"Da je Bog htio da čovjek puši, napravio bi mu dimnjak na glavi" – reče jedan moj osviješteni rođak. Možda i ima pravo. U današnje vrijeme "globalnog sela" gdje čovjek u satu primi više informacija, nego je to mogao za cijeli svoj život (prije 100-tinjak godina) malo tko smije reći za neke opće stvari da nije znao ili ne zna.

             Gledam ona dva mala biće u obitelji jednih bližih rođaka. U dvadeset kvadrata četiri pušača.Skoro se uguših tijekom zadnjeg posjeta. Puše k'o Turci, rekla bi baka-Stara, žena od 82g koja nikada nije zapalila cigaretu osim u mojim svatovima, što je bio neki njen zavjetić, ako ih doživi.

            Starije ,dijete stalno kašlje i siplje , a razno razni antibioticici već su poodavno  nataloženi  u tom malom tijelu. "Nema otpornosti  "- reče jedan lik od ukućana,".. jer nije već dvije godine bila na moru".??!!. Htjedoh pitati, a koliko dugo nije udisala čist zrak?- ipak odustadoh poučen arsenalom spremnih odgovora, ljudi osakaćenih u humanom razmišljanju.

           Pa i onaj anđelak od osam mjeseci završi na sumamedu. E, jebem ti savjest roditelja i ostalih bližnjih. Kad sam to vidio raspizdio sam se , okrenuo i otišao iz prostorije koja bi bez pretjerivanja mogla poslužiti kao šušara za meso. Jednostavno ne mogu i neću shvatiti takve obrazovane i školovanje ljude. U šta su oni sprdili  sate  obrazovanja školi, odnosno kućnog odgoja ako ih je i bilo. Ma, s kojim pravom truju druge.

         Znanstvenici tvrde da se više kontaminira nepušač u društvu pušača, nego li ovaj uvlakač.Ma i sam sam pušio, ali su mi i kao pušaču smetali zadimljeni prostori.

         Još u vojsci H.(rola u jednom od prošlih postova) i ja nismo bili baš pri novcima i kako onda napisah dijelili smo sve ,a to su uglavnom bile cigarete. Bilo je dana kada smo obojica bili doslovce gladni zbor raznih radnih akcija itd.. i po povratku u kasarnu zadnjih 10 dinara, imao ih on ili ja, dali bismo za kutiju cigareta iako smo u kantini mogli kupiti dva dobra sendviča. Zato iskreno mislim  da je pušenje ovisnost.

            Vježbajući tako uvlačenje do'šo sam odjednom do tri kutije zapaljotki dnevno i tada sam zaključio da dalje ne ide. Dodatni impuls za ostavit pušenje je bilo kada sam  vidio na fotografiji pluća pušača i pluća nepušača. Nije mi bilo lako, a danas je nekih dvadeset godina nakon toga i ne pada mi napamet da opet zapalim.

Sjećam se nakon godinu dana apstinencije, sanjam kako ležim na leđima i uvlačim dim cigarete, koja je visoka kao jablan. Uvlačim tako i probudim se. Usta i lice me je boljeli cijeli san, koliko sam se trudio podsvjesno, opet osjetiti smrad u ustima.

          Nije lako ni pušačima, razumijem ih. Jedan poznanik, još uvijek pušač je znao kazati da je pušenje lako ostaviti. On je to dokazivao bar desetak puta. Nije se lako riješiti napasti, ali  za to ne moraju drugi ispaštati.

 Vratimo se negativcima ove putešestvije.

          Pitam se hoće li ikada biti dovoljno pošteni i priznati da je pušenje jedna, a karanje ljudi oko sebe zbog dima, druga, sasvim oprečna stvar?!

B(l)og i Hrvati !