Sjedim i ćutim vrijeme. Ima trenutaka kad čovjek treba biti sam. Čini mi se da je to vrijeme kao kad računalu zatreba restart jer se zablokiralo.

    Valjda  s vremenom dođe do zasićenja svega što radim i treba mi neki otklon.

Život nažalost neminovno nosi svoje, i ili plivaš ili plutaš. Hvala Bogu još plivam i to leptir stilom ,samo ne znam do kad.

    Evo početkom tjedna treba obilježiti dvadeset i neku po drugi put. Šogi broj 1, čovjek koji je meštar od škole, ode kod dotura i ponovo mu nađu  mašćobe i kolesterola u krvi skoro za dvojicu. Brother in love tj. brat po bambusu, ima tako upitan stav glede potrošnje potonjeg pića u utorak. Šogi broj 2, dva metera visine, stodvadeset kila, gromada, a srce nješto preskače. Uozbiljio sa k'o dijete na tuti, mislim da bi najradije zaplakao koliko je uplašen.

Mene srčko steže, ne danima nego mjesecima. Pita me neki dan jedan prijetelj što ne idem u dotura, bojiš se? Da, bojim se, ali ne dotura nego istine.

     Valjda više ni muški nisu "take kvalitete kao nekada" –rekla bi bivša kona Manda.

Ima jedan poznanik - mali debeli oko 60-tak godina i žali mi se da ga Mali više ne sluša i ne služi.Pa rekoh mu da jede orahe, možda pomognu. "E  i orasi nisu više kao što su bili".

     Sve se mijenja, a mi kao da ostajemo. Međutim, nije tako. Mijenjamo se i mi samo ne primjećujemo koliko i u kojem smjeru.

     Ma ne smetaju meni godine samo mi se čini da s godinama dolaze problemi oko zdravlja i onda se ljudi polako zatvaraju u sebe. Imam za to dobrih primjera.

    Ma da već jednom počne nešto padati, visi nebo cijeli dan i ništa.

 Izgleda da se i ja polako pretvaram u meteoropatu.

    Izgubiše i naši rukometaši.