Udaljenosti u Americi
Posto sam u Sjedinjenim Americkim Drzavama vec 6 godina, pomalo sam se navikao na neke stvari koje su me ne tako davno impresionirale. Jedna od tih stvari su udaljenosti u ovoj velikoj drzavi. Cini mi se nemoguce usporediti udaljenosti u Hrvatskoj i u Americi. Prije nego sam dosao ovdje, bilo mi je daleko ici u 3-4 kilometra udaljeno Brodsko Vinogorje ili, ne daj Boze, u 200km daleki Zagreb. Ovdje takve udaljenosti ne predstavljaju gotovo nista.
Cijela Amerika je povezana modernim autocestama izgradjenim jos u vrijeme Predsjednika Eisenhowera i njegove administracije. Te glavne auto-ceste se zovu Interstate Highways jer vecinom prelaze granice pojedinih saveznih drzava. Kroz Jacksonville prolaze 2 Interstate auto-ceste. Jedna od njih (I-95) krece se pravcem sjever-jug i povezuje Miami na jugu sa kanadskom granicom na sjeveru zemlje, dok se ona druga nalazi na pravcu istok-zapad i pocinje bas u Jacksonvilleu i zavrsava u Los Angelesu. To znaci da mozete voziti preko cijelog kontinenta (oko 6000km), a da ste cijelo vrijeme na istoj auto-cesti. Jos jedna od zanimljivosti je i ta da Amerikanci, kada ih upitate koliko daleko je neko mjesto, govore udaljenosti u satima, a ne u kilometrima odnosno miljama. Ovdje je vrijeme vrlo znacajan faktor pa tako ce oni radije reci da do Orlanda ima nesto oko 2 sata i 15 minuta voznje nego oko 150 milja (240 km).
Orlando se, takodjer, smatra jedno od blizih gradova kao i Miami (560 km) ili Tampa (450 km). Tako sam proslog vikenda i ja, ne obaziruci se na velike udaljenosti, odlucio posjetiti bivseg cimera koji je diplomirao prosle godine na Jacksonville University i sada ide na postdiplomski na University of North Carolina at Chapel Hill.
Od Jacksonvillea do Chapel Hilla ima priblizno 7 sati mirne voznje vrlo dosadnim Interstateom 95 kroz Sjevernu Floridu, Georgiju, Juznu i dio Sjeverne Karoline. Kako se putuje prema sjeveru, moze se fino osjetiti promjena temperature i boja drveca. Vec negdje u sjevernim dijelovima Georgije se moze naslutiti da nadolazi jesen i da su listovi ipak negih drugih boja osim zelene. Samo putovanje i nije bilo tako zanimljivo jer vec od kada imam auto, nisam ugradio radio pa nije bilo nikakve razonode nego samo citanje oglasnih ploca duz auto-ceste. Chapel Hill je malo univerzitetsko mjesto smjesteno u takozvanom „trokutu Raleigh (glavni grad Sjeverne Karoline) - Durham- Chapel Hill“. University of North Carolina je vrlo poznata i prestizna institucija koja je i jedna od najstarijih u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Tu je, uz bivseg cimera iz poljskog Krakova, i negdje oko 25.000 studenata. Naravno, glavni razlog posjete je bila utakmica americkog nogometa izmedju domace Sjeverne Karoline i Virginije koja je zavrsila visokom pobjedom domacina. Jedna od zanimljivosti je bio i sudac koji je potkraj prvog poluvremena imao srcani udar na terenu i situacija je bila dosta kriticna, ali pred kraj utakmice je javljeno iz bolnice da je sve bilo u redu i da se sudac nalazio izvan zivotne opasnosti.
Taj vikend je prilicno brzo prosao i slijedila je dosadna voznja prema jugu. Jedino sto me je veselilo je bilo to sto je vrijeme bilo sve toplije i toplije sto sam se primicao Floridi. U postanskom sanducicu me je tog vikenda docekao i Novi Brodski List te snop Sportskih Novosti pa je bilo tesko odluciti da li procitati „novosti“ stare desetak dana ili uciti. Ipak me je vise zainteresirao domaci tisak zbog zadnjih rezultata nasih nogometnih klubova. Provjerio sam i eksperimentalno izdanje Novog Brodskog Lista na internetu. Mogu reci da je to vrlo zgodno i samo se nadati da ce ubuduce biti i cijelo izdanje.
Nakon vikenda, sve se vraca na staro, a Amerikanci se pripremaju za Halloween ili Noc vjestica po nekom slobodnom prijevodu. Vec se tu prodaju svakakvi kostimi za predstojece tulume i razne priredbe. Izbor je veliki, od maski raznih zivotinja pa do predsjednika, Clintona ili njegovog bivseg suparnika u izborima, Bob Dolea. Naravno, nakon tog praznika sve ce prodavaonice biti okicene u stilu Dana zahvalnosti (Thanksgiving). Tako ispada da se ovdje samo cekaju praznici jer iza hanksgivinga je i Bozic. Sto se mene tice, najbolji americki praznik je Dan zahvalnosti kada se kuha u izobilju, a televizija je prepuna sportskog programa. Tako je i za vecinu Amerikanaca koji samo cekaju da praznikuju.
Zvonimir Miletic
(#)
02.03.01 00.00
brodjani-iz-svijeta
komentari (0) dodaj komentar
|
|
Vrijeme lova na studente
Ovdje u Americi upravo traje zavrsnica Svjetske Serije Baseballa (World Series) u kojoj igraju Inidansi iz Clevelanda i Marlinsi iz Miamija. Nasim ljudima se baseball cini dosadnom i kompliciranom igrom u kojoj ludi Amerikanci udaraju lopticu stapom. Ovdje je to ipak prava poslastica za ljubitelje sporta, a pogotovo ovo doba godine kada su u isto vrijeme u toku baseball, americki nogomet i hokej. Kosarka pocinje nesto kasnije, u studenom, tako da se jos uvijek igraju pripremne utakmice za pocetak NBA lige. Za sada baseball privlaci najvise paznje jer je danas (nedjelja, 26.10.) sedma, finalna, utakmica, a igra se do cetiri pobjede pa tako vecerasnjem pobjedniku pripada i glavni trofej. Glavna je zanimljivost bacac (pitcher) Marlinsa koji je Kubanac, ali zbog kubanske politike, tamo se americko baseball finale ne moze gledati pa ga tako njegova obitelj i prijatelji ne mogu vidjeti na televiziji.
Americki nogomet je tocno u polovici sezone pa se tamo jos nista ne zna tko ce u play off, a tko nece. Sto se studentskog zivota tice, polovica semestra je prosla i od ovog tjedna sve ide brze jer se polako blize praznici (Dan zahvalnosti i Bozic). Vecina studenata cetvrte godine koji diplomiraju u svibnju sljedece godine (medju njima sam i ja), uzurbano traze prakse (internship) za slijedeci semestar kako bi stekli radno iskustvo te da bi nakon toga mogli dobiti bolji posao ili stekli vece izglede za upisati postdiplomski. Americki poslodavci cesto vise gledaju na kolicinu radnog iskustva nego na prosjek ocjena tako da ispada da se studiralo tek tako da se dobije diploma, a posao je ono sto se broji. Za to postoje specificne prakse koje treniraju studente da bi se sto bolje mogli uklopiti u, kako bi to Amerikanci rekli, real life jer fakultet smatraju tek pripremom za to. Naravno, najvise sanse za dobiti praksu imaju studenti businessa ili bilo cega u vezi s time.
Prije par dana je ovdje na fakultetu bio organiziran i tzv. career fair gdje dolaze razni poslodavci i prikupljaju informacije o studentima trazeci zivotopise i obavljajuci kratke intervju kako bi na prvi pogled stekli uvid u to koga bi mogli pozvati na kasniji duzi intervju i eventualno zaposliti kao pripravnika ili za puno radno vrijeme. Tako da je sada ludnica s telefonskim pozivima i razgovorima jer dobiti sto bolju praksu znaci i bolju priliku za produziti ugovor s poslodavcem na duze vrijeme. Sve je to, dakako, pod uvjetom da se u svibnju ipak dobije i ta toliko zeljena i iscekivana fakultetska diploma. Upravo sam cuo na CNN-u da se u Oxfordu, Mississippi na tamosnjem sveucilstu zabranjuje mahanje juznjackom zastavom za vrijeme utakmica americkog nogometa zbog toga sto to, kao, vrijedja pripadnike ostalih rasnih grupa na sveucilistu. Naravno, na slijedecoj utakmici ce biti vise zastava nego ikada prije jer Amerikanci su takvi. Ne trpe da im se ista zabranjuje ili namece nekakva druga volja.
Kada se ovdje ide podici placa, nema izgovora kao kod nas, „Uh, nema danas, bit ce sutra.“ Ovdje bi to bila prava revolucija jer Amerikanci su ipak najosjetljiviji kada im se dirne po novcaniku. Oni postuju svoju slobodu govora danu Prvim amandmanom u Ustavu S.A.D.-a, ali neke grupe to poprilicno iskoristavaju kao opce poznati masakr religioznih fanatika prije nekoliko godina u Waco, Texas ili prosolgodisnja opsada ekstremista u Utahu. Sve je to ovdje normalna pojava da se na takve stvari uopce i ne obraca neka posebna paznja. Ipak je ovdje vaznije kakvo ce biti vrijeme, tko ce tuziti predsjednika Clintona za kojekakve neistine samo da bi privukli paznju i, naravno, dobili nekih novaca. Predsjednikov spor sa izvjesnom Paulom Jones traje vec mjesecima i tko zna kada ce zavrsiti. Ovdje su svi bili iznenadjeni da je sudjenje O. J. Simpsonu bilo zavrseno za samo nesto vise od godinu dana iz kojega je Simpson izasao netaknut iako su svi dokazi bili protiv njega, ali zahvaljujuci americkom pravnom sustavu nije bio osudjen. To je bilo pozdravljeno od velikog broja americkih crnaca dok su ostali stanovnici Amerike imali drugacije misljenje.
Zvonimir Miletic
(#)
05.03.01 00.00
brodjani-iz-svijeta
komentari (0) dodaj komentar
|
|
Konačno na cilju
Nakon pomalo monotone Nevade dospio sam i do toliko očekivane Kalifornije. Nekako slučajno su na radiju svirali Eaglesi i poznata pjesma Hotel California. Eto, doček kakav se samo može pamtiti. Za prelaska u Kaliforniju me je zaustavila neka poljoprivredna kontrola i pitala da li sam imao kakvog voća ili povrća. Pošto u auto nije mogla stati ni koštica od grožđa koliko je bio pun ljubazni službenik mi je dao auto-kartu Kalifornije i zaželio sretan put. Još uvijek sam bio na međudržavnoj autocesti I-80 (inače ide od New Yorka do San Francisca). Sljedećih nekoliko desetaka kilometara sam prolazio kroz mnogobrojna skijališta i pokraj poznatog izletišta, jezera Tahoe koje je veliki mamac turista tijekom cijele godine. Ovoga puta se nisam zadržavao oko jezera jer je cilj bio stići u Santa Claru prije mraka. Nakon nekoliko sati vožnje sam prošao i kroz glavni grad Kalifornije, Sacramento, i istog trenutka se sjetio majke i ženskog dijela obitelji Vlade Divca. Poslao sam ga tamo odakle je i došao i zadovoljan mirno nastavio put kroz dio države odakle dolaze najbolja američka vina, Napa Valley (Dolina Napa). Nakon nekoliko sati vožnje sam napokon stigao u novi dom, mjesto Santa Clara. Santa Clara je grad od nešto više od 100,000 stanovnika i smjestio se u Silicon Valley (Silikonska Dolina) koja je poznata po kompanijama kao Intel, Yahoo, Sun Microsystems, Nortel, Cisco... Cijela Silikonska Dolina se sastoji od nekoliko gradova, a najveći od njih je San Jose sa 800,000 stanovnika i smjestio se nekih 60-ak kilometara južno od bisera američke zapadne obale, San Francisca i oko 30-ak kilometara zapadno od Tihog Oceana.
Silikonska Dolina je etnički vrlo raznolika, a prevladavaju većinom Azijati (Kinezi, Korejci, Indokinezi, Indijci) i latinoamerikanci (većinom Meksikanci), a mogu reći da ima ljudi iz svih država svijeta. To znači da će te u trgovini čuti sve moguće jezike, a najmanje engleski, a sve je i prepuno etničkih restorana pa je i raznolikost hrane svakojaka. Mogu se tu naći kineski, indijski, pakistanski, afganistanski, meksički, japanski, korejski, ruski, talijanski, francuski i koji sve još ne restorani.
Naravno, nekima na prvi pogled baš i ne vjerujete, ali uglavnom su vrlo dobri, a hrana je vrlo ukusna. Ovdje morate obraćati pažnju na bicikliste kada vozite što uopće nije slučaj u gradovima u Texasu ili na Floridi. Biciklisti su većinom Kinezi i Indijci, ali, za razliku od svojih država, ovdje poštuju prometna pravila. Vrijeme je vrlo ugodno i toplo preko dana, a preko noći zna lijepo zahladiti tako da je ovih ljetnih dana ugodno spavati sa otvorenim prozorom. Naravno, Silikonska Dolina je nešto toplija od San Francisca koji je na Tihom Oceanu pa je i razumljivo hladniji i vjetrovit tijekom cijele godine. Zimi je i najviše oborina, a snijeg dosta rijetko pada. Ovo područje je poznato po različitim lokalnim mikroklimama pa i nije neuobičajeno ako čujete da je u Santa Clari 25 stupnjeva, a u San Pranciscu 17. Ovaj dio Sjedinjenih Američkih Država je još poznat i po zemljotresima, ali valjda neće biti ni jednoga dok sam ovdje.
Ovaj tjedan, u ponedjeljak, sam počeo i raditi, ali prvi tjedan imamo orijentaciju i mnoštvo prezentacija iz svih dijelova kompanije kako bi se mogli upoznati kako to sve funkcionira i pridonositi profitabilnosti.
Kompanija, Advanced Micro Devices (AMD), se bavi proizvodnjom mikroprocesora (najpoznatiji su Athlon i Duron), memorije za mobilne telefone i ostale uredaje, kao i telekomunikacijama. Možete je posjetiti na www.amd.com, ako baš nemate ništa pametnije za raditi. Inače, kompanija ima sjedište u obližnjem Sunnyvale, a još ima tvornice u Texasu (Austin), Thailandu, Singaporeu, Japanu, Kini i Njemačkoj (Dresden). Kao što se i zna, ovo je jedna od težih godina za sve tehnološke kompanije, ali svi se nekako nadaju da će kraj 2001. i početak 2002. godine napokon donjeti malo veće pomake u poslovanju koji bi trebali doprinjeti većoj profitabilnosti firmi silikonske doline.
Zvonimir Miletić
2047 Eucaliptus Ct.
Santa Clara. CA 95050
U.S.A.
(#)
25.07.01 00.00
brodjani-iz-svijeta
komentari (0) dodaj komentar
|
|
Nije to nešto, ta engleska provincija
Znam da ste umorni od politike i izbora. Znam da biste najradije da novine niti ne morate čitati (mislim, ne morate), ali kad tomu već nije tako...bar ja neću o politici. Ili bar neću izravno...
Spletom sretnih okolnosti, prije dva sam mjeseca imala prilike desetak dana proboraviti na Otoku. Britanci su, naime, nakon neizvjesnosti zbog epidemije kravljeg ludila, tek u lipnju (s nekih mjesec dana odgode) održali parlamentarne izbore. Nekolicina nas iz, lijepo rečeno tranzicijskih država, imala je priliku, vođena tim izgovorom, malo vrludati unutrašnjošću Engleske, upoznavajući narode and običaje (kako to gordo zvuči).
Zadesili smo se prvo u Londonu, pulsirajućoj metropoli gdje mi se učinilo da ulicama kruži više tamnoputih no čistokrvnih Britanaca. Vrijeme, začudo, bijaše više no obećavajuće - kiše niti na vidiku, ljudi oskudno odjeveni, iako se temperatura kretala uglavnom oko ugodnih 18 (to je za njihovo pojam očito pravo ljeto!?), a atmosfera onakva kakvu volim - luđački tempo, gužva, strka i buka. A opet sve tako engleski distancirano. London se gradi, obnavlja - naši domaćini nisu to tumačili aktivnošću izravno izabranog, relativno novog, svježeg, gradonačelnika, već normalnim umivanjem pročelja nagriženih smogom, ili, pak, popravkom cesta stradalih svakodnevnim traffic jamovima. Osobno, najdojmljiviji dio grada (naravno, nisam uspjela vidjeti sve) je onaj kojim dominira operna kuća Covent Garden. Posve neočekivano, s jedne je njezine strane trgovački centar, u samoj blizini zatvorena tržnica, trg kao stjecište mladih umjetnika, život na otvorenom.
Uske uličice popločane kamenim kockama, hrpa kineskih, japanskih, tajlandskih restorančića, stolovi, mala kazališta, galerije, dućani egzotičnim začinima, ali i dizajnerskom odjećom, drveće, biljke vise s balkonskih pročelja...kao da sam se najednom našla negdje u Italiji ili Francuskoj...Taj prvi susret s Londonom očaravajući je. Grad suprotnosti, grad po svemu drugačiji od ostatka države.
Putovanje privatiziranim britanskim željeznicama u njezinu unutrašnjost pokazat će i lice prave engleske provincije. Željeznicom, kojom su Britanci više nego nezadovoljni, jer privatizacija nije donijela očekivano poboljšanje kvalitete usluga, doputovali smo u Nottingham, središte Nottinghamshire (županija) u pokrajni East Midlands. Srednja Engleska. Ako se ne varam, Nottingham je ono nešto kao grad prijatelj Slavonskog Broda....???? Je li to na snazi ili nije nisam uspjela doznati, iako sam imala prilike upoznati i Nottinghamskog šerifa iliti župana.
Nottingham, naravno, svoju slavu duguje Robinu Hoodu, kojega navodno nikada ondje nije ni bilo. Izmišljeni lik, za razliku od njegove djeve Marianne. Ona je zapravo bila Robinhoodica, povijesna ličnost koja je pljačkala i davala siromašnima. Ali, kako se to već muškarcima, krojačima povijesti sviđa, oduzeli su joj su slavu i pretvorili je u običnu Robin Hoodovu priležnicu. Pokrajina bogata šumama, krajolik krasnih gradića povezanih brzim prometnicama, pitome livade, na svakom koraku kriket i nogometna igrališta.
Nottingham je i sveučilišni grad, ali u nogometu ga je prestigao obližnji Derby. Okolni gradići, pak, krasna su njegovana mjestašca, ali u njima život kao da je stao. Nema tamo djece na igralištima, nema roštiljada u dvorištima, nema cike i vike na ulicama, susjeda koji na balkonima ispijaju kave...sve je to lijepo, uredno i napirlitano, no ne znam čemu služi to što je svaka travka na svome mjestu, a kuće ko jaje jajetu nalik, kad u tome nitko ne uživa. Naravno da klima nije takva da se živi na ulicama i u stražnjim dvorištima, a zbog toga je i atmosfera nekako otužna. Zato su pubovi mjesta kojima život kola, ako se to tako može reći. Za moje pojmove, nije ni to bogzna što, no to je engleska provincija. Kad čovjek to vidi - dođe mu nekako lakše. Doduše provincija je provincija, ali ako je hrvatska - srcu je ipak bliža.
Karolina Leaković
(#)
07.04.02 00.00
brodjani-iz-svijeta
komentari (0) dodaj komentar
|
|
Toblerone, ementaler i Brođanin
Zovem se Jasmin Klindžić (u daljnjem tekstu «JA»), rođen sam 20. svibnja 1976. (dakle daleko u prošlom stoljeću) i ovo je moj (put)opis nastao za kraćeg poslovnog izleta u Švicarsku, zemlju čokolade, sira, banaka i ogrooomnih planina (prvo troje mi je kao pravom Slavoncu bilo sasvim OK, ali planine stvarno nisu za moj temperament, em visoke, em strme, em ima snijega i oblaka na njima i u pola ljeta...). Kako i zašto sam završio tamo? Well, the story goes like this...
Krajem travnja 2001 saznao sam za osnivanje «neke švicarske hotelijerske škole» u Zagrebu, koja bi trebala iskusnog predavača s područja informatike (ukratko i vrlo neskromno: mene). Zahvaljajući mojim solidnim stručnim referencama (u prijevodu: ViP) saznali su brzo sve o meni i mojim sposobnostima i nakon našeg prvog kontakta dobio sam posao u hotelijerskoj školi «Cesar Ritz» u organizaciji tvrtke GD Nova.
Školski sustav «Cesar Ritz» je poznat i priznat u svijetu kao jedna od najboljih hotelijerskih škola, jer njihovi (a sada i moji) učenici prvo zaposlenje dobijaju u SVJETSKIM hotelima s četiri ili pet zvjezdica (zašto naglašavam pridjev «SVJETSKI», vidjet ćete kasnije) s minimalnom početnom plaćom od $2000. Lijepo, zar ne? Pri čemu se možete školovati bilo u Švicarskoj, Americi ili Australiji, gdje vam se više sviđa. Naravno da postoji i kvaka u svemu tome... 2 godine školovanja košta samo 60.000 švicarskih franaka (za one koji su i dalje zainteresirani - plativo na rate...). Kada završite školu (za što se trebate uistinu potruditi), škola vam organizira više (točnije 5) job interview-a i ako na baš nijednom ne dobijete posao (poslodavčevom krivicom ili njegovom preslabom ponudom), škola vam vraća pola školarine. Nije da se to desilo previše puta.
Postoji isto tako, osim te dvogodišnje škole i fakultet i poslijediplomski studij, ali po riječima ljudi iz uprave škole u Švicarskoj: «Jeste li ikada vidjeli profesora, magistra ili možda doktora hotelijerstva kako radi u nekom hotelu?». Isto tako kažu da se na njihov fakultet i poslijediplomski studij upisuju obično zaposlenici hotela koji su već duže vremena u nekom većem hotelskom lancu i žele dalje napredovati i na kraju se maknuti iz prakse (a školarinu im tada plaćaju hoteli). Polaznici «Cesar Ritz» škola najčešće rade u velikim lancima hotela tipa «Mariott», «Hyatt», «Four Seasons» i sličnima, pri čemu su hoteli u kojima rade s tisuću i više soba.
Uvodni dio posla obuhvaćao je (osim upoznavanja s rasporedom gradiva i sličnih detalja koji nisu materijal za pisanje putopisa) i PUT U ŠVICARSKU. Za svakog prosječnog Slavonca (čitaj: šećer u krvi 15, problemi s krvožilnim sustavom i srcem i tjelesna konstitucija tipa «I am not fat, I am just big-boned», svi od reda uzrokovani hrpama hrane i slatkiša) raj na zemlji... brda Toblerone-a, rijeke fondua, brda novaca (jeli to netko pomenuo tajne račune?), jezera puna ementalera i tu i tamo pokoja krava pod ručnom na planinskim proplancima (naravno, ljubičasta, a kakva druga?).
Put je zakazan za sredinu ili kraj srpnja (točan datum je bio na kraju 16. srpnja). Osim mene, na put je krenulo još sedmero (vlasnik i vlasnica škole iz Hrvatske, i pet ostalih predavača). Prvo smo razgovarali o prijevozu avionom, u međuvremenu se u priči pojavio mini-bus sa klimom, da bi u zadnji tren iskrsnuo VW Transporter kombi (ako se sjećate onih starih «okatih» VW kombija koji su bili simbol hipika šezdesetih... e, pa njegov pra-pra-unuk, tj. četvrta ili peta generacija). Inače, nije reklama, ali taj se kombi pokazao kao vrlo udoban, prostran, siguran i brz (za nas osmero i otprilike tona i nešto sitno prtljage).
U sljedećem nastavku vidjet ćete i pročitati kako je izgledao put kroz Sloveniju, Italiju i napokon «Slavonac ante portas» (iliti, «Kako je Slavonac prešao Alpe?»).
P.S. Za one slabija vida (ili manjih monitora)... onaj super kamion sa slike ima natpis The Swiss Cheese and Chocolate Company (ono radosno ispred njega sam ja).
J.Klindžić, SB OnLine
jasmin@sbonline.net
(#)
15.10.01 00.00
brodjani-iz-svijeta
komentari (1) dodaj komentar
|
|
• Toblerone, ementaler i kultura (01.03.06 12:41 fk)
|
|
LINKOVI
posjeta: 10957 glasova: 234
|