E, ovo nisu rase nego kruhovi naši svagdašnji. Ma, ne znam kako je diljem Lijepa naše, ali kod mene ima toliko vrsta kruha, da promijenim  li trgovinu odmah na repertoaru imam par neupoznatih vrsta i oblika.

     Nekada je bilo drugačije. U mojem naselju od nekoliko tisuća duša bila jedna trgovina. Držao neki prostodušni čovjek, nazovimo ga Rade.

"Držao Rade, jer se Ivanu ne dade".Kako je to bilo doba pomahnitalog nacionalizma, vjerojatno Ivan, Stjepan i ostali nacional-i nešto, nisu bili dovoljno zainteresirani. Možda nisu niti znali na vagu ili pak nisu htjeli da se bakću s ceduljicama dužnika. Rade je bio skroman  i radišan čovječuljak od sto i nešto kila žive vage.

      Pa tako u "mesnoj" zajednici dadoše preporuku zanj, da otvori socijalistički obrt .

Na što je sve Rade morao misliti u svojoj trgovini (prčvarnici-op.a.). Morao je misliti na čistoću i urednost jerbo nije tada bilo kao danas sanitarne pa da pomogne. Morao je pronaći sve one ceduljice s dugom izmješane u ladici s papirnatim i "gvozdenim" dinarima kako bi mogao u svakom  trenutku znati 'ko mu duguje. Pa morao je on i državi udijeliti dio.

 Ceduljice su bili komadići papira u kojeg je inače zamotavao robu kao npr. kruh.

     Tj nisam siguran je li zamotavao kruh ili leb,jer je bio malo u drugu stranu nastrojen, ali ja sam uvijek donosio po čega sam poslan.

Da,.. nije bilo ni financijske policije i Rade je morao sve sam. Ipak, uvijek ima dobri ljudi. Poreznici su bili jedni od tih. Oni bi od Rade dobili koju kantu masti , koju tričavu vreću brašna ili šećera , kako bi se i sami uvjerili da posao baš i ne ide.

     Nego da se vratimo kruhu.

Rade je uvijek prodavao stari kruh. Nikada  nisi mogao kupiti onaj što miriši i gužva se pod rukom. Već je krenula i zajebancija s tim .Naravno jedan od fakina smo bili moj prijatelj (lik iz posta kumovi i prijatelji) i ja.

Komentirajući onu, "Tko tebe kamenom ti njega kruhom" – ja sam samo dodao, "da, ali onim od Rade".Taj je bio poput kamena.

     Tek kad sam bio malko veći išao sam dalje po kruh i upoznah tada nešto što se zvalo bijeli i polubijeli. Kako je to samo  mirisalo. Ujutro kruha i masti pa paprike. Ma tko je znao za paštetu i ostale proizvode iz treće smjene,  kako bi znao reći moj pokojni stari.

Pitah ga jednom zašto iz treće? Pa kad završavaju posao pometu ono što je popadalo na pod i naprave još koju paštetu.

      Da bez kruha ništa. Nije bez veze ona" Kruha i igara" ili "Kruha i vina" Vjerojatno ste čuli za onog neupućenog kralja koji reče ,ako nemaju kruha nek jedu kolače. E, tako i bijaše.

 Moj bratić inače deran mnogo veći (ne i višlji) od mene, kao Titov omladinac, znao bi često biti padobranac u svatovima. Za one koji ne upoznaše pojam, to je kad nepozvan dođeš jesti i piti, a da pojma nemaš tko se ženi. Dođoše tako on i njegova ergela u svatove. Konobari šta će, poslužiše i njih, ali već je bilo poslije ponoći pa ponestalo kruha. "Daj kolača" ! I tako su oni jeli kolače i pečenku (odojak). Nakon par dana je išla priča da su neki konobari skoro dobili otkaz jer nitko nije htio počistit WC, kako su ga ovi uneredili puneći šolju sadržajem uzburkanih trbuha.

      Danas kad vidim da se kruh baca, nije mi pravo. Valjda mi je baka koja me čuvala usadila nešto u moje shvaćanje pojma blagostanja, koje prvo podrazumijeva –kruh. Tako sam odgajao i djecu. Nikada ga nisu bacali jer " u svijetu ima puno malih crnaca koji umiru od gladi".

     Za kraj ipak …. bio on kruh ili hljeb ili nazovimo ga bilo kako, treba ga poštivati ,nešto

kao možda jednu od moralnih vertikala ili osnova.

Pa nije on uzalud spomenut i u Oče naš…-u.