" na lijevoj obali Save.

Posve je jasno da miliciju nisu zvali jer su sve prometne nesporazume riješili u gostionici preko puta na opće zadovoljstvo. Sutra je Stric pričao svojoj gospođi Mandi da su mu staklo razbili neki pijani mladići koji su prije toga izbubetali Rudu.

Rudo se držao iste priče jer on i onako u svojoj memoriji nije zabilježio ništa od sinoć.

Sunce je već bilo visoko iznad horizonta , a Trio još nije bio na "baušteli" Odlučili su se sredinom tjedna za slobodan dan. Jedini posao tj. obaveza je bila otići do kolodvora i kupiti kartu za Ješu i njegovu curu. Te su godine trebali na veliku baru, da se malo "razodonišu" kako bi se još bolje upoznali, jer ljubav je već bila za službeni papir. Krenuše tako po kartu i preživješe do odredišta.

Na povratku netko neodgovoran predloži da se malo okrijepe u lokalnoj birtiji Kod veselog.

Usaglašavanje je trajalo, koliko je potrebno stati i ugasiti motor.

Stric je "parkirao" na proširenom dijelu ceste odmah iza ugla nepregledne ulice,gdje bi autobus onako na brzinu, jer za to nije imao dozvolu, iskrcavao dio putnika, koji su živjeli u tom radničkom naselju. Zatim bi se bez po muke punim lijevim okretom upravljača, vratio na cestu i nastavio do uređenog stajališta kilometar niže.

" Sad će da ga dernemo", misleći na pivu, Stric otvori vrata aždaje i u tom trenutku… Ješo pomisli da nikada više neće vidjeti Katicu, ni more, ni…..

Udarac je bio toliko strašan da je par centimetara pomaknuo zgrbljenog fiću prema naprijed..Mali je završavao Očenaš i prelazio na Zdravo Marijo, kad je nešto crno i sklupčano jezdilo zrakom ispred njih. Bila je to drugarica Melta (Melita op.a.) koja se na mopedu vraćala s posla, a sada se odjednom našla u bestežinskom stanju kao Jurij Gagarin.

Stric i Mali su već bili priskočili u pomoć drugarici Melti, a Ješo je na zadnjem sjedalu još uvijek mislio da ih je zguza udario aftobus.

Stric - ništa nije bilo

Melta- ugasite motor

Stric- ništa nije bilo

Melta- ugasite motor

Tko zna koliko bi trajala visoko umna konverzacija da nije Ješo već vidno uznemiren opsovao naglas, gotovo plačući od straha.

Prolaznik- Ješo šta je bilo?

Ješo- pojma namam i ja sam tek naišao?

Sav špeceraj za juhu se razbaškario cestom, posutom lešom i šljunkom. Bilo je tu i jabuka i naranči, nešto crvenog luka i kila netom ispečenog bijeloga kruha čiji se miris širio mjestom nesreće.

Drugarica Melta se već vidno pribrala i sjela na klupicu uz cestu.

Stric- zajedno smo krivi

Melta- a?

Stric – da ti nisi naišla, nitko se ne bi zabio u vrata

Melta-?

Ipak Stric je bio velikodušan i pokupio sve derivate rasute po cesti i pridodao još koji crvendać(10 dinara) da si drugarica Melta kupi nove najlonke jer ove su se malko poderale na koljenima.

Nakon svega Trio se ipak zaputio Kod veselog da ispije koju pivicu zbog sretnog svršetka prometne kalvarije.

     Izveo čovjek na večeru ženu i punicu. Dođe konobar i ovaj naruči goveđi specijalitet.

"A lude krave"-reče konobar. "Pojma nemam, pitaj ih"-odgovori hrabri .

Eto dođe i do nas kravlje ludilo. Dođe? Došlo izgleda davno kad su nam "prijatelji" Austrijanci davali kredite za obnovu stočnog fonda? Eto zadesilo se ,valjda slučajno, da je i oboljela krava Austrijanka. Ma nije ništa alarmantno povikaše ministri, premijeri i ostali bolje upućeni Hrvati. "Skoro su sve Austrijanke pobijene"- reče Čobanković i to je to.

Javili se ljudi od struke. Kravlje ludilo se širi vertikalno (okomito), a ne horizontalno (vodoravno). Znači , ne prelazi s krave na kravu, nego na potomstvo. Tako sam bar zaključio.

Šta ćemo onda s onim pobijenim kravama gospodine Ministre, ako su se telile, a?! Još mi nešto u svemu nije jasno. Prema nekima dokaz za bolest je moguće potvrditi nakon što se krava eutanazira i jedan specifičan dio mozga analizira. Jučer opet čujem kako će se potomstvo još uvijek službeno ne potvrđeno(od strane instituta u Engleskoj) bolesne krave, podvrći provjeri pa ako bude potrebno i ono lišiti života. Može li se dakle ta bolest utvrditi mnogo ranije?

Onda kažu da je opasno samo konzumirati mozak i leđnu moždinu, koji su inače zakonom već deset godina zabranjeni u prodaji. Opet pitanje.U kojoj  je mjeri meso sigurno? Zna se da bakterije odolijevaju visokim temperaturama i zaražene krave bivaju spaljene.

     Kako bilo nema razloga za paniku. Još jedna dobra stvar. Europska unija neće nikakve dodatne  mjere poduzimati protiv Hrvatske jer smo već ionako godinama strpani u reskir grupu s onim državama kod kojih je davno prije potvrđeno kravlje ludilo. Eto hvala drugovima i gospodi na triper kombinacijama i što su tako uviđavni. "Hvala" bratiji Engleza koji su prvi imali tu bolest i skrivali je devet godina. "Hvala" i Austrijancima ,našim prijateljima ,što nam poslaše lude krave.

Tko zna što smo jeli? Inkubacija u organizmu može trajati godinama, pa nije isključeno da su neki možda i zaraženi. Ma ne želim sijati paniku, ali spomenu onaj čiko sa sela da postoji i sivo tržište i da je to ono što i nije baš pod kontrolom. Bez ikakvih insinuacija, čekam da vidim kako će Hrvatska vlast reagirati, osim što će pobiti jadnim seljacima sva goveda.

Sinoć seljak samo što ne zaplače.Krava zaražena, a nije koristio ono opasno koštano brašno jer jednostavno nije imao novaca zanj. Hranio on svoje kravice, kao i velika većina napaćenih "slavonskih Alija Sirotanovića", stoljetno-zdravom hranom i opet nagrebusio.

   Sjetih se zabranjene pjasmice Vatrogasaca-" Eunijo ovo smisla nema, meni ništa tebi sve,

ma, jebem tebe i sve tvoje žute zvijezdice"

   Čovjek se u svojoj nezasitnoj želji za profitom neće ni na ovome zaustaviti. Ma džabe zakoni,propisi,uredbe, sve ide u smjeru Lijepe materine, samo što to nitko neće priznati.    

    Evo razmišljam, kao svejed, kako napraviti jelovnik bez mesa bar za dva tjedna. Makrobiotika, vegetarijanstvo? Ženina sestrićna je jedna od prvih u nas počela s tim. Podsmjehivali smo joj se izdaleka, a izgleda da ću ipak morati priznati poraz u svom hranidbenom lancu i početi polako mijenjati jelovnik.    

    Pitam se što jesti? Trihinela kod svinja, ptičja gripa kod kokoša, kravlje ludilo, čak su i neke riječne ribe bile nešto bolesne.

Pa ništa, izgleda da nam ostaje samo da pasemo travu.

Dobar tek i prijatno!

    Kako obećah svojoj polovinki da ću je za Naš dan izvesti na pićence, a bogumi i na sport za zube, to i učinih

   Skupilo se devet duša i dušica pa usvojismo prijedlog from Šogi br.1 da odemo Tamo.Tamo je inače ugostiteljski objekt u strogom centru grada. Nisam još bio, ali mi je poznat po reakcijama ljudi tj. gostiju od prošlog Valentinova. Naime , bilo je svega od dugog čekanja usluge, pa do neljubaznosti osoblja stoga neki napisaše negativne kritike u lokalnom tiskovnom glasilu.

Kako sve volim probati (nije u ovo uključen seks-bar ne nužno) na svojoj koži uputišmo se tamo.

  Čekajući ostatak ekipe i šetajući najljepšim korzom u ovom dijelu Zabiti (istočno od Metropole) naletješmo na njega? Nosi puno košaru pojedinačno umotanih ružica s mašnicama. Iako sam planirao kupiti neki cvijetak na povratku, odlučih u hodu obaviti kupovinu.

Arsen- pošto?

Lik- 20 kuna.

Arsen-sve to?

Lik- ma jedna.

Arsen-skupo!

Lik-pa Valentinovo je!?

Arsen-pa nije Odratinovo !!!

Lik- ???

U nastavku šetnjice, tiho prozborih najdražoj da mi je dužna kusur od 10 kuna.

Pa znam je koliko dođe umotana ružica. Ali neka.

    Ekipa je inače bila cool. Ambijent-ugodan, atmosfera i stratosfera –prihvatljivo zadimljena, posluga –ugodna oku. Ženskać je bio komaaaaad.

Žandar- a?

Arsen- ma daj.

Žandar-a?

Arsen-ma daj nisam pedofil.

Žandar-a?

Arsen- ma od nas može dobiti samo Salmonelu.

Žandar-a?

 -  Arsen više nije nasjedao na provokacije i ugodno je buljio u primjerak, kojim se priroda izruguje nama ovisnicima o lijepom.Oduvijek sam bio ljubitelj umjetnosti poput Rubensa, a ovaj komad je jedna od prirodnih umjetnina i nažalost samo to.

     Od tri narudžbe koje smo čekali pristojan broj minuta, samo je sve tri krivo zapamtila. Krivo je donijela, krivo poslužila i krivo naplatila, iako je količina kuna odgovarala potrošenim derivatima.

Pitam se tko je kriv. Ona, jer ne zna posao, jer nije dovoljno plaćena, jer…

Ma bez zavaravanja kriv je gazda. Ili ne plaća, ili ne zna voditi posao, ili je drži zbog atributa. Svejedno jedini krivac je on. Znam iz iskustva provedenog u privatnom sektoru (čitaj-kolektoru) da je svaka firma ili obrt odraz određenih stavaka fizionomije i poimanja života, gazde ili vlasnika. Tako je i ovdje.

    Dok sam uspijevao razaznati što je u tanjuru, gospoda susjednog stola su svoju hranu vratili i tražili novu. Za stolićem u kutu, gosti su se izmjenjivali svakih petnaestak minuta, jer su odlazili, a da ih nitko nije niti zamijetio, a kamoli poslužio.

Gazda nije iz te branše, a vjerojatno se i nije potrudio naći nekoga od povjerenja , tko zna znanje. Ovako reklama na lokalnoj TV ide uredno samo ne znam dokad. Ovo je mala sredina i može se opstati samo kvalitetnim i stručnim radom.

  E, Stipe,Stipe  u šta se pretvorilo Usmjereno obrazovanje. Ma kriva je i situacija na tržištu, pa svatko radi sve i petlja u sva.

      Prošlog Valentinova sam svoju najdražu izveo u netom preuređen restoran gdje smo imali pir. Ober-konobar, čovjek od struke već sto godina. S njim radi sin i još nekoliko kolega. Neću sad hvaliti, ali ono je Škola usluge i hotelijerstva zajedno. Cijeli naš posjet jedan je zaposlenik stajao na pristojnoj udaljenosti i čekao da ga pogledam i klimnem glavom. U tili čas bi se stvorio pored stola. A na odlasku se skupila sva ekipa restorana i poželjele nam ugodan nastavak večeri.

     Ovo likovi s početka posta nisu vidjeli ni u filmovima.Inače, večer je za mene bila ugodna. Solidno potrošeno vrijeme i količina kuna.

 Bez obzira na sve, meni je uvijek bilo bitnije društvo nego ambijent, ali kad se sve poklopi to je onda pravi doživljaj.

 

    Sretan ti rođendan….Petrović Petre..što smo noćas snili,ljeto,august naivne Švabice jedre,..65,66 kad smo mlađi bili,- karikirano, ali tako nekako otpjeva Bebek davne godine.

" Jutro ko svako jutro dosadno i nijemo

 ne mogu otvoriti oči oko mene ništa nema

 vouoo što se desilo, vouoo to nije normalno

 ne mogu si pomoći"……..Aki i Valjak

    Počeo sam pjesmom. "Koja ptica rano pjeva –brzo se u gnijezdo usere"-narodna.

Nadam se da neće biti tako samnom. Danas sam inače slobodan jerbo treba proslavit dan kada je  jedno malo ćelavo i  zgužvano djetešce ugledalo svijet. Danas će bidne opet …večeras je naša fešta…

E a danas me poštediše pripravljanja ručka.

Sve se bojim da to ima veze s onim od jučer. Navališe da radim ručak i to nešto što jesam prije par mjeseci. Svima bilo dobro, a ja nikako da se sjetim što i koliko ide.

Međutim, krenuh i nestigoh.

Sve se završilo kao rižoto od više vrsta mesa, i opet bilo dobro. Sjetih se starojugoslavenske serije "Vruć vetar" i glavnog lika (Šurda) koji je na kraju ipak uspio u životu. Pravio je ženama unikatne frizure, jer nije znao ponoviti istu.

Daklem, nahranih vrapce-prijatelje, koji su se već toliko pripitomili da im se mogu približiti na metar, a da ne kidnu. Inače hranim ih tako već godinu dana, a oni zahvalno kakaju po terasi.

Eto odoh po piće i ostale derivate, a za klopu ću da im ga pripremim. Misle opet police i suhomesnati proizvodi iz kućne manufakture, ali šipak. Danas je na repertoaru piletina a la Arsen.

Vjerojatno ću prvo morati sve napiti da probaju, ali nema da begaju.

Da- jučer je bio Hamdijin (from BB)rođandan. Inače on se dan ranije rodio, ali ja sam zato postao prije njega milijunaš .

Odoh, moram još popraviti nešto oko struje tj. utičnica, pa raspašoj.

Dole buržoazija!

    Uhvatih se u razmišljanju na -12 stupnjeva C koliko izmjeriše jutros u Brodu. Pa  ja kao da sam neki ovisnik. Skoro svaki dan neki post. Počeo sam to pripisivati sebi kao obvezu. Zanima me samo pročita li tko cijelo štivo i ono od kartice i po?

    Gledam jutros našu nacionalnu dalekovidnicu. Izgleda da netko od urednika čita Mojblog. Pustiše prilog o Kući sretnih ciglica. Netko ne obavi posao kako treba, ili novinar ili montaža ili urednik. Sjetih se starog mačka s lokalnog radija kako je novopridošlom kolegi objašnjavao razliku vijesti i obavijesti.

     Inače jutro protječe u znaku zadnjeg, od nekoliko veselih dana , kada je moja ljubav starija od moje malenkosti tri godine. Od sutra se vraćamo u kolotečinu od dvije godine prednosti u korist slabijeg pola.

     Sinoć na privatnoj TV rekoše kako je trend oženiti mlađeg, e otkad je to ona znala. Uvijek sam tvrdio radije manje lijepa nego glupa. Doduše ova je i lijepa (po mojoj skromnoj prosudbi) i pametna. Moju početnu prednost u duhovitosti, tijekom ovih godina, apsolvirala je do te mjere da ja sada  moram misliti što je pisac htio reći.

        Sjećam se prije nekoliko godina, povodom desetogodišnjice moga sluganstva, odlučišmo to malo obilježiti opće narodnim veseljem. Njezin prijedlog je bio da zakoljemo i ispečemo gicu , ali odustade od toga zbog mojeg komentara- " Što je jadna gica kriva". Eto kako me sredila ode više od pola posta ne nju.

      Za drugu polovicu više i nemam materijala, valjda se misli izgubiše na putu do glave i mozga.

     Eh, da reče neki dan Šogi br1. da bolje sviram gitaru nego što pišem postove, pa nisam još odlučio jel to kritika zdravog uma ili zavist hehehe.

    Sjedim i ćutim vrijeme. Ima trenutaka kad čovjek treba biti sam. Čini mi se da je to vrijeme kao kad računalu zatreba restart jer se zablokiralo.

    Valjda  s vremenom dođe do zasićenja svega što radim i treba mi neki otklon.

Život nažalost neminovno nosi svoje, i ili plivaš ili plutaš. Hvala Bogu još plivam i to leptir stilom ,samo ne znam do kad.

    Evo početkom tjedna treba obilježiti dvadeset i neku po drugi put. Šogi broj 1, čovjek koji je meštar od škole, ode kod dotura i ponovo mu nađu  mašćobe i kolesterola u krvi skoro za dvojicu. Brother in love tj. brat po bambusu, ima tako upitan stav glede potrošnje potonjeg pića u utorak. Šogi broj 2, dva metera visine, stodvadeset kila, gromada, a srce nješto preskače. Uozbiljio sa k'o dijete na tuti, mislim da bi najradije zaplakao koliko je uplašen.

Mene srčko steže, ne danima nego mjesecima. Pita me neki dan jedan prijetelj što ne idem u dotura, bojiš se? Da, bojim se, ali ne dotura nego istine.

     Valjda više ni muški nisu "take kvalitete kao nekada" –rekla bi bivša kona Manda.

Ima jedan poznanik - mali debeli oko 60-tak godina i žali mi se da ga Mali više ne sluša i ne služi.Pa rekoh mu da jede orahe, možda pomognu. "E  i orasi nisu više kao što su bili".

     Sve se mijenja, a mi kao da ostajemo. Međutim, nije tako. Mijenjamo se i mi samo ne primjećujemo koliko i u kojem smjeru.

     Ma ne smetaju meni godine samo mi se čini da s godinama dolaze problemi oko zdravlja i onda se ljudi polako zatvaraju u sebe. Imam za to dobrih primjera.

    Ma da već jednom počne nešto padati, visi nebo cijeli dan i ništa.

 Izgleda da se i ja polako pretvaram u meteoropatu.

    Izgubiše i naši rukometaši.    

          E, ovo nisu rase nego kruhovi naši svagdašnji. Ma, ne znam kako je diljem Lijepa naše, ali kod mene ima toliko vrsta kruha, da promijenim  li trgovinu odmah na repertoaru imam par neupoznatih vrsta i oblika.

     Nekada je bilo drugačije. U mojem naselju od nekoliko tisuća duša bila jedna trgovina. Držao neki prostodušni čovjek, nazovimo ga Rade.

"Držao Rade, jer se Ivanu ne dade".Kako je to bilo doba pomahnitalog nacionalizma, vjerojatno Ivan, Stjepan i ostali nacional-i nešto, nisu bili dovoljno zainteresirani. Možda nisu niti znali na vagu ili pak nisu htjeli da se bakću s ceduljicama dužnika. Rade je bio skroman  i radišan čovječuljak od sto i nešto kila žive vage.

      Pa tako u "mesnoj" zajednici dadoše preporuku zanj, da otvori socijalistički obrt .

Na što je sve Rade morao misliti u svojoj trgovini (prčvarnici-op.a.). Morao je misliti na čistoću i urednost jerbo nije tada bilo kao danas sanitarne pa da pomogne. Morao je pronaći sve one ceduljice s dugom izmješane u ladici s papirnatim i "gvozdenim" dinarima kako bi mogao u svakom  trenutku znati 'ko mu duguje. Pa morao je on i državi udijeliti dio.

 Ceduljice su bili komadići papira u kojeg je inače zamotavao robu kao npr. kruh.

     Tj nisam siguran je li zamotavao kruh ili leb,jer je bio malo u drugu stranu nastrojen, ali ja sam uvijek donosio po čega sam poslan.

Da,.. nije bilo ni financijske policije i Rade je morao sve sam. Ipak, uvijek ima dobri ljudi. Poreznici su bili jedni od tih. Oni bi od Rade dobili koju kantu masti , koju tričavu vreću brašna ili šećera , kako bi se i sami uvjerili da posao baš i ne ide.

     Nego da se vratimo kruhu.

Rade je uvijek prodavao stari kruh. Nikada  nisi mogao kupiti onaj što miriši i gužva se pod rukom. Već je krenula i zajebancija s tim .Naravno jedan od fakina smo bili moj prijatelj (lik iz posta kumovi i prijatelji) i ja.

Komentirajući onu, "Tko tebe kamenom ti njega kruhom" – ja sam samo dodao, "da, ali onim od Rade".Taj je bio poput kamena.

     Tek kad sam bio malko veći išao sam dalje po kruh i upoznah tada nešto što se zvalo bijeli i polubijeli. Kako je to samo  mirisalo. Ujutro kruha i masti pa paprike. Ma tko je znao za paštetu i ostale proizvode iz treće smjene,  kako bi znao reći moj pokojni stari.

Pitah ga jednom zašto iz treće? Pa kad završavaju posao pometu ono što je popadalo na pod i naprave još koju paštetu.

      Da bez kruha ništa. Nije bez veze ona" Kruha i igara" ili "Kruha i vina" Vjerojatno ste čuli za onog neupućenog kralja koji reče ,ako nemaju kruha nek jedu kolače. E, tako i bijaše.

 Moj bratić inače deran mnogo veći (ne i višlji) od mene, kao Titov omladinac, znao bi često biti padobranac u svatovima. Za one koji ne upoznaše pojam, to je kad nepozvan dođeš jesti i piti, a da pojma nemaš tko se ženi. Dođoše tako on i njegova ergela u svatove. Konobari šta će, poslužiše i njih, ali već je bilo poslije ponoći pa ponestalo kruha. "Daj kolača" ! I tako su oni jeli kolače i pečenku (odojak). Nakon par dana je išla priča da su neki konobari skoro dobili otkaz jer nitko nije htio počistit WC, kako su ga ovi uneredili puneći šolju sadržajem uzburkanih trbuha.

      Danas kad vidim da se kruh baca, nije mi pravo. Valjda mi je baka koja me čuvala usadila nešto u moje shvaćanje pojma blagostanja, koje prvo podrazumijeva –kruh. Tako sam odgajao i djecu. Nikada ga nisu bacali jer " u svijetu ima puno malih crnaca koji umiru od gladi".

     Za kraj ipak …. bio on kruh ili hljeb ili nazovimo ga bilo kako, treba ga poštivati ,nešto

kao možda jednu od moralnih vertikala ili osnova.

Pa nije on uzalud spomenut i u Oče naš…-u.

       "Da je Bog htio da čovjek puši, napravio bi mu dimnjak na glavi" – reče jedan moj osviješteni rođak. Možda i ima pravo. U današnje vrijeme "globalnog sela" gdje čovjek u satu primi više informacija, nego je to mogao za cijeli svoj život (prije 100-tinjak godina) malo tko smije reći za neke opće stvari da nije znao ili ne zna.

             Gledam ona dva mala biće u obitelji jednih bližih rođaka. U dvadeset kvadrata četiri pušača.Skoro se uguših tijekom zadnjeg posjeta. Puše k'o Turci, rekla bi baka-Stara, žena od 82g koja nikada nije zapalila cigaretu osim u mojim svatovima, što je bio neki njen zavjetić, ako ih doživi.

            Starije ,dijete stalno kašlje i siplje , a razno razni antibioticici već su poodavno  nataloženi  u tom malom tijelu. "Nema otpornosti  "- reče jedan lik od ukućana,".. jer nije već dvije godine bila na moru".??!!. Htjedoh pitati, a koliko dugo nije udisala čist zrak?- ipak odustadoh poučen arsenalom spremnih odgovora, ljudi osakaćenih u humanom razmišljanju.

           Pa i onaj anđelak od osam mjeseci završi na sumamedu. E, jebem ti savjest roditelja i ostalih bližnjih. Kad sam to vidio raspizdio sam se , okrenuo i otišao iz prostorije koja bi bez pretjerivanja mogla poslužiti kao šušara za meso. Jednostavno ne mogu i neću shvatiti takve obrazovane i školovanje ljude. U šta su oni sprdili  sate  obrazovanja školi, odnosno kućnog odgoja ako ih je i bilo. Ma, s kojim pravom truju druge.

         Znanstvenici tvrde da se više kontaminira nepušač u društvu pušača, nego li ovaj uvlakač.Ma i sam sam pušio, ali su mi i kao pušaču smetali zadimljeni prostori.

         Još u vojsci H.(rola u jednom od prošlih postova) i ja nismo bili baš pri novcima i kako onda napisah dijelili smo sve ,a to su uglavnom bile cigarete. Bilo je dana kada smo obojica bili doslovce gladni zbor raznih radnih akcija itd.. i po povratku u kasarnu zadnjih 10 dinara, imao ih on ili ja, dali bismo za kutiju cigareta iako smo u kantini mogli kupiti dva dobra sendviča. Zato iskreno mislim  da je pušenje ovisnost.

            Vježbajući tako uvlačenje do'šo sam odjednom do tri kutije zapaljotki dnevno i tada sam zaključio da dalje ne ide. Dodatni impuls za ostavit pušenje je bilo kada sam  vidio na fotografiji pluća pušača i pluća nepušača. Nije mi bilo lako, a danas je nekih dvadeset godina nakon toga i ne pada mi napamet da opet zapalim.

Sjećam se nakon godinu dana apstinencije, sanjam kako ležim na leđima i uvlačim dim cigarete, koja je visoka kao jablan. Uvlačim tako i probudim se. Usta i lice me je boljeli cijeli san, koliko sam se trudio podsvjesno, opet osjetiti smrad u ustima.

          Nije lako ni pušačima, razumijem ih. Jedan poznanik, još uvijek pušač je znao kazati da je pušenje lako ostaviti. On je to dokazivao bar desetak puta. Nije se lako riješiti napasti, ali  za to ne moraju drugi ispaštati.

 Vratimo se negativcima ove putešestvije.

          Pitam se hoće li ikada biti dovoljno pošteni i priznati da je pušenje jedna, a karanje ljudi oko sebe zbog dima, druga, sasvim oprečna stvar?!

B(l)og i Hrvati !

     Sam sam kriv.Dovedem se u poziciju da još nemam poklona,a danas je mojoj boljoj i starijoj polovinki rođendan.I dok ispijam zeleni čaj (muči me kolesterol i mašćoba, a nisam deb'o) grozničavo se trudim u ovaj ranojutarnji sat uposliti sivu masu, ali ne ide.

    Što uostalom pokloniti osobi koja ima Sve Na Svijetu?Sve Na Svijetu je moja malenkost, tako ona kaže , a zašto joj ne vjerovati, ipak je starija dva ljeta.

    O ljudi što da radim? Oko podne idem u nabavku (piva,kole i još koju litricu crnjaka) i do tada moram nešto smisliti.

Navečer dolaze čestitari i već se zna da će biti prava terevenka.Inače kod nas je uvijek fešta , a ovakva se ne propušta.

     Nego poklon? Prvih sam joj godina kupovao parfeme,mirise,... e da i jedne godine grudnjak(prslučić,sisodrž...)i gaćerone. Pita me prodavačica koji broj grudnjaka, a ja ni beee."Eto tako gospođo otprilike kao vi.." Žena se prekobacila od smijeha.Boju sam brzo odredio jer je bio čipkasti i kupovao sam ga u konačnici za svoj ćeif.

    Sjetih se vica iz bivše Juge. Slavio se Dan žena i pričaju tko ja šta dobio.Slovenka- "veš mašinu", Srpkinja buket ruža, a Fata reče da je dobila ku*ac. Na to će Slovenka, "najbolje stvari opet idu za nerazvijene"

To je bilo po onoj "udri brigu na veselje"

    A što sad? Molim vjerne blog prijateljice (Samba,Zli_girl i Lastu)

i druge drage blogerice, da mi udijele koji savjet do podne ili me više neće biti na blogu.

     U nadi skorog rješenja mog problema,

                                                  bilježim se sa štovanjem

          Primih informaciju neki dan da je tijekom 24 sata u brodskom komunalnom poduzeću otkupljeno  cca 23000 boca. Ne upamtih nijednu akciju takvih razmjera još iz pionirskih i izviđačkih pokušaja pomoći ranjenoj prirodi. Pa ovo dođe kao plaćena rekreacija. Tako to i shvatiše osnovnoškolci iz Gornjeg  grada i spojiše ugodno s korisnim. Spojiše to i Romi, pa počistiše brate sve i počeše  prevrtati po dugogodišnjim odlagalištima smeća da namaknu još koju kunu.

         Nešto slično je prošle godine učinio i jedan dobrotvor iz Osijeka koji je želio ostati anoniman. Plaćao je određenu svotu svima koji su donosili stručke isčupane ambrozije kada je najviše zadavala problema  alergičarima.      

         Svaka čast eko-mjerama , barem ih ja tako doživljavam. Urediše nam okoliš, a i ljudi pošteno zaradiše  Podsjeti me ovo na američki "new deal" iz prošlog stoljeće samo što je ovo u odnosu na Amere stvarno minorno, a i nije to bila glavna intencija mjera.

         Neki dan napisa kolegica blogerica, da će jedan lik iz Metropole zaraditi 8 tisućki, a živi od mjesečno tisuću i nešto kuna. Ma kad se sjetim koliko sam samo boca razbio prošle godine, spremajući tavan i bio sretan da ih odvezu. Žao mi je samo što nisam imao digitalac pri sebi prije par mjeseci kad je ono Sava bilježila visoke vodostaje. Plivale su kilometrima uz obalu  kolone plastičnih boca. Da je to bilo skupiti, ma ne usudim se reći što se sve moglo za to kupiti. Koliko je love tako otplutalo istočnim "komšijama", kao otpad.

"Što da radim s ovolikim bocama"-reče mi susjeda inače vlasnica male trgovine i birtijice u mom naselju. Kaže, nije da ju je stid, ali njoj se baš nešto to i ne nosi na otpad. Prije je plaćala nekim Romima da joj to furaju, pa joj predložih isto to s izmijenjenim dogovorom. Ti uzmi od njih 30% jer si sustavno skupljala, a i opet ćeš te će imati stalni izvor kakvih –takvih prihoda, a oni neka zarade razliku i svi zadovoljni. Mislim da prijedlog pije vode jer je dvorište jutros osvanulo čisto.

-         Sve u svemu bumo još vidli kaj nam budeju sad napravili.

 Hoće li finalni proizvodi poskupjeti i opet mi mali platiti ceh?

 Svejedno, ovako je ipak  ljepše  prošetati  gradom, obalom Save, a i izletištima.