MIR TEBI GARDO

kolumna Dalibora Zvonarevića: o dragovoljcima, braniteljima, vojsci...
Prisega u Požegi
  
U subotu, 11.prosinca 2004. u Požeškoj vojarni, zaprisegnuo je na vjernost domovini 52. naraštaj novaka Hrvatske vojske. Novaci pristigli na služenje vojnog roka prije dva tjedna, u četrnaest dana svladali su osnovne strojeve radnje te se iskazali u svečanom maršu pred brojnim roditeljima i prijateljima. Počast postrojenim vojnicima i zapovjednicima iskazali su pripadnici povijesne postrojbe gradske straže.
Postrojenim mladim vojnicima pozdravnim govorom obratio se zapovjednik, brigadir Alojzije Tomašević, a nakon njega i izaslanik načelnika Glavnog stožera oružanih snaga. Vojnici su izgovorili riječi prisege te, nakon zapovijeđenog otpusta, bacanjem kapa u zrak pokazali svoje oduševljenje nastupajućim slobodnim vikendom. Nazočni su, osim rodbine, prijatelja i djevojaka, bili i gosti, predstavnici grada Požege i Županije te djelatnici uprava i ureda za obranu koji su uputili i dopratili mlade vojnike na služenje s područja cijele Slavonije. Iz Ureda za obranu Slavonski Brod bili su prisutni skoro svi djelatnici, na čelu s predstojnikom.
Za goste i časnike u časničkom klubu nakon prisege upriličen je domjenak, uz zvuke tambure i vrsnu ponudu jela i pića.
Dalibor Z.
(#) 13.12.04 22.06 mir-tebi-gardo    komentari (1) dodaj komentar
• Sramota je da moji vršnjaci sposobniji od mnogih nas koji služimo normalno u vojarnam bježe od toga. a poslije kad doðe prilika za poslom koji je dobro placen negoduju zašto nemogu dobit posao. sram vas bilo gospodo stidite se  (04.01.07 23:24 )

Brigo moja, prijeđi na drugoga
Zove jedna mama.
Halo, jel to ured za vojsku?
Je.
Evo, moj sin dobio poziv za vojsku, a on studira. Šta ćemo sad?
Kako mislite?
Pa tu potvrdu, znam sto posto da je podigao na fakultetu, al eto, nije predao.
Dobro, ne vidim u čemu je problem. Al znate, on je u Zagrebu i ne može od predavanja ..., bla bla bla.
Nije čudo za mame. Mama je mama.

Zove šef jednog odjela u Varaždinskoj županiji.
Halo, je li to ured za obranu taj i taj?
Je.
Ne znam što da radimo, ali vaš čovjek što je kod nas na civilnom služenju ne dolazi već dva mjeseca.
Kako mislite naš čovjek?
Pa iz Broda je upućen na služenje k nama. Dolazio je jedno mjesec dana, a sad ga nema i nikome se nije javio da neće dolaziti, pa ne znam ... bla bla bla.

Iz Njemačke zove jedan vojni obveznik.
Znate, ja ovdje radim, a brat mi je javio da sam dobio poziv za vojsku.
Pa javite se na poziv.
Ali ja radim već pet mjeseci.
A jeste li se javili našem uredu kad ste išli u Njemačku ili našem diplomatskom predstavništvu u Njemačkoj?
Ne, zašto?
Pa zato da vas ne pozivamo.
Pa šta sam ja znao. Da vam se dođem javiti pa da me odmah strpate u vojsku.
Jeste li dobili vojnu iskaznicu?
Jesam.
A jeste li čitali što piše na stranicama 27 i 28 ili tamo negdje odozada? Nisu samo obaveze, ima i pogodnosti.
Mislite ono o zakonu? Ma to je dosadno ... bla bla bla.

I tako. Brigo moja prijeđi na drugoga. Roditelji, institucije, vojni obveznici, pa i šire. Gdje je nestala svijest i savjest hrvatskog čovjeka kada je riječ o vojnoj obvezi. Gdje je nestala obveza? I šta očekuju ljudi kad nazovu i pitaju što da rade jer, eto, nalaze se u nerješivoj situaciji.
Očekuju li da će čovjek s druge strane telefonske žice preuzeti njihovu odgovornost. Kao da cijelo društvo radi na tome da od hrvatskih sinova napravi pekmeze. Roditelji prvi uzimaju na sebe da njihovo dijete nitko ne smije dirati ("nitko ne sme da ih bije"), institucije i poslodavci koji prvo brinu da sa sebe operu odgovornost pa drugo nije važno pa i sami vojni obveznici koji se prave neupućeni i tu neupućenost uzimaju kao svoje pravo.
Sigurno je da je odgoj djece nestao iz škola. Nezgodno je što je nestao i iz naših domova. Kada? Unazad trinaest godina. Jer ti mladići koji imaju problem sa obvezom, sa svojim mamama i ponekim tatama sjedili su po podrumima dok je trajala opća ili zračna opasnost i čekali svoje tate da se vrate sa bojišnice. Šta su u podrumima naučili, imamo priliku vidjeti i doživjeti ovih dana. Sve češće se mladići odlučuju na služenje civilnog roka, a i to samo kao prijelaznu fazu u izbjegavanju obveze, jer često i otvoreno pitaju kako ne moraju dolaziti na služenje dok im se piše da služe. A onda ih ista ta "civilka" pljusne u lice.

Ovih dana traje natječaj za prijem u djelatnu vojnu službu. Prilika za oko 400 mladih ljudi da se zaposle. Jedan od važnih uvjeta - odslužen vojni rok. Dolazi mladež i zanima se za uvjete. Pa dolaze i oni koji su civilno služili. Mladić koji je istaknuo da mu savjest ne dozvoli upotrebu sile i oružja, želi postati časnik hrvatske vojske i zapovjedati onima koji tih problema nemaju. Savjest je nekamo odlutala. Čak znaju biti neugodni i svadljivi kad im se kaže ne. Uz malo više natezanja, možda bi bilo i grube upotrebe sile. Neki potežu veze, tete, strine, tate, bake. Ej, dečko, da ti mahnem pred nosom izjavom koju si potpisao - prigovor savjesti. Sada je kriza, pa ti se savjest predomislila. A kakva tek kriza nastupa kad oko tebe padaju granate, lete dijelovi tijela tvojih prijatelja, kad snajper ne da da se pomakneš, kad si gladan i mokar i promrzao a sa položaja se ne možeš maknuti. Hoće li se savjest još jednom predomisliti. Do sada si dokazao da u krizi hoće.

Vojna obveza samo je prva od većih stepenica u nošenju osobne odgovornosti na svojim leđima. Što će biti kad bude trebalo dolaziti na posao, hraniti obitelj, vraćati kredite? Tko će mamama i tatama biti kriv kad ta odgovornost padne na njihova leđa. Čija savjest će tada prigovoriti?

Dalibor Z.
(#) 26.11.04 01.08 mir-tebi-gardo    komentari (3) dodaj komentar
• za one koji su imali prigovor savjesti: Nemate sta tražit u hrvatskoj vojsci, imali ste priliku se iskazati kao ročnici, ovo je za one koji to jesu i sposobni biti, bez prigovora savjesti!!!!   (16.01.06 17:19 božo Vlajčić)
• pitanje samo do kada je natječaj   (16.01.06 17:20 božo Vlajčić)
• A šta reći na sve ovo?Ukljućivanjem u domovinski rat nismo imali problema s osposobljenošću i vojnim znanjem nego sa nedostatkom borbenih sredstava.Nedaj Bože da nešto bude bit će obrnuto!BRANITI ĆE NAS NATO? HA -HA!Najebo je onaj koga drugi brane!   (28.10.07 12:51 Vladimir Bogdanović /mail /url)

985 - Spas!
  
16.rujna 2004. skromnom svečanošću na Poloju obilježena obljetnica stvaranja brodske Službe motrenja i obavješćivanja, poznatije kao služba 985, a u sklopu obljetnice zbivanja u rujnu 1991. kada su združene snage Zbora narodne garde, MUP-a i naoružanih građana napali i oslobodili vojarnu u Slavonskom Brodu koja je tada bila u rukama JNA.

Služba je postojala i do tada u sklopu Sekretarijata narodne obrane i time je teže bilo donijeti odluku o proširenju službe pred sam napad na vojarnu. Van službenog protokola, ne koristeći službene tekliče, pozivarsku službu ni druge alate mobilizacije, vodeći se po sluhu, samo dva tjedna prije napada na vojarnu, riskirajući, pojavili su se prvi stručnjaci šifarskog sustava, veza i drugih specijalnosti i udarili temelje službi koja je tijekom Domovinskog rata spasila mnoge živote pravovremeno aktivirajući sirene na uzbunu. Već prve sirene upozorile su građane grada Slavonskog Broda da se sklone od dolazeće opasnosti i postale pouzdan pokazatelj kada je potrebno ostati u sigurnom zaklonu. U svom samozatajnom radu tijekom godina, radeći sa svojih javnih i tajnih lokacija, budnim motrenjem i pravovremenim javljanjem, kako građanima, tako i našim postrojbama na položajima i lokalnoj radio postaji, omogućili su da ovaj grad smirenije živi. Smirenije, ali s dozom opreza, dodali bi neki iz službe, jer posljednjoj uzbuni opće opasnosti nikad nisu odsvirali kraj.

Uz zakusku i dobru kapljicu, uz pjesmu i zvuke harmonike, priznanja za dugogodišnji rad primili su najstariji pripadnici službe koji su se ovom prilikom oprostili od svojih kolega jer zbog svojih godina više ne mogu ostati u službi.
Svečanosti su prisustvovali i djelatnici službe motrenja iz Nove Gradiške te bivši kolega iz Sekretarijata narodne obrane, svjedok i vinovnik tadašnjih zbivanja a sada djelatnik Hrvatske televizije. I nitko više. Službe i njihovih djelatnika (koji još uvijek rade usprkos redukcijama u broju ljudstva i preustrojima u Ministarstvu obrane) nije se sjetio nitko više. Niti gradonačelnik, niti neki saborski zastupnici iz Broda koji su tada i te kako dobro bili upoznati sa važnošću službe (ili možda nisu), niti samo Ministarstvo obrane čija to služba zapravo je. Nevjerojatno je kojom brzinom su zaboravljeni služba i ljudi koji su dešifrirane depeše pod oznakom strogo povjerljivo, državna tajna, vojna tajna donosili ključnim ljudima ovog grada.
Nomina sunt odiosa. Služba je djelovala i djelovat će iz sjene. Nevidljivi ljudi sa glasom. Svako jutro čujemo ih na lokalnoj radio postaji. Svaki dan dolaze na posao. I nedjeljom, praznikom, blagdanom. Neki su ih pokušali usporediti sa zapadnjačkim 911 RESCUE. Da, ta služba spašava pojedince. Služba "985 SPAS" spasila je grad.
Dalibor Z.
(#) 19.09.04 01.19 mir-tebi-gardo    komentari (0) dodaj komentar

Lurd - dan pred povratak kući
  
16.svibnja 2004, nedjelja
U 6.20 sudeći po jutru, dan će biti možda najljepši do sad. Obećao sam velečasnom s nas petnaestak da ćemo pomoći pripremiti Baziliku Pia X za Misu. Kuhinja je kasno proradila pa smo kasnili. Pavo nervozno spominje kako se boji da ćemo se osramotiti. Kuhinja je iznenada otvorena pa sam u žurbi zaboravio zadirkivati kuhare. Na ručku ću nadoknaditi. Izlazeći iz menze, vidimo Pavu kako nervozno šeta. Još nije čupao kosu i nije psovao (valjda svećenici to ne rade), ali trebali smo već biti pred Bazilikom.
Pred Bazilikom gužva. Policije kao u priči. Svih nacija. Nose oznake međunarodne vojne policije i ne puste nas unutra. Vidim ostale iz kampa (otišli su bez doručka), stoje zbunjeni. Pitam tko zapovijeda uputiše me na Francuza. Ne špreha i ne spika. Dobro,s malo francuskog i mimike kažem da smo pozvani na ispomoć u uređenju. Zna, ali ima zapovijed da nas drži na ulazu. I to je nešto. Nismo se osramotili.
Nakon 20 minuta, puštaju nas unutra. Stavljamo se na raspolaganje časnici koja vodi ekipu koja razvozi klupe. Kola na ljudski pogon voze po 20-30 klupa s klecalima. Potrebno ih je slagati po šemi. Francuska ekipa (očito je da su ustali bar dva sata prije nas i sigurno nisu doručkovali) obavila je najveći dio posla pa nisu znali što bi s nama. Pustili su nas unutra pred sam kraj. Ne žele nas istjerati pa nas mole da sjednemo i čekamo početak Mise. To i nije problem. Da izađemo van, teško bismo se uklopili u ulazak sve vojske koja treba ući. Tko zna gdje su naši. U 10 sati treba početi zajednička Misa za sve hodočasnike, slavlje koje treba simbolizirati zajedništvo s Kristom i prisutnima. Molitva za mir u najkrupnijem smislu riječi. Petnaestak tisuća vojnika sa isto toliko civila iz preko trideset zemalja svijeta na zajedničkoj misi.
Kad su ljudi počeli ulaziti u crkvu prišao nam je francuski svećenik iz kampa i zamolio za pomoć. Treba dvojicu. Izabrao je mene i baju iz Garčina. Nisam mu zapamtio ime. Kao i većina Francuza, osim svog jezika, svećenik ne razumije ništa od mojih nastojanja da komuniciramo, samo nas zove da ga pratimo. Stotine svećenika s albama ulaze i smještaju se u klupe, južno od oltara gdje je na vrhu raskošno rezbarena stolica do koje vodi stepenište s crvenim tepihom. E kraj te stolice nas ostavlja. Ako njemu ne smeta što se ne razumijemo, ne smeta ni meni.Imamo izvrstan pregled cijele Bazilike.Malo popravim opasač,hlače u čizmama i frizuru.
Šapo. Molim. Šapo, kaže Francuz i pokaže da stavimo kape na glavu. U crkvi. Ma... Šapo. Opet mimika. Stavljam kapu na glavu. Šta je sad? Pa neću baš ja biti počasna garda u ovoj maskirnoj odori njihovom vojnom biskupu na misi. Ili hoću? Kraj svih onih naših lutkica u svečanim odorama. Dovodi nam još parova u različitim odorama - talijanskih kadeta, američkih marinaca, Španjolaca i Francuza. Svakoga držeći za ruku postavlja točno tamo gdje želi. Iza prijestola dva debela stupa pa vidimo cijeli TV studio i sve što se zbiva iza kulisa. Glavni TV-man s voxom na glavi pokretima dirigira svojom ekipom.
Počinje misa. Među našom vojskom je i naša državna delegacija. Kamere su uprte u vrata sakristije. Izlaze svećenici. Francuski vojni biskup sjeo je u svoj prijesto. Pratimo zbivanja malo sa monitora iza stupa, malo iz zbilje. Šapo, prijekorno. Vraćam kapu na glavu. Ne znam kad sam ju skinuo. Misa na latinskom u znak jedinstva svih prisutnih vojski. Šapo. Nisam... aha, Talijan je skinuo kapu. Još ima čestitog svijeta. Francuz nas poziva u dvored. Pratimo ga kroz masu do sakristije gdje dobivamo rekvizite za misu i vino. Ej, vino. U velikim ukrašenim vrčevima, ja i Garčinac i dvoje Talijana iza nas dobivamo posude s vinom. Vino miriše jako lijepo i mami. Palo mi je napamet da prinesem nosu i ustima kad se naš dvored pojavio na ekranima po dvorani. Pričekali smo da svi preuzmu iz sakristije što je potrebno, a onda nas Francuz povede. Ljudi se razmiču ispred nas sve do oltara. Kad smo se svi poravnali u koloni, zovnu nas da se po dva popnemo na oltar gdje je već bio biskup i dvadesetak svećenika. Ispred nas su francuski legionari, cure iz francuske mornarice, a iza nas talijanski kadeti. Nisam stigao doživjeti ni početak treme, već sam predao svoj vrč na vrhu stepenica te ja na lijevu, Garčinac na desnu stranu, rubom širokog stepeništa dolje, kao u sinhroniziranom plivanju. Krajem oka vidim na velikom panou da smo još na ekranima. Među svećenicima u klupama prepoznajem naše. Pater Vukoja me prepoznao. Francuz nas ponovno vodi na početnu točku. Kratko se zadržavamo tamo, a onda nas ponovno postrojava i opet u sakristiju. Svatko od nas dobiva ćup bez postrojavanja. Nemam vremena za zbunjenost, pratim što rade legionari. Lemojzina. A tako. Lemojzinu nisam kupio nikad. Prolazim redovima i pružam ćup, a ljudi me izbjegavaju. Budno pratim kada će se ostali vratiti da ne zaostanem. Već sam se približio oltaru i mislio prijeći na drugu stranu crkve, među naše, kad primijetim povlačenje lemojzinskih snaga. Šteta. Kroz sto metara stranaca nisam nakupio ni za ćevape i pivo. Zato ti stranci imaju; jer ne daju. Da sam stigao među naše, skupio bih za Vespu. Gospođa Kosor bi, mislim, dala šakom. Za Rončevića ne znam, iz paorskog je kraja. A svi bi dali. Šteta.
Vraćam škrabicu i žurim prema oltaru. Vidim da misa ide kraju i da će pričest. To je vrhunac hodočašća. Nisam želio to propustiti. Ubrzo je počelo. Nisam se morao gurati, svećenici su se dobro koreografirani, raširili po cijeloj bazilici. Vidim našega iz Vinkovaca i pravo k njemu.
Tijelo Kristovo. Amen.
Srećem Pavu. Ma bravo dečki, pravi ste. Sve sam čuo, javili su mi u kamp da niste zakasnili, super. Ostanite poslije mise i pomozite im da naprave reda. I gospodin Vukoja prilazi raspoložen. Bravo dečki. Vidio sam. Bravo.
Opet me fascinira brzina kojom tisuće ljudi može izaći iz ovakve dvorane. Ni sa selskog stadiona publika se brže ne raziđe.
Sat vremena razvažanja i preslagivanja klupa. Na kraju smo se slikali kod oltara za uspomenu. Garčinac pa ja. Naišle su one dvije mornarice što su bile ispred nas. Molim ih za zajedničku sliku. Pristaju.
Nailazi monsinjor La Gal (Fernandel). Lijepo nam se zahvalio na pomoći. Naš sat vremena njegovim ljudima bi oduzeo nekoliko dana. Malo ljudi a puno obaveza. S još jednim svećenikom zove nas da nas malo počaste grickalicama i pićem. Garčinac, onako u bradu, reče kako bi volio vidjeti gdje se za misu u ovako velikoj crkvi čuva vino. Prevedem onom svećeniku na engleski a on biskupu na francuski. Biskup trznu očima ko moja mama kad je nas djecu pred gostima tjerala na spavanje. Pozva nas svećenik da ga slijedimo. Kroz dvije prostorije, u trećoj poveće društvo se časti, četvrtu,pa kroz rupu u zidu, nisko pognuti uđosmo u poveću prostoriju ali nedovoljno veliku da bi nas očarala. Pomalo neuredno rasute gajbe i kartoni boca s vinom. I to je to. Nema buradi. Bili smo razočarani ali i počašćeni. Deseci tisuća hodočasnika danas (one prije da ne spominjem) nisu imali priliku biti ovdje.
Trk na ručak. Iznenađenje-primili nas u Evropu. Sve do danas imali smo ekstra menzu u kojoj su nam se pridružili domaćini, Švicarci i UN snage, a sad smijemo sa svima. Ne znam ni nabrojiti sve vojske koje su tu. Nisam zadirkivao kuhare. Čim sam upro prst u sir, dali su mi odmah tri komada bez prepirke. Po dogovoru svi iz CRO campa (ne capa) uzimamo nekoliko kifli da osiguramo pecivo za večeras. Prekjučer su cure pokupile po par eura za meso i vino jer je pala ideja da napravimo roštilj za nas i goste. Naši dečki našli su prijevoz i otišli u diskont van Lurda po piće i u grad u mesnicu po meso. Sve je jučer izrezano i napacano i čeka se. Vegeta je, naravno, iz Hrvatske stigla u Mokroj torbi.
Popodne najezda čeindža. Ispred mog šatora Arizona. Sve se mijenja. Cimer iz mog šatora daje zadnje dijelove odore. Ostale su mu još jedne maskirne hlače, nitko ih neće. Joza je sve vrijeme hodao u vojnim patikama, a sad ima nove čizme-francuske. Uspijevam zamijeniti kapu za opasač. Isti kao onaj neki dan, samo duži. Suvenir za moju kći Zrinku.
Ne mogu ja dugo trgovati. Kod kuće, kad sam sa svojom Dragicom išao u kupovine, dobivao sam čir na mozgu već u prvih pola sata. Sa Ivekom odlazim prikupiti drva za roštilj. Ugljena imamo.
Prije večere počeli su pristizati gosti iz hotela. Nije ih bilo puno. Očito je mnogima iz hotela posjeta kampu preegzotična i pretraumatična da bi nas posjetili. Došli su nam mnogi svećenici. I dečki iz počasne postrojbe (crvene pelerine), HRM i rijetke cure iz grada. Za večerom sam uzeo kroasana (vidi-i kifle su im kro) koliko mi nije bilo neugodno i zatražio niz plastičnih čaša. Dobio sam stotinjak i požurio do zadimljenog roštilja. Iz ranca izvadio sam slaninu i ponudio ga za pecalom. Sitno rezana, propadala je kroz rešetku i palila ugljen. Ali bar je sve puno ljepše mirisalo. Kroz dim prilazi nam austrijski vojni orkestar. Splićo u prvom redu. Netko nudi rakijom. Netko vinom. Ja podrezujem slaninu i s noža svima nudim. Jako brzo kopni. Mokri donosi veliku tablu slanine i kulenjaču i kaže da se to izreže. Pa gdje si to čuvao sve te dane?
Nakon rock evergrina brzo se prešlo na naše pjesme, a i Viva Kroacija brzo je postala Viva Esterajh, Viva Francuska i sl. Pavo vodi pjesmu i svira svoju tamburu. Her major, šef austrijskog orkestra skida svoje epolete i zakači ih Pavi. Inače svira saksofon i tjera me kad god mu se približim sa slaninom (slina radi). Svirači su brzo ukopčali ritam naših pjesama i prate svaku. Pečene krmenadle su nestale brzo, duže je trajalo vino (preslatko, nije to graševina), a slaninu sam rezao cijelu večer. Oko ponoći je ponestalo i slanine.
Kratko sam razgovarao sa zapovjednikom kampa. Dobro raspoložen, pokazao je da zna malo i naš jezik (UN misija tijekom rata) i razmijenili smo listu terena sa borbenih zadaća. Nisam mu ni do koljena. Ranjavan je. Ja nisam (hvala Bogu).
Malo iza ponoći društvo se razišlo. Dugo sam pakovao svoju putnu torbu i ranac. Pravac krpe. Putujemo kući. Lako jutro. Dalibor Z.tro.
(#) 03.06.04 02.01 mir-tebi-gardo    komentari (0) dodaj komentar

Lurd - treće jutro, 15.svibnja 2004.
  
Zbog glavobolje propuštam jutarnja zbivanja. Tableta Kafetina i mir.
Na doručak ne smijem, želudac mi još radi. Dva gutljaja iz pljoske i odoh na brijanje. Vrlo brzo je naš dio kampa opustio. Već sam mislio da sam ostao sam, kad me ženski glas upita jesam li pio kavu. Nisam gospođo, ali vrlo rado bih. Naša cura iz 2.Riječnog zdruga, kako vidim iz oznaka sa odore. Vrlo lijepo od nje što me pozvala na kavu. Trebala mi je. Uz vruću, dugačku Frankovu Jubilarnu, prisjetismo se slavnih dana Riječne flotile i zajedničkih poznanika. Počeci su joj u našoj nekadašnjoj četi Sava i u brodskoj 108. pa 157.brigadi. U gradiškom ratištu. I u dečkima ranjenim na Poloju pred kraj proljeća 92. Zapovjednici - Bajo iz Bebrine i Joza iz Završja. Zapovedništvo je premješteno pod Osječku komandu u kolovozu 1992. Sjećanja poteku kad pritisneš pravo dugme. Uz kavu i razgovor prošla me glavobolja.
Čeindž na vidiku. Dvije starije francuske kadetkinje s rancima. Staju pred moj šator, samo Joze nema. Ostavio mi je nešto stvari za zamjenu, ali ne bih mu kvario užitak. Cure zgodne. Jedna sitna plavojkica i višlja crnka okata i prsata. Što imate za razmjenu. Otvoriše torbe. U torbama svega. A mene stid.Nemam ništa. Crnki u rancu gornji dio trenerke. Uzmem u ruke, kao nezainteresiran i usput dobro odmjerim curu. Aha, veličina tako-tako. Topla, debela, pamučna majica. To je Prytanee, kaže kadetkinja. Akademija na kojoj je studirao Decartes. Za Decarta sam čuo ali za Prytanee nisam (ne zanima me škola, već roba) ali podgrijavam razgovor i pravim se da me ne zanima. Kad sam počeo gledati druge stvari, još mi priča o Decartesu. Dobro, što bi ti za ovo. Pokazuje na košulju na meni. E curo, nemaš ti para za to (pa ja sam šio oznake na rukave). Opet, mislim si, moglo bi biti udobno spavati u tome. Može. Ali skidam sa vješalice čistu košulju. Danas ni pingvini ne skidaju sa sebe iako je vedro i snježni vrhovi se vide kao da su iza drugog šatora. Druga daje opasač za moju kapu. Moram vidjeti opasač. Kratak. Žao mi je, to je i mojoj kćeri kratko. Opasač je novi, šteta. Kad narasteš curo, onda može. Vraćaju se i ostali. Među prvima vidim Jozu. Spas. Izdaleka je procijenio situaciju i požurio. Pridružuju se Austrijanci i Mađari. Za mene je to previše a i gladan sam. Kuhari otvaraju šator za ručak. Prvi sam u redu i kopam po džepovima. Tražim crveni Repas du midi. Za ručak mi treba puno, ali ne baš svačeg. Ne bih podnio na tek zaliječen želudac ribu sa cimetom i breskvom. Trebam dobar i mastan gulaš ili tako nešto, a toga ovdje nema. Tu, u sred Gaskonje (dragi moj D Artanjan) kao da su se zavjetovali protiv masnog, slanog i ljutog. Zato ne reskiram. Na tečnom hrvatsko-francuskom objašnjavam da mi treba du fromaž i zero konzervi. Malo je potrajalo da se kuhar sabere od mog francuskog, a iza mene švicarski časnik hoće preko reda. Kuharovi pomoćnici ne daju. Irci iza njega su skužili šta ja radim i zabavljaju se. Francuz mi daje pregršt paketa sira, uzimam dvije kifle i puding i odlazim. Hej, salad? E danas baš ne bih taj fracuski salad, od tog zebu noge, a i vidim ispod majoneze da nema graška.
S malo slanine sa dna ranca i sirom u plemenitoj plijesni, nije moj ručak bio ni loš. Velečasni Pavo traži volontere za popodne.Treba nositi Gospu u procesiji, pomagati oko mise, ministrirati i tako. Ja hoću nadoknaditi propušteno dopodne. Postrojavamo se i čekamo zakašnjele. Jedan se buni - kakva smo mi to vojska kad nas svećenik postrojava. Nebeska Milkane, nebeska. Kako nebeska? Nebeska vojska. Parnasia Militia. A? Dobro de, nisi bio u školi kad se to učilo, nema veze. Stižu ostali. Pokret, lijeva. Idemo do hotela sa našim zapovjedništvom. Stigli su naš ministar obrane i podpredsjednica vlade. Ispred hotela neko vrijeme čekamo. Novinari na sve strane, kamere. Na kraju nas preuzima jedna časnica i vodi dalje u grad do trga otkud treba krenuti procesija. Na trgu opet čekanje i dogovori. Na kraju nam kažu da ne trebamo svi, već samo dvije postave po 4 za nošenje Gospe. Otpadam. Žurim do hotela Kristine da se pridružim našima jer u 15.30 je pokret procesije s Presvetim Oltarskim Sakramentom i blagoslov bolesnika. Prolaze vojske kroz grad. Neke s glazbom. Legija stranaca sa svojim tihim i laganim korakom. Trčeći Talijani. Gajde i zastava Irskog zrakoplovstva prolazi kraj mene. Salutiram. Dečki u kiltovima diskretno klimaju glavom ali ne skreću pogled. Kroz gužvu stižem na vrijeme za formiranje kolone. S našim orkestrom smo jači. Ničeg se ne bojimo, zemlju svoju volimo. Na trgu Esplanade naša policija pravi red i formira redove za procesiju. Naši dečki. Malo smo se razbili i izmiješali sa civilima. Pravimo prolaz za dolazak invalida. Puno ih je. Na kraju dolaze uzvanici i zastave. Na prstima vidim dolazak naše delegacije i zastave. I švicarsku gardu. Ne mogu toliko stajati na prstima, a vidim ih sve kad se penju stepenicama Bazilike.
Počinje molitva i blagoslov bolesnika i prisutnih. Hrvati na koljenima. Druge ne vidim da kleče a i ne obazirem se puno, nisam zato tu. Po blagoslov sam došao, da ga ponesem kući, svojoj obitelji i prijateljima i želim ga primiti kako doliči. In nominus Patris, et Filii et Spiritus Sancti. Amen.
Prije večere odlazim sa Jozom u Palas de Rosario s druge strane Gave. Sve je jeftinije i dobar je izbor. Roba složena za prvo koljeno, za drugo, za susjede, u staklu za ženu i djecu. Kupio sam desetke medaljica, privjesaka i sličica za svoju djecu, ženu, sestre, mamu, prijatelje, kolege, susjede i sve kojih sam se sjetio i još poneku za svaki slučaj. Sve sa likom Gospe Lurdske. Bočice za svetu vodu u obliku Gospe nisam htio uzimati. Uzimam pregršt bočica poput parfemskih, sa čepom u obliku krune i mali kanister za vodu. Natočit ću u kantu u svetištu a kod kuće pretočiti u bočice. Uzimam i svijeću za večerašnje Slavlje Svjetla.Sa blagajne me s računom šalju u odjeljak darova. Izloženi darovi s istaknutim cijenama. Gratis, ovisno o visini plaćenog računa, pa biraj. E tako skup dar ženi nisam ni kupio pa uzimam pozlaćen broš s privjeskom. Valjda će joj se svidjeti.
Stignem prije večere do spilje ukazanja da natočim vode. Španjolska ili Portugalska Misa u tijeku, nisam siguran. Ostadoh do kraja zbog blagoslova medaljica, nabih kapu na oči i trk u kamp. Radostan sam jer sam se sjetio svih kojih sam želio i svima sam kupio dar. Nije vrijedno, ali od srca je i sa Svetim Blagoslovom.
Poslije večere ulaštim čizme pa u četverored. Na izlasku iz kampa opet presijecamo nečiju vojsku. U gradu se spajamo sa vojskom iz hotela i predvođeni glazbom odlazimo na polazište Procesije, trg Campdeville. Tunju iz Vidovaca,Gracijana i još neke ne vidim. Sigurno već stražare kod Gospe.
Na trgu gužva. Već ima pristigle vojske, a civilima ne daju ući u prostor trga. Kroz gužvu vidim naše ministre kako nam se pridružuju u gomili. Svečanost predvodi domaćin, biskup La Gal (Fernandelov osmijeh). Biskup upali svijeću na baklji i svijećom pripali drugima. Oni siđoše sa uzvišenja i zapale najbližima. Jedni od drugih, svjetlost svijeća sve brže stiže k meni i dalje, izlazeći iz prostora trga u civilno mnoštvo. Silaze naši dečki s Gospom niz dugu kosinu, na kraju strme stepenice. Stišćem zube dok silaze. Gospa visoka, nagnula se na postolju. Sve prolazi mirno i Gospa i naši momci sve nam brže odmiču. Izlazimo s trga za njima. Dvijerijeke ljudi sa svijećama kreću prema svetištu. Širina ulice je širina procesije. Deseci tisuća svijeća obasjavaju lica i gradske ulice. Radost na licima kao kad ljudi izlaze sa Polnoćke na Božić. Pjevamo Sred te pećine i na svaki Ave podižemo svijeću. Kilometri ritma. Pjeva se na svim jezicima. Naši su na okupu i povremeno pjevamo i naše pjesme. Znam da nikad to neću moći tako dobro ispričati kako je lijepo bilo. Pa opet, vidim radosna lica oko sebe. Ave, ave, ave Marija.
Kad smo prelazili Gavu ispred Esplanade, pred nama more svijeća. Iza nas kilometri kolone. Naši dečki sa nosiljkom već su stigli na odredište, a mi smo ostali daleko iza njih.
Iza kratke molitve zamoljeni smo da ugasimo svijeće, ali da ih ne bacamo već da ih ponesemo kući. Žurba prema crkvi Sv.Bernardice gdje je večeras molidbeno bdijenje. Vraćam se u kamp jer sam prilično iscrpljen. Blizu odvojka prema kampu Talijani su zakrčili ulicu. Njihov trčeći orkestar svira popularne šlagere pa su napravili feštu na sred ulice. Skaču, plešu i vesele se. Krenuo je val slikanja. Već sam odlučio krenuti kad me talijanska kadetkinja zamoli za zajedničko slikanje. Imponiralo mi je. Naravno, pristajem. Nakon blica, čeindž. Malo mi je splasnuo ponos, a i nemam joj šta ponuditi za raskošnu ljevanu značku sa kape. Kažem joj da nemam ništa i krećem prema kampu. Usput se sjetim jedne plišane oznake u džepu. Baš bih je mogao curi dati za uspomenu. Za zamjenu nije, njena je puno kvalitetnija. Našao sam je u gužvi baš u trenutku kad je orkestar odlučio otrčati niz ulicu. Kažem joj da je oznaka na dar, ne za zamjenu. Čeindž. No, no. Čeindž per zoldati Kroati. No. San na javi. Krasotica u odori me moljaka a ja se nećkam. Ma hoću. Si.
Požurim uzbrdo prema kampu. Imam dojam da su svi ostali u gradu i da ja jedini idem na spavanje. Neka. Umoran sam.
U kampu nalazim Tunju što je nosio Gospu s društvom. Kaže da mu je najgore bilo kad mu je na strmim stepenicama Marina rekla da Gospa leta. Kako leta. Pa leta, nije učvršćena za nosiljku. Ajoj Majko Božja, nemoj nas osramotiti. Više nije bila ni teška.
Opet su mi se noge zalijepile za čizme. Sav sam ušvican. Toalet taška, čisti veš i trk pod tuš odmah poslije tuširanja nogu. Kratko prikupljanje hrabrosti i Tarzanov urlik čim se voda počela slijevati niz leđa. U hladnijoj vodi se u životu nisam kupao. Sve se na meni skupilo. O da, sve.
Oblačim novu trenerku i osjećaj je sjajan. Topla i mekana. Noć bi mogla biti čak udobna. Majstorski obilazim blato kraj kreveta i uvlačim se u vreću. Ajd živili.

Dalibor Z.
(#) 29.05.04 23.02 mir-tebi-gardo    komentari (0) dodaj komentar

Arhiva: [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7]

[ Slavonski Brod online ]   [ BLOG @ SBonline ]