Pismo s neba: S puta po Kini
SVI VOZE U SVIm MOGUĆIM SMJEROVIMA!
Prije gotovo tjedan dana sam stigao u Kinu, preko Dallasa i Tokija do Šangaja odakle sam se vozio taksijem u oko 100 km udaljeni Suzhou (Sudzo). Kad sam izašao iz aviona u Šangaju, odmah mi je bilo jasno da sam se vratio nekoliko desetljeća unazad. Aerodrom u Šangaju je supermoderan i novijeg datuma. No, gdje je Kina danas možete vidjeti već iz aviona. Malo svjetla pri noćnom slijetanju sve govori. Tako je bilo i prije par godina kada sam bio u Pekingu.
Na putu za Suzhou možete vidjeti moderne ceste na kojima skoro da i nema noćnog prometa. Još sablasnije izgledaju prazne ulice ovog „malog' 4-milijunskog grada (nešto manje stanovnika nego cijela Hrvatska, a nikad čuo za Suzhou). Slijedeći dan ujutro ulice su bile prepune biciklista, autobusa, kamiona i taksija, ali s rijetkim automobilima. Što se prometa tiče, ne bih se usudio voziti u Kini ni pod kojim uvjetima.
To je stvarno 'ludnica', jer svi idu u svim mogućim smjerovima i ne mare ni za kakve znakove (kojih baš i nema). Tako da i nije rijetkost da vam u susret dolazi autobus koji se vozi u vašoj traci i da nitko ne usporava. Ni pješaci ni biciklisti baš i ne mare za osobnu sigurnost. Svi idu tamo gdje im se sviđa bez obzira da li će zaustaviti promet ili ne. Prelazak isto tako nije baš najsigurniji, jer rijetki obraćaju pažnju na semafor. Ma, živa ludnica što se prometa tiče, a ima ih ko' Kineza.
Gladan, a možeš se samo „slikati'
Baš danas (nedjelja) sam otišao na izlet na Tigrovo Brdo (Tiger Hill). Naravno, u petak su mi kolege napisale na kineskom na komadiće papira kamo trebam ići kako bi to pokazao taksistima i bez problema stigao. Na vrhu brda je kineska pagoda koje je stara oko 1050 godina i malo je nakrivljena (kao kosi toranj u Pisi).
Osim pagode, ovog vikenda je nekakav kineski jesenji festival pa su tu i bile brojne plesne grupe koje su izgledale dosta zanimljivo, a i show im je bio interesantan. I nakon svega toga sam dobro i ogladnio, ali šta vrijedi kada je ručak u hotelu bio do 14 sati, a ja se vratio u 14:30. Što bi se reklo, mogu se sada 'slikati' do 18 sati kada počinje večera. Još nisam vidio hotel u kojemu su obroci ograničeni, ali, ipak je ovo Kina, a ja navikao na Ameriku.
Naravno, ima Kina i dobrih strana. Ljudi na poslu se potrgaše pomoći kad vam god nešto zatreba. Svaku večer dobivam i jedine kineske novine na engleskom jeziku 'China Daly'. Nije to kao kod nas da subotnje novine dobijete u subotu ujutro. Ovdje vam subotnje novine dođu u subotu navečer tako da u njima ipak čitate subotnje vijesti. Tko kaže da Kina nije napredna. Što se vijesti tiče, prava su katastrofa. Iz novina se vidi da propagandni stroj radi punom parom. Gdjegod piše da Kina ima neki problem, slijedeća rečenica je da je problem već upola riješen i da nema više nikakvih problema.
Isto tako, u svjetskim vijestima možete vidjeti kinesku želju da budu velika politička sila, ali slabo im to ide. Sve te vijesti kao da su prošle neki filter u kojemu se sve naštimalo da Kina uvijek blješti, a ostali su tako-tako. Naravno, po Sjedinjenim Američkim Državama pljuju kako stignu dok ostale države nisu tako bitne.Baš danas čitam o tome kako se spremaju za
Olimpijske Igre 2008. u Pekingu i govore kako će se promet odvijati bez problema. Svi oni koji su imali prilike vidjeti promet u Pekingu znaju da je to nemoguće osim ako ne isele pola grada. To me uopće ne bi čudilo jer ako se može raseliti par milijuna ljudi za projekt izgradnje brane, onda je moguće iseliti par milijuna ljudi iz Pekinga na dva tjedna.Ovdje sam do petka pa pravac Bangkok odakle ću opet u Suzhou na dva tjedna pa napokon kući u Austin.
Piše: Zvonimir Miletić
(#)
27.09.02 03.44
brodjani-iz-svijeta
komentari (1) dodaj komentar
|
|
• Pisite i dalje (11.09.05 15:36 )
|
Pismo s neba: Bangkok
Nakon prijašnjih poslovnih puteva u Maleziju (otok Penang) i Singapur, na red je došao i glavni grad Tajlanda, Bangkok. Opet smo išli hongkongskom aviokompanijom Cathay Pacific preko Los Angelesa i Hong Konga do Bangkoka. Već sam počeo i prepoznavati osoblje aviona, a i one što čekiraju prtljagu jer ovo je bio drugi puta u 4 tjedna da putujem s njima.
Let do Hong Konga je bio uobičajeno dugačak, ali ne i zanimljiv kao onaj ranije. Razlog je očit - filmovi na prekooceanskim letovima se obično mijenjaju svakih mjesec dana pa samo imao iste na rasporedu kao i prošli puta. Spidermana samo opet pogledao onako iz dosade i više sam se bavio igranjem Football Managera na lap topu kojeg sam ponio - najvažniji događaj sa leta u Hong Kong - Marsa postala prvak Hrvatske u nogometu. Eto, kad ne može zaprave, onda može u igri. Ovaj puta nisam išao u Hong Kong jer je razmak između dolaska i odlaska za Bangkok bio nešto manji od 3 sata.
Zato sam odlučio 'ubiti' vrijeme u salonu 'business class' gdje svi putnici koji putuju poslovnom klasom imaju priliku odmoriti se, otuširati se, pročitati novine, surfati po internetu ili nešto pojesti. Naravno, kada je ponuda tako bogata, 3 sata prođe na brzinu. Let od Hong Konga do Bangkoka je trajao nešto više od dva sata i opet je avion bio Boeing 747 ili poznatiji pod 'jumbo jet'. Na aerodromima po Aziji ovo je najčešći tip aviona. Po Americi se jako rijetko vide, a sumnjam da ikoja američka aviokompanija leti ovaj tip zrakoplova na domaćim relacijama. Po Aziji to nije slučaj - ovdje se i avioni sa dometom od po 10-12.000 km koriste i za prilično kratke letove zato jer su obično sva sjedala rasprodana.
Slijetanje u Bangkoku je bilo glatko i mirno, a čudom je i prtljaga odmah stigla pa se tamo baš i nisam puno zadržao. Pošto sam za svaki slučaj zatražio tajlandsku vizu prije polaska, problema nije bilo. Hrvatski građani koji putuju u Tajland obično ne trebaju vizu ako na put idu turistički i ne ostaju više od 15 dana. Ja baš nisam htio riskirati put bez vize koju sam ionako dobio bez ikakvih problema. Na aerodromu sam zamijenio dolare za baht-e (USD1 = THB40) pa sam odmah bio spreman i za kakav jeftini shopping jer Bangkok je pun jeftine robe. Nakon 30-minutne vožnje od aerodroma do hotela Landmark u centru Bangkoka, odmah sam se taksijem uputio ka 'Grand Palace' gdje je nekada živjela tajlandska kraljevska obitelj.
Vožnja taksijem je nezaboravno iskustvo jer je promet u Bangkoku prava džungla. Nema tu nikakvih pravila, a ulice su pretrpane automobila, motora, tuk-tukova (to su oni motor taksiji) i pješaka pa je i nivo zagađenosti prilično velik. Kada policija regulira promet (a to je jako često jer nitko ne poštuje semafore), onda policajci nose maske preko dišnih organa da ne bi udisali sav smog i zagađenost Bangkoka. Kada pogledate vis, mislite da niste u Bangkoku nego na Manhattanu u New Yorku jer su tu veličanstvene poslovne zgrade. Ali, kad spustite pogled, onda vidite brdo sirotinje, prosijaka i uličnih preprodavača svega i svačega. Nakon polusatne vožnje do kraljevske palače taksi sam platio $1.50. Još malo pa sam pitao koliko taksi za cijeli tjedan tako da ga imam stalno na raspolaganju. Arhitektura kraljevske palače je fenomenalna. Možete vidjeti na slikama da je to nešto potpuno različito od bilo kojeg drugog stila u Europi i Aziji.
Pošto baš i nisam znao previše o povijesti Tajlanda, iznajmio sam svog osobnog vodiča (cijena za 2 sata vođenja kroz palaču i tumačenja $7). Za ta dva sata sam naučio dosta stvari o Tajlandu, a i to da vodič zna naš sastav koji je dobio Talijane na nedavno završenom Svjetskom Prvenstvu u nogometu. Svaka čast jer ja bih mogao navesti možda 6-7 koji su igrali, ali ne i startnih 11. Sljedeći dan sam se uputio na poludnevni izlet u bivši glavni grad Tajlanda, Ayutthaju.
Grad je bio središte Tajlanda dok ga Burmanci nisu napali, spalili sa zemljom, i svim udističkim kipovima odsjekli glave. Malo je reći da se Tajlanđani i Burmanci ne vole. Tamo sam imao prilike vidjeti i slonove koji se smatraju kraljevskim životinjama jer je nekada u povijesti kralj na njima putovao. Slonovi sada služe više turističkim potrebama nego kralju koji vjerovatno putuje u kakvom udobnom mercedesu ili avionu, a ne na sporom (i ne bas mirišljivom) slonu. Na kraju izleta su nas počastili i bogatim ručkom. Tajlandska hrana je jako ukusna, ali može biti i jako ljuta. Naravno, oni su na to navikli pa se onda smiju nama kada pijemo po času vode nakon svakog zalogaja. Za 3 tjedna je malo duži put - Bangkok i Kina 6 tjedana...
Zvonimir Miletić
(#)
15.09.02 07.38
brodjani-iz-svijeta
komentari (1) dodaj komentar
|
|
• previse fantaziras (16.03.07 16:16 hosivka /mail)
|
SAN FRANCISCO, SLAVONSKI BROD, RIJEKA I NEPROSPAVANA NOC
Odavno sam htjela napisati clanak ili dva za ovu kolumnu, no svaki puta kada bih zapocela, cinilo mi se da nemam bas nesto posebno ili drugacije za napisati nego vecina ljudi kojima nedostaje njihov grad, domovina i nostalgicne misli.
Ovaj puta pisem u noci 28. 06. 2003. jer ne mogu spavati… Ne mogu spavati, jer me vuku sjecanja na jednu mladost ciji se zivot ugasio prije dvije noci. Sto ova prica ima s Slavonsko-brodskim web stranicama? Ima i to puno, a vezan je za jednu gimnazijsku generaciju koja je diplomirala krajem osamdesetih i potom polako nestala iz grada malo, po malo, kao i mnoge prije i poslije nje. Otisli smo svako svojim stazama i svatko svojim putem. Neki su ostali i danas grade uspjesne karijere i uspjesne obitelji.
Bojan i ja smo otisli. On je otisao iz Broda puno ranije nego ja. Ja sam otisla za San Francisco sa 30 godina, a on u rat, pa u Rijeku sa 20 i nesto. Jucer, oko njegovog 36. rodjendana i mjesec dana prije moga - Bojan si je odlucio oduzeti zivot. Mnogi od nas razmisljaju o samoubistvu na razlicite nacine, neki to vide kao kukavicki cin, neki gledaju na to s religiozne strane, a neki kao sebican cin. Meni osobno je to sebican cin. Mnoga pitanja ostanu neodgovorena i puno toga nejasno…
Nakon sto mi je brat poslao emailom clanak o ovome nesretnom dogadjaju, sjedila sam u nevjerici, no sve se podudaralo - ime: Bojan Milusic; 36 godina, policajac koji je javnosti bio poznat po jednoj od najvecih zaplijena droge u Hrvatskoj, 1997. u Rijeckoj luci Brajdica...iza kojeg su ostali neutjesna kcerkica iz prvog braka i supruga Lea. Sve se podudaralo, osim da bi on bio osoba koja bi problem rijesila na takav drastican nacin. Citam dalje: "S nevjericom su primili vijest o smrti jer poznaju Bojana kao čovjeka beskrajno odanog poslu, kao dobru i veselu osobu koja je besprijekorno odrađivala sve povjerene policijske zadatke - čovjeka koji se nikad ni na što nije požalio"…
- Bez najboljeg i najodanijeg prijatelja, policijskog djelatnika Bojana Milušića ostao je i njegov vjerni pratilac, 11-godišnji njemački ovčar Buri, heroj iz niza zajedničkih akcija otkrivanja i zapljene droge. Milušić se o njemu brinuo punih deset godina.
- Kad Buri uskoro ode u zasluženu mirovinu, ja ću morati preuzeti neke druge policijske poslove, tako je pripovijedao Bojan Milušić prije nepuna tri mjeseca našem novinaru Branku Škoriću u reportaži o policiji i neizmjernoj pomoći službenih pasa u borbi protiv kriminala. I doista, Bojan je odgajao njemačkog ovčara Burija, dijeleći s njim ugodne trenutke, ali i one manje ugodne vezane uz posao u Sektoru krim-službe, gdje je kao policajac radio...
Jučer, nakon tragične vijesti, Bojanove su kolege pohitale su preuzeti brigu o Buriju - umjesto Bojana odnijeli su mu hranu i vodu u boks "…Novi List, 27.06.2003.
Citam i sve mi vise muka u stomaku, a suze mi se cijede niz lice. Sjedim ovdje tisucama kilometara daleko u San Franciscu i nemam s kime niti podijeliti ovu tugu. Nema nikoga ovdje tko ga je poznavao i tko bi znao nesto o njegovom veselom karakteru. O njegovoj osobnosti i osjecajnosti. Dijelili smo godinama skolsku klupu od sata do sata. Smijali se istim glupostima. Bjezali sa satova i izmisljali kako ih ispricati. Bili nerazdvojni. Putovali u Ohrid (Makedonija) na ekskurziju i spavali jedno drugom na ramenu, drndajuci se satima u vlaku do Skoplja, planirali maturalnu zabavu zajedno, hodali po ulicama Broda na kraju kada smo konacno i zavrsili tu turisticku u havajskim kosuljama i havajskim suknjicama. Poslije toga nas je zivot odnio drugacijim putevima, no uvijek smo jednom drugom bili u srcu, jer kada smo se nasli za petodisnjicu mature, nismo prestali pricati do 7 ujutro, kada su svi odavno vec otisli kuci. Uvijek sam mislila - nema veze i ako nismo u kontaktu stalno, vec cemo to nadoknaditi jednom u zivotu, ima godina, opet cemo se naci na nekoj godisnjici i prepricati sto i gdje smo bili… No bilo je to poslijednje jutro kada sam ga vidjela. Naravno uvijek bih se raspitala sto je i gdje je. Ozenio se drugi puta…jos je u Rijeci…izrezala clanak iz novina kada je nasao kokain u Rijeci na svom policijskom zadatku…
Ovaj puta cu izrezati poslijednji clanak u novinama i vise ih nece biti. Zato sam htjela napisati nesto za sebe i za sve one koji su ga poznavali, pa i one koji nisu. Jedna mladost koja je zapocela na nasem keju, nasoj gimnaziji, nasem Omladinskom klubu i drugim mjestima gdje se mladi okupljaju, postala naizgled uspjesan zivot odraslog covjeka…i onda se zavrsila.
"Pokojni Bojan Milušić bio je inače i sudionik Domovinskog rata u kojem se izuzetno iskazao - kažu nam njegove kolege i prijatelji". Novi List, 27.06.2003. Ja tome samo mogu dodati - Bojan je bio covjek tople duse, inteligentan i drag, sto je uvijek i na svakom koraku pokazivao svima koji su bili bliski njemu. Laka mu zemlja! Brode, ako ga donesu kuci - pozdravi ga poslijednji puta za mene.
Iz San Francisca,
Senka Maricic - Foster
e-mail: kfoster73@attbi.com
(#)
28.06.03 16.31
brodjani-iz-svijeta
komentari (1) dodaj komentar
|
|
• Lijep clanak.Uz lijep pozdrav Brodjanin Zdravko iz Houstona,Texas U.S.A. (14.04.07 02:24 Zdravko Kerestes /mail /url)
|
Sjećanja
Posmatram hrastovu sumu oko svoje kuce i razmisljam o nekoj drugoj hrastovoj sumi koja se prostire negdje s druge strane zemaljske kugle. Moj zivot je vec na izmaku i ostatak bih rado zamjenio za samo jedan dan u hrastovoj sumi u Migalovcima. Ne znam kako Migalovci izgledaju danas, ali u mom sjecanju slika je velicanstvena.
Rano ujutro, kad kazem rano ujutro onda mislim rano ujutro, Tunja Zutanjski, cuveni Slobodjanski ribar, neka mi oprosti pokojni Tunja ali umalo ne napisah ribokradica, kucne na moj prozor i ja onakav nikakav i mamuran izbauljam van, zaprtim svoj dio opreme i pravac Mrsunja. Tamo negdje oko Stala ciji je vlasnik Ekonomija, zaboravih joj ime, pridruzi nam se Iva. Padaju sale o Ivinoj djevojci Mariji koja doseli prosle zime iz Bosne i okupira siroko Ivino srce te on preseli "na stale" i vidjali smo ga samo kad bi dolazio u seosku prodavnicu da kupi kave i secera i pokoji cigar duvana. Iva nas ucutka sa flasom kao dukat zute sljive i mi nastavismo put malo veselije naravi i toplije krvi.
Konacno, Mrsunja. Pramenovi magle dizu se iz rijecice, a stoljetna hrastova suma na dugoj obali pocinje da se budi. Ptice pocinju svoju jutarnju pjesmu, a ponosni jelen polako zamice u sigurnost sume. Ja se zabavljam tako da trckaram po obali i plasim divlje patke koje panicno lete na drugu obalu a Tunja me opominje: - Ej, mali, ta smiri se bogara ti balavog. Njegov slobodjanski otegnuti naglasak me natjera da se prihvatim svoje "alatke" i zauzmem svoje mjesto. Sa prvim zracima sunca koje probija jutarnju izmaglicu krecemo na posaao. Tunja uzima u ruke dugacku pritku na cijem kraju je pricvrscena razapeta mreza velicine metar sa metar i spusta mrezu u rjeku. Duboko uzdahnuvsi mlatnem svojim stapom po vodi zamisljajuci kako uplasena riba bjezi prema Tunjinoj mrezi koju on svakih desetak sekundi dize iz vode. Sa kosarom u ruci Iva prati njegovo dizanje mreze i polako se pomicuci nizvodno mi pocesmo operaciju zvanu mlacenje Mrsunje. Vec nakon desetak dizanja mreze i predjenih stotinjak metara kosara je bila do pola puna ugojenih sarana i svjetlucavih bjelica. Radili smo brzo i cutke te kad Iva dade znak da je kosara puna spakovasmo opremu, a pritke posakrivasmo u visoku i gustu travu da se nadju pri iducem mlacenju Mrsunje. Tunja istrese ribu na travu jos mokru od rose i brzim pokretima podijeli na dva jednaka dijela a zatim obojica ribara sa svoje gomile odvojise poneki lijep komad za mene i mi cutke krenusmo preko polja prema Slobodnici.
Tamo negdje na pola puta ja bih uvijek zastao, okrenuo se i uzivao u ljepoti koju vise nikada necu vidjeti. Sunce je tek iskocilo iznad Brodskog nebodera od zastrasujucih sedam katova kojega lani napravise na Klasijama, a posljednji pramenovi magle nestajali su na jutarnjem suncu. Polako se okrecem u krug i upijam sliku koju i danas, nakon gotovo cetrdeset godina nosim u svome srcu. Odmah do nebodera vidim nekoliko gradjevina gdje vecina Slobodjana pocinje radni dan a nakon Tvornice vagona pocinje Brodsko brdo. Jednu trecinu horizonta pokrivaju brezuljci puni vikendica i urednih vinograda. Okrenuvsi se prema zapadu ugledam Motajicu koja dominira zapadnom stranom Brodske Slavonije kako je ja nazvah u nedostatku poznavanja geografskih imena. Boze moj, rekose mi da jos uvijek Motajica stoji tamo gdje je i stajala ali da pripada nekom drugom, meni nedokucivom svijetu i jos mi rekose da su Migalovci puni komaraca i ponosnih jelena te da se svi raspituju za malog plavusana koji ih je cesto obilazio.
Moj burni zivot je na izmaku. Nista nije ostalo osim malo sjecanja na Slavonsku ravnicu, najkrvolocnije komarce na svijetu i najljepse hrastove pod kojima sam djetinjstvo proveo. Rado bih zamjenio ostatak emigrantkog zivota za samo jedan dan "mlacenja Mrsunje" i setnje kroz Migalovce.
Matan
(#)
06.11.02 21.20
brodjani-iz-svijeta
komentari (3) dodaj komentar
|
|
• E,Matane,čitajući tvoj post vratio si me u nostalgično sjećanje unazad 30.god.dok sam još bio dijete.Ko danas se sjećam pokojniogTunje gdje ulazi u dvorište obiteljske kuće i viče mom ocu pokojnom, Ante trebaš li ribe?Onda kao dijete divio sam se njegovom ulovu i čudio se njegovoj ljubavi prema pecanju. Nekakvim Slobođsanskim virusom i sam sam sa zarazio pecanjem,mrežama,udicama... Bili smo ekipa (04.02.07 17:30 Šimo /mail)
• Nažalost,tekst koji sam ti pripremio poslati objavljen je samo dio,molim te pošalji mi e-mail adresu jer su me dirnule tvoje riječi da ti je život već na izmaku i pobliže ću ti opisati današnji slavonski kraj,a možda se i znamo,javi se!!! Šimo (04.02.07 19:17 Šimo /mail)
• Pozdrav svim Slobodanima iz Amerike.Citajuci ovaj tvoj tekst posjetilo me na najljepse godine moga zivota.Provela sam 21 god. u Slobodnici, dok se nisam udala.Mozda je neko od vas bio i moj komsija. Prosla sam dosta po svijetu, ali najljepse je bilo moje djetinstvo. Pet godina u Njemackoj i sad devet u Americi i nista ne moze zamjeniti Sl. Brod i Slobodnicu. Djevojacki sam se prezivala Livada. Sas (13.04.07 01:04 DRAGA /mail)
|
Razglednica iz Toronta
Ja sam livadjanka za one koji me znaju sa SB OnLine Boarda i zivim u Kanadi. Zadnje 2 godine sam u Torontu gdje je puno bolja klima nego u Montrealu gdje sam bila prijasnjih 7 godina. Nostalgija za Brodom nikada nije bila jaca nego nakon 9 godina u Kanadi i nekako mi se povecava s zakasnjelim dolaskom proljeca. Gledam preko balkona cijeli Toronto, kako ovaj veliki grad lijepo izgleda, ali gdje je moj Brod srce pita, tamo negdje je daleko a tako je blizu u mojim sjecanjima. Tesko je opisati koliko ti rodni grad moze nedostajati. Mislim da to svi koji su otisli daleko dobro znaju. I ja sam se godinama borila protiv nostalgije, lagala samoj sebi da se ne zelim vratiti, da bi mi bilo malo lakse, ali to nije bila istina. Ovaj veliki grad me ubija polako, a povratak ili samo posjeta se ne vide se ni na horizontu. Zivim na 32-om katu, pa cesto gledam na ovaj tudji grad sa balkona i ne mogu a da ne mislim o tome kako se otudjeno ovdje osjecam.
Inace sam full-time student na Humber College-u i zavrsila sam drugu godinu za computer programmer analyst (www.humberc.on.ca). Imam jos jednu godinu, pa sam s tim sasvim zavrsila a to mi daje nadu ka boljem. Provela sam svoje 22 godine u Brodu i mogu sada reci sa sigurnoscu - u dusi cu uvijek ostati Brodjanka. Puno pozdravljam sve Brodjane sirom svjeta i sve u nasem dragom Brodu.
Sanja
(#)
31.06.02 04.47
brodjani-iz-svijeta
komentari (5) dodaj komentar
|
|
• sanja i ja bi se slozio sa tvojom izjavom o nostalgiji i ja sam isto iz broda tocnije naselje jelas a zivim u usa tocnije florida st petersburg bio sam u srpnju u torontu prosle godine i moram kazati da sam se odusevio gradom toronto a vjerojatno u skoro vrijeme i ja cu se useliti u canada do tada lijep pozdrav za sanju i nase drage brodjane jos da kazem da u gradu toronto ima nasih brodjana ali (05.01.07 23:30 )
• bOG ! GO HOME (20.01.07 00:07 MATE C URIC /mail)
• E bas tako....ja sam Goran Markovic i tu sam u Kanadi od 88....odrasto u Mihanovicevoj 33 (kod Slavonije 2 naselja.
Bas se odusevim kad vidim rijeci koje opisuju poznate stvari koje su sada tako daleko...a sto ces takav je zivot....cujemo se (03.02.07 19:33 Goran Markovic /mail)
• Sve je to lijepo.Ali sutra ja idem u Moj Slavonski Brod.Letim u 12:10 iz Houstona,Tx.Sjesti cu u novu "Brodjanku" restoran pokraj Save i popiti kavu.Taj osjecaj nemoze niko platiti.Plovim 28 godina po svim morima svjeta.Drzave i gradove sam davno prestao brojati. Zivim momentalno u Houstonu,Tx U.S.A.Ali nema grada kao Brod.Mozda se pitate zasto sam otisao pa sada tu kukam kao neki stari babac.U (14.04.07 02:44 Zdravko Kerestes /mail /url)
• bok ljudi.otvorila ovu stranicu (17.07.07 21:52 )
|
|
| posjeta: 10501 glasova: 234 |
|
|
|
|
|
|