kolumna Dalibora Zvonarevića: o dragovoljcima, braniteljima, vojsci...
Lurd - jutro drugo 14.svibnja 2004.
Konačno sam se naspavao. Malo je bilo hladno spavati, ali bar sam se odmorio. Rano ustajanje, još je mrak. Pola pet. Bosom nogom sam stao u blato i mokru travu kraj kreveta pa mi više nije ni važno. A imat ću uskoro i ranojutarnje tuširnje nogu, čim dođem do šikreta. Ni kod kuće ne perem noge ujutro, a jutros ću dvaput. Kišica. Brijem se na brzinu i spremam se na ranu Misu. Nema doručka. Kuhari još spavaju, kuhinjski šator u mraku. Snop razglednica što sam ih sinoć ispisao, stavljam u džep. Četverored i pokret. Zovi, samo zovi. U pet ujutro. Svi će sokolovi... iz sveg glasa. Prije ću se probudit. Poneka snena glava izviruje iz mađarskih šatora. Nitko ne puca po nama. I tako nas ne razumiju, valjda misle da pjevamo svete pjesme. I jesu svete. Naše. Sto metara od prvih kuća u Lurdu pjesma ne prestaje. Viva Kroacija. Pale se svjetla. Bojim se da će nas zaliti vodom s prozora. Vidićemo mi svoju Kroaciju. Natiskuju se ljudi na prozore, izlaze iz kuća i hotela. Ponovno bljeskalice. Osmjehuju se. Da ne znam u kojim su hotelima naši, rekao bih da nam naši mašu. Ulazimo u prostor svetišta. Pjesma zamire na kapiji. Tu nema pjesme osim u vjerskom slavlju. Svi se toga strogo pridržavamo. Misa ispred spilje ukazanja. Nije dugo trajalo da se svi skupimo. Kapa dol. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U kraj mise ušetala je zora. Smrknuto jutro s oblacima nisko iznad naših glava. Stišćem kabanicu pod pazuhom i s kapom u ruci idem po pričest. Tijelo Kristovo. Amen. Joza i ja klekli smo kraj ograde Kripte na kratku molitvu. Nema klecala, samo mokri asvalt. Idite u miru. Bogu Hvala. Šta sad? Kažu, slobodni smo do navečer. Slobodan je samo korak kojim idem na froštuk. Onda ću bit slobodan. Prolazimo pokraj zelene, bučne Gave. Obzirom na silne kiše, voda nije visoka. Kraj info-centra automati s medaljama hodočašća. Ubacujem 2 eura. Ispada zlaćana medalja veća od naših pet kuna, s jedne strane Gospa, s druge Svetište. Uspomena. Usput obilazimo dućane, više iz radoznalosti nego iz namjere. Kaže Joza da ne vrijedi kupovat nigdje osim u Palace de Rosario. Sve je puno jeftinije, veći izbor i još te daruju što kod njih kupuješ. A jel. E i to ćemo vidit, samo Rosario ne radi tako rano. Drugi put. Navraćam kod fotografa DuranDurana da naručim slike od jučer. Više nema vojla, smjesak. Ne znaju ni riječi bilo kojeg jezika osim francuskog. Sva sreća pa toliko znam da se dogovorim. Ali skupo je, 3,60 eura za sliku. Hoćeš-nećeš, plati i šuti. Dječja radost za doručak. Za stolom upoznam Gracijana iz Istre. Godinama smo se službeno dopisivli i telefonirali, ali nikad se nismo sreli. Imamo zajedničke poznanike na obadvije strane pa se raspitujemo. Neki još rade, neke je Sustav izbacio iz igre. Život. Dobivamo i bonove za jelo, ne znam zašto. Repas du midi. Crveni bon za ručak. A šta ako izgubim? Dobro, imam rezervu u rancu. Šokačka posla. Sunce stidljivo izviruje. Uspinjača koja vodi na vrh planine na suprotnoj strani grada, polako izranja iz oblaka. Od pola planine do gore nije se vidjelo ništa. Neki su s Mise otišli na uspinjaču, a nisu gledali u nebo. Tek gore su vidjeli su da taj pogled mogu i besplatno dobiti u svom šatoru. Par metara ispred sebe vidiš, a onda više ništa. Badava su dali desetak eura za uspinjaču. Koliko, jeste li vi normalni? Pa to je kod mene dnevnica. Za te novce bi ja trčao do gore. E, kažu, ti bi trčo za novce, a mladi Nijemci trčali su za badava do gore. Stigli su 15 minuta poslije uspinjače. Pa šta, trčala bi i naša vojska da ima 20 godina. Naša vojska je pouzdanija. Trčat ne može, uteć ne može. Može samo ostat i borit se. Strana vojska u našem kampu. Čejndž. Mladi austijski vojnik pred mojim šatorom. Naš momak, Splićo. Svira u vojnom orkestru. Traži nas da čuje hrvatsku riječ. Svi smo se raspekmezili oko njega i zatrpavamo ga našim oznakama s odora. Mladi Mađar i Francuzi gledaju začuđeno i ništa im nije jasno. Ništa nije dao, a dobio je sve što su oni željeli. Ne žalite dečki i cure, ima i za vas. Sad tek slijedi ljuta trgovina. Već sam zapazio trio Francuza, kadeta. Uvijek su zajedno dva dečka i curica, prava krasotica. Svi izgledaju mlađahno, a cura, da joj ne vidim djetinji osmijeh, mogla bi biti mačka i pol.Viđao sam ih u kampu, udaraju se šakom u leđa, boksaju se, napucavaju nogom jedno drugo u tur. Djeca. Ili vojnici. Vladanje je isto. Hoće se sa mnom trampiti, ali nemam im što ponuditi. Moje oznake u džepu su preskromne za ono što oni nude, a sa sebe ne skidam za zamjenu. Cura želi moj opasač sa šahovnicom. Ne dam. Jedan od njenih prijatelja pita me da li mi se cura sviđa. Naravno. Dečki se glupo smijulje, onako u šaku. Plakat ćete vi momci za godinu dana za njom. Na moju zbunjenost cura reče da su zavidni jer je jača od obojice. Samo nije brža. Momci koriste priliku; kad ti se cura sviđa, trguj s nama. Ne može. Jedan nudi multipleks-nož, ali ne da ga za krpane oznake. Mora biti metal. Joza gleda, gleda, a onda se odluči. Nudi oznaku Hrvatskog zrakoplovstva s felerom za nož. Kažu da može. Joza vadi veliku, emajliranu značku - šahovnicu sa krilima i ispod veliki inicijali HŽ. Hrvatsko Žrakoplovstvo bez lokomotive. Pun pogodak. Klinci su upecali kapitalca. U cijelom kampu nema tako kvalitetne i lijepe značke željeznice. Brzo odlaze da se Joza ne predomisli. Poslije ručka (fromaž, kuhana konzerva, francuska salata u poboljšanju, puding i kifla) otišao sam do Duranda po slike sa Križnog puta i slikanja pred crkvom. Na jednoj mi fali pola nosa i sad tek dobro izgledam. Kupljeno. Na popodnevnoj svečanosti otvorenja kampa francuski vojni biskup Patrick La Gal (osmijeh kao Fernandel), održao je kratku službu Božju u kapelici na otvorenom. Prisutnih oko tisuću i pol vojnika. Na kraju, slikanje. Sa zemlje uzmeš nekoliko aparata, sa svakim okineš, ostaviš svoj aparat na zemlji i trk da te uslikaju. Kamere nekoliko televizija prate šarenilo odora i zbunjenih osmijeha. Ukrajinska režiserka vuče snimatelja za rukav. Ne da mu da slika vojsku već pokazuje da snima na zemlji pedesetak fotoaparata. Bogatstvo. Nekoliko Nijemaca mi pristupi i jedan me upita jesam li bio u ratu. Jesam. Žele se slikati sa mnom. Može dečki. Odmah dobacim svoj aparat Maji iz našeg kampa da me uslika s njima. Poslije večere svi se spremamo za svečanost otvorenja hodočašća. Ne smijemo nositi ništa metalno jer će nas pregledati detektorom. Kratko sam se trudio birati što da bacim iz džepova, ali odustao sam. Pa sve mi je metalno. Idem ovako kakav jesam. Trebali smo se u 20.00 na Trgu Esplanade naći sa našom hotelskom vojskom, ali oni su već ušli. Svečanost je u Bazilici Pia X, ispod zemlje. Prolazim detektorsku kontrolu i aparat krekeće ko lud. Vojnom policajcu pokazujem opasač pun zakovica i prolazim. Ulazimo u Baziliku prilaznom rampom u podzemlje kojom bi mogao ući i šleper. Unutrašnjost je duža od 2 dužine stadiona i ima 25000 sjedećih mjesta. A prolaz između klupa ogroman. Iznenadila me atmosfera. Galama u crkvi. Sve vojske hodočašća su tu. Galama s utakmice Dinamo-Hajduk na Poljudu je predstava za dječji vrtić u odnosu na ovo. Ovdje je preko trideset ekipa navijača i svi navijaju za svoje. Pronalazimo našu vojsku na označenim mjestima i pridružujemo se skandiranju. Ne dozvolimo da nas drugi presijeku i razdvoje u crkvi. To je važno. Vrlo brzo nas nekoliko poduzima mjere zatvaranja naše grupe i oduzimamo svaku mogućnost presijecanja. Opkolili smo prostor oko našeg biskupa Jezerinca i počeli pjevati. Složna pjesma glasnija je od svih drugih galama. Španjolaca je triput više, pjevaju Eviva Espanja. Ali jedni pjevaju, drugi zuje. Glasniji smo od njih. Tako se otimamo za naklonost kamere sa oltara koja prenosi sliku na ogromne panoe u Bazilici. Često smo na ekranima. Jedan naš momak iz kampa dograbio je zastavu,popeo se na naslon i mahao cijeli sat s njom. Sijeva šahovnjača sa ekrana.Pomoćna kamera hvata još jednu šahovnicu na drugoj strani. Hrvati iz Kanade i Australije. Treća šahovnica siječe redove Španjolaca i probija se kroz masu k nama. Malo ih je. Prilaze nam Bosanci, Sinovi Posavine, mašući šahovnicom. Španjolci negoduju. Još uvijek nisu glasniji od nas. Najavljen je ulazak zastava i orkestara. Ulaze naši momci u crvenim odorama. Ovacije su kratke. Neka i drugi pozdrave svoje zastave. Žao mi je što mi je fotić loš, pokušavam uhvatiti zbivanja. Tisuće bliceva sijeva. Ulaze orkestri. Svi sviraju revijalne koračnice. Naši ulaze s pjesmom koju znamo svi i na spavajuć; Mi smo garda hrvatska. Svi pjevamo sa svojom glazbom. Talijanska glazba ulazi na juriš. Trčeći ukorak dva kruga oko oltara izlaze kako su i ušli. Požnjeli su simpatije svih u dvorani. Irci u kiltovima. Nižu se glazbe. Nakon orkestara, naša mornarička klapa na oltaru. Oltar veći nego naša osrednja crkva. Pa francuski orkestar i veliki crkveni zbor. Dirigentica zbora graciozno dirigira svojom svitom.Često je na ekranima.Većina naših ju je zapazilo sa simpatijom. Laudates Dominum. Zbor nas je ostavio bez riječi. Snažno. Odlučno i svečano. Omnes, gentes. Aleluja.
Izlazimo iz ogromnog zdanja nakon svečanosti jako brzo. Vrata su ogromna i nema guranja. Španjolci zbog konopaca ne mogu prije nas izaći iako su bliži izlazu, pa prolazimo kroz njihov špalir sa našom zastavom. Umjesto očekivanog dobacivanja, samo simpatični osmjesi i tiho skandiranje - Šuker, Šuker. E Šuker,da te nema, trebalo bi te izmisliti. U Bazilici dobro sam se uznojio, a vani je svježe. Čizme su mi se zaljepile za noge. U šatoru brzo oblačenje za spavanje, uzimam toaletni pribor i bosih nogu u natikačama odlazim na dvostruko pranje nogu. Ili jednostruko. Ako mi se posreći. Nije mi se posrećilo. Nabijam kapu na uši i uvlačim se u vreću za spavanje. Možda mi se posreći sutra ujutro. Sjetio sam se da sam bacio razglednice u sandučić, a nešto sam zaboravio. Mojoj sestri je danas rođendan, a ja nisam ni riječju spomenuo. Samo pozdrav. Ljut sam. Ajd, laku noć. Dalibor Z.
(#)
27.05.04 01.47
mir-tebi-gardo
komentari (1) dodaj komentar
• aha (31.05.06 20:04 )
Lurd - jutro prvo, jedva dočekano
13.svibnja 2004.
Majko Božja, što je ovdje zima spavat. Oko ponoći sam ustao i obukao donji dio trenerke. Malo je lakše, ali još uvijek je zima. Čujem i ostale da ustaju i oblače se. Baj Jozu čujem svako malo. Ima dinamo svjetiljku na ručni pogon pa ga čujem kad pumpa. E šta bi dao za onu svoju izgrebanu vojnu vreću za spavanje. U njoj možeš u snijegu spavat i da ti bude vruće u njoj. Koji me vrag tjero da ju ostavim. Ova ušminkana je za na more nosit i to po mogućnosti u srpnju i kolovozu. Ustao bih ponovo da obučem nešto od majica, al preumoran sam i mislim da se do jutra ne bi ugrijao. Navučem vreću preko glave i nastavim drhtati. Joza svako malo pogledava na sat (dinamo). Bože, kad će svanit. Pred jutro sam malo prizaspo, ali probudilo me šuškanje i mrmor u šatoru. Ustajanje, doručak. Požurih do onih carskih prostorija gdje i car pješice ide. Izdaleka vidim iskakanje kao iz minskog polja. Sva sreća pa mi je baj Joza preporučio kako ići u WC - dakle obavezno bosih nogu, hlače (trenerka) zasukane do iznad koljena i po mogućnosti naći štap od metra dužine. Zahodi su čučavci, uredni i nema zamjerke. Ali pritisak vode je otprilike deset puta jači nego što smo mi navikli. Olakšanje. Izlazeći, otvaram vrata i u širokom raskoraku vrhom kažiprsta dotičem ručicu za vodu. Bio sam spreman na sve, al sad znam zašto ipak treba štap - polilo me do koljena. Jutarnje pranje nogu u led ledenoj vodi. Šta se može. Brijem se u hladnoj kupaoni, u hladnoj vodi. Dijelim ogledalo s našim velečasnim. Desetak umivaonika (valova) i jak pritisak u slavinama, bez perlatora. Najrađe bi se nasuvo obrijao. Kažu da naše cure imaju tople vode. E, ne bi ošo tamo, pa makar se u led pretvorio. Neki pekmezi ipak idu. Nek obriju i noge usput. Doručak - dječja radost. Margarinić, pekmezić, prašak čokolada, prašak kava, prašak šećer i prašak mlijeko. Vruću vodu iz bureta natočiš sam. I kifla. Ljudi Božji, što ovdje vole kifle. Zažmire Francuzi kad uzmem duplo, valjda su dokučili onaj vic od sinoć. Ma tko će me ovako smrznutog naranit s kiflicom i žlicom pekmeza. Nema fromaž. Bridim ispod zimske jakne i opasača, vruća voda s čokoladom grije iznutra i dolazim polako sebi. Postrojavanje. Četverored. Pokret s pjesmom. Zovi, samo zovi. Iz drugih logora gledaju nas u čudu. Kod njih se od pjevanja čuje samo hip-hop iz razglasa. Jedina smo vojska ovdje koja pjeva. I najstarija. Svi su doveli djecu; ročnike, kadete i mlade časnike. Imamo i mi ponešto mlađarije, ali mislim da je prosjek godina kod nas tridesetipet. Jako odskačem od prosjeka, nažalost na gornju stranu. Kažu da idemo na dogovoreno slikanje. Uračunato je u cijenu. Spuštamo se s planine i s pjesmom stižemo do prvih kuća u Lurdu. Oprezno pogledavam reakcije rijetkih prolaznika. Sve više ljudi izlazi iz kuća i hotela. Škljocaju fotoaparati i blicevi. Povremeno pljesak i poneki bravo. Ukorak glavnom ulicom. Lijeva. Izlaze ljudi iz trgovina, osmijesi na licima. Mi smo garda hrvatska. Pljesak. Zadivljeni ili iznenađeni pogledi i došaptavanje - Kroati, Kroati. Ovako me u odori nisu dugo gledali. Nisam navikao da me hvale i osmjehuju se dok sam u odori. Kao s početka devedesetih, kad smo iza podjele oružja, nevješto pod jaknom skrivali pušku i nosili kući. Svi susjedi su se pravili da me ne vide, ali osmijeh odobravanja s lica nikako nisu mogli skriti. Ovdje nitko ne sakriva osmijeh. Mlađi sam petnaest godina. Dolazimo na trg ispred crkve. Više ne znam ni kako se zove. Kažu - crkva je napravljena iznad pećine u kojoj se Gospa ukazala. Al u različitim pismenima različito piše - te Bazilika sv.Krunice, Crkva Bezgrješnog začeća i Kripta. Pa to je isto, samo u jednoj kući. To je nekoliko svetišta na istom mjestu (nisam ja baš tako pametan, piše). Zauzimamo stepenište na ulazu u crkvu. Fotograf Durand nas namješta i rastjeruje bakice i djecu što nas u čudu gledaju. Spojili smo se sa našom vojskom iz hotelskog smještaja i ima nas preko osamsto. U nekih osam skalina smo svi stali. Namještanje dugo traje, skoro sat i pol. Durand ima 5-6 rastjerivača baka i djece. Ali samo što rastjera lijevo krilo, na desnom već netko kleči na prvoj stepenici, drži se nekom od naših za skut odore i moli. Njegovi pomoćnici naučili su i hrvatski za tu priliku. Smjesak na tre - jedno, dva, tre - vojla, jos jednom. Ako te ja, vojla, znaš. I tako tri puta. Sada možemo s mirom na Misu. Deset minuta za privatno slikanje i obilazak svetišta. Najimpresivnija je špilja ukazanja s kipom Gospe. Tu se najviše ljudi i zadržava, ali Misa je s druge strane. Ponešto stranaca ulazi s nama. Velečasni Mokri kaže da stranci koji znaju da je hrvatska Misa, žele doći jer je za njih to poseban doživljaj - cijela je Misa pjevana i svi mole na glas. Momci iz počasne bojne u crvenim odorama smjenjuju se svakih par minuta na oltaru. Kalpaci na glavi. Neki se ugledaju na njih i kapu ne skidaju. Ja ne mogu. Čim sam ušao, kapu sam skinio, pa nek mi svi kažu da sam seljak. Kako ću se prekrižiti s kapom na glavi. Gospodin s vama. I s duhom tvojim.
Poslije Mise spremamo se za Križni put. Početak je pokraj Bazilike i vijugavo i strmo se penje u brda. Sunce se stidljivo pokazuje i grije sve više. Znojimo se uzbrdo. Molitva za molitvom. Postaja za postajom. Pozlaćene figure Isusa nam Gospodina i Njegovih mučitelja u prirodnoj veličini. Nekolicina nosi prijenosni razglas da svi možemo čuti i pratiti molitvu. To baš i ne funkcionira najbolje, pa čujemo napreskokce. Ja i moje društvo nismo baš toliko pametni da znamo napamet. Vadimo molitvenike i pratimo iz njih. Zadnja postaja - prazan grob i velika, okrugla kamena ploča odmaknuta sa ulaza s desne strane, završna propovijed i žica i leđna kapija našeg kampa. Zar smo toliko hodali? Ništa, bit ćemo brže na ručku. Pa i nećemo. Povratak otprilike istim putem i na kraju naša delegacija pali veliku svijeću blizu špilje Ukazanja. Tek sad vidim da su mjesta palenja svijeća poput štandova na našoj tržnici - limeni štandovi sa krovom, a svaka dva-tri poslužuje jedan poslužitelj s lopatom i kolicima i struže vosak da ne odcuri. Tisuće svijeća dogorjeva. Osvježavam se vodom s izvora. Mlada Njemica, volonterka, prevodi natpis sa stijene - Pijte i umivajte se - na njemački. Moj brzi komentar i njen osmijeh. Drago joj da je netko razumije. Lurd je prepun volontera koji pomažu nemoćnima ili vuku i guraju kolica s invalidima. Crvene staze za invalide. Nedodirive. Sunce je dobro pripeklo. Red je vratiti se u logor na ručak. Usput stotine dućana sa suvenirima. Svi prodaju isto, a trgovci su nevjerojatno ljubazni, strpljivi i susretljivi. Neki nas ljubazno pozdravljaju sa dobar dan. Uzvraćam ljubaznost sa bonžur, ali pregladan sam da bih zavirio u bilo koji dućan. Snimio sam na jednom mjestu da imaju dobrih džepnih noževa, poskupih, ali uvjerio sam se malo kasnije da ih svi imaju. To volim pogledati, ali ne na prazan želudac. Ulazak u kamp i opet vojnik na ulazu pozdravlja ko da sam general. I ja tebi, sinko. Po građi, boji kože i kosim očima izgleda kao Gurka, ali ne bi se usudio na glas to reći. Tko zna šta misli o njima. Za ručak sir-fromaž, malo bolja francuska salata nego jučer i kuhana konzerva, puding i kifla. Ma da je i kuhana noga od stola, ovako gladan ići ću po repete, ako daju. Daju, uzimam samo fromaž i kiflu (a što sam se profinio u Francuskoj, a mogao sam uzeti konzervu). Opet se smračilo. Kiša hoće - neće. Iz ranca vadim zadnji sendvič od kuće. Za popodne u bliskom Caritasovom centru u obliku piramide je u tijeku duhovna obnova na koju možda i nećemo stići, te ispovijed. Naš velečasni dijeli značke hodočašća, poput velikih ordena, gvozdenih križeva samo onima koji idu na ispovijed. Stižemo pred kraj pokorničkog bogoslužja koje vodi o.Ante Vukoja, vojni kapelan iz Jastrebarske škole. Drag gospodin, lani je blagoslovio i otvorio našu Šlajderijadu u Podvinju. Srdačno se pozdravimo nakon službe, ali žurim da nađem jednog od 30-ak ispovjednika. Svuda redovi. Načekao sam se. Tja, valjda je i to neka pokora. Skrušeno sam se ispovjedio svećeniku kod kojeg je red jenjavao, primio pokoru i odriješenje. Stazom u šumarak na pokoru. Za nekih sat i pol svi su bili gotovi (koji nisu utekli od ispovijedi). Ponosno sam zakačio svoju značku na odoru. Čim sam ušao u područje naših šatora, pitaju me za značku - vidi se iz aviona. Sad znam i gdje niste bili dečki. Naš Pavo mučio ih je sa značkama do večere, a onda im je ipak podijelio. Dolaze nam vojnici iz drugih logora. Ključna riječ je change-čejndž. Sve se mijenja. Najprije oznake. Metal za metal. Krpa za krpu. Kape. Opasači veliki i mali. Pribor za jelo. Noževi. Košulje. Ma sve. Ne bih o svim dijelovima garderobe. Baja Joza je tu glavni. Spreman za svaku promjenu. Već je nakupio svašta. Djeca iz vojnih akademija su neumorna. Sve mijenjaju, ali za me su sitnućki. Pitam jel imaju kakvog Musu Kesedžiju pa da s njim mijenjam robu, al mašu glavom da nemaju. Onda ništa. Za večeru sirovi fromaž, kuhana konzerva i salata od mrkve, jabuka i kifla. Ajde dobro. Premotavam onu konjsku deku od podmetača da mi dio bude poda mnom a dio na meni dok spavam. Atletska disciplina iskakanja iz toaleta (opet me je polilo), pranje nogu u ledenoj vodi (čuo sam da u ovakvoj i pingvini dršću) i oblačenje za spavanje - sve dugačko. Šteta što nisam ponio duge gaće i gornji dio trenerke. Kapa preko ušiju, oprezno uvlačenje u vreću i laku noć muzičari. Krupne kišne kapi po šatoru uspavljuju me.
Dalibor Z.
(#)
24.05.04 23.42
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
Lurd - drugi da dan puta - Avignon i Carcassonne
12.svibnja 2004.
Pred jutro, Avignon. Sav ukočen, gladan i utapkan (tjera me, ljudi), izlazim iz busa. U javnom pisoaru čujem komentare gdje smo stigli. Znao sam da je grad bio sjedište 8 papa kroz 70-80 godina i mislio sam da ništa ne znam. Čujem da ima i većih neznalica. Na putu do katedrale u papsokoj palači vidim našeg velečasnog gdje u hodu ispovijeda suputnika i daje mu odrješenje. Ima li još netko za ispovijed - mislio sam da se šali. Ne šali se. Ma nisam baš nešto spreman. Drugi put ću, Pavo, drugi put. Katedrala iz 12.stoljeća, ogromna. Ne znaš gdje prestaje palača a počinje katedrala. I obratno. Misa na našem jeziku, hrvatskom. Mornarička klapa sv.Juraj pjeva cijelu Misu. Svi hodočasnici mole na glas, daleko su od kuće, nek se čuje naša riječ. Puno nas je. Putnici iz 17 autobusa plus onaj bosanski. Idite u miru. Bogu hvala. Na samom izlazu, kraj vrata, u samoj katedrali je kiosk sa suvenirima i razglednicama. Žurno kupujem jednu razglednicu za uspomenu. Imamo pola sata fore da vidimo malo zidine, kapiju i čuveni Avinjonski most do pola rijeke. Razbuđuje maštu svaka kula koja je ulaz na zidine, most, pokretni most. Za obilazak bi trebalo puno više od ovih pola sata. U 9 sati krećemo, preko Montpelliera, Narbonea za Carcassonne, najveću srednjovjekovnu utvrdu Evrope, a sada poznati vinski centar. U autobusu sam dušmanski sredio dva velika sendviča i jednu konzervu mesnog doručka i obilno zalio čokoladnim mlijekom. E, sad se lakše diše. I pjeva. Pridružio nam se još jedan vozač. Odma je dobio mikrofon da se predstavi. Sramežljivo se javljaju oni koji jučer nisu smjeli. Ima tu i zatvorskih čuvara iz Lepoglave, policajaca, invalida u mirovini, neinvalida u mirovini ne svojom krivnjom, djelatne vojske i službenika Ministarstva obrane. Vrijeme do Carcassonnea prolazi brzo. Prekrasno mjesto, ali nam kiša kvari ugođaj. Ma tu sam sad i možda nikad više. Makar pokiso do kože, to moram vidjeti. Jozi dam jednu kabaničicu što sam ponio od kuće. Puni mi džepovi kabanica. Za istraživat vinske kvalitete nema se kad, ali zidine, sprave za mučenje, katapulte, samostrele, e moj brajo. Mačevi se prodaju na svakom koraku. I jeftinije nego kod nas u Brodu. Stišćem onih svojih sto eurića u džepu i borim se sam sa sobom. Još je šest dana preda mnom. Bi ja sebi kupio i mač i sablju i katapult i one smješne likove kao iz Gospodara prstenova, ali moram mislit na darove koje sam nakanio kupiti drugima u Lurdu, ne ovdje. Samo bi moj šogi, Džigi, rađe da mu kupim mač nego Majku Božju što svjetli u mraku, al ne smijem, od seke, dobili bi obadva s onim mačem po leđima. Moram priznati da bih ovdje volio provesti mali godišnji odmor. I glede rekvizita i glede gurmanluka. Onako usput, virkam kroz prozorčiće gostionica i vidim da se ljudi unutra dobro goste. A vino nisam probo. Tu očima ne vjerujem, samo nepcu. Al vrijedi vjerovat ljudima kad kažu da imaju dobra vina. To ćemo drugi put. Dva tri škljocaja fotoaparatom i trk nazad u autobus. Pred nama je još koji sat puta i stižemo na odredište. Lagano raste nervoza u autobusu. Oj Hrvatska mati nemoj tugovati, Mi smo garda Hrvatska, Bože čuvaj Hrvatsku, Rajska Djevo Kraljice Hrvata. Naš Pavao slaže niz pjesama sve do Ave Marija. A onda može i krunica. Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja... Danas su slavna otajstva. Slavna. Svaki put u molitvama želim se sjetiti onih koji nisu s nama. A najlakše ih se sjetiti ako odvrtim početak devedesetih. Rijetkih dana slave je bilo. Prisjećam se dana iz vremena oko Uskrsa 92. Iz mog sela teško je naći kuću da netko nije bio u gardi. Travanj mjesec nije bio mjesec nekih žestokih zbivanja oko nas, a već je bilo oformljeno puno postrojbi. Jednog sunčanog i toplog jutra, izlazimo iz kuća kao po komandi, iz cijelog mog susjedstva. I Franjo i Željo i Šeki, Zdravko, Drago, Đuro i još neki. Poneki još briše masnu bradu od doručka, skupljamo se pred mojom kućom i čekamo prijevoz, svatko do svog položaja. Nasmijani i dobre volje, brze dosjetke i razmjene iskustava. Na cesti ispred kuće zaustavio je čovjek zapregu. Konji spustili glave do zemlje, iznemogli, na kolima nešto namještaja i torbi pokrivenih najlonom. Gleda nas čiča, očigledno izbjeglica iz Bosne, dobro raspoložene, svi u odorama, naoružani. Jel djeco, jel ima tu kod vas neko ko nije u gardi. Nema, čiča. Alaj vas, bolan, lijepo vidjeti. Zato kaže ona pjesma - Ima jedan Brod, svima nama rod. Ma nije to čiča tako, pobrko si pjesme, al nek si to reko. A men srce ko panj veliko. A ja još veći. To su bili dani kad sam se osjećao slavno. I kad nije bilo pogibije meni poznatih i dragih. Prekrižismo se na kraju krunice i odjednom tabla kraj puta - Lourdes. Ni ne ulazimo u grad već pravac u brda, u logor. Na kapiji legionar legije stranaca, salutira kao generalima. Francuski zapovjednik nas dočekuje izrazima dobrodošlice i s osmjehom. Samo želim baciti stvari u šator i protegnuti noge. Ne može. Saznajem koje je moj šator, nalazim s Jozom još četvoricu i zauzimamo osmicu. Bar smo tu prvi birali. Sklopivi kreveti i skladišne palete kroz sredinu šatora. Zašto to? Saznao sam ubrzo, čim sam sa paleti sišao da izaberem krevet. Šljap, šljap, voda i blato. Kažu da je jutros padala susnježica i kiša i da su poslije toga postavili šatore. Pogledam van, vrhovi planina se bijele. Znaš, to su Pirineji. E, sad znam. Nema vremena za utiske. Ako hoćeš večeru, odora. Raspakujem na brzinu odoru, oblačim, obuvam čizme i bacam ostatak robe na vješalice. Hvala Bogu, u šatoru se to može. Samo moraš ponijeti. Prije večere kažu nam da odemo po podmetače za krevete. Trk do Francuskog stožera, gledaju nas sumnjičavo. Prošle godine pofalile su im neke deke. Bon žur, kažem ja, oni meni Bon soar. E pa dobro kad baš oćeš. Gurkaju me situirani-kad se najavi večera onda je soar a ne žur. Nema veze. Na povratku u naš dio logora poznata zastava i zanimljive odore. Uno potkivanjo. Dečki zdušno odgovaraju. Njima nije soar. Šta znači odlazak u Harkanj i Šikloš. Do šatora potjera me kiša. Vadim Džigijevu kabanicu iz ranca i trk na večeru. Naša menza u šatoru ekstra. Drugu menzu vidimo, puna razne vojske, samo mi posebno. Nismo još Europa. Francuzi nam dijele hranu. Ispričam im vic ali ne kuže ništa. Moji se dečki valjaju po stolovima od smijeha. Nije toliko smiješan vic već što sam ga išao pričati Francuzima. Ide vako: Žilijen, Žilijen. Vi, maman. Oš jest pite Krompirače? I to je to. Za večeru sir fromaž, francuska salata za koju su naše cure odma rekle da Francuzi pojma nemaju, kuhana konzerva nečega (e vojsko, vojsko), desert i kifla. Neću nikom reć šta je bilo za desert, al ono s kiflom su pretjerali. Za večeru. Kupim se sa večere pod kabanicu i trk do šatora. Otpada revijalni obilazak grada. Preumoran sam i pomalo promrzo, red je ić spavat. Moji iz šatora se slažu. Vadim pljosku šljivovice, Aco izvadi poveću bocu iste take i nazdravismo za laku noć, Lurde. Ajd, živili.
Dalibor Z.
(#)
23.05.04 23.40
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
Lurd - prvi dan puta, samo bespuće bez znamenitosti
11.svibnja 2004.
Na Marsoniji sam bio bar pola sata prije neg što treba. Cijelu vječnost sam čekao da se pojavi još tkogod da budem siguran da nisam zakasnio. Naravno, Joza stiže prvi. Malo iza njega i ostali. Uglavnom ih ne poznam, u civilu su, jedino kratki klimoglav pukovniku Jurjeviću. Prevelik je da ga ne bih prepoznao. Autobus za vezu sa Zagrebom stiže sa par minuta kašnjenja. U autobusu poneka poznata faca, većinom dečki iz treće i pete brigade (iz sadašnjeg nekog tog i tog korpusa). Na Slavenu kupimo još par putnika, a onda pravac Hrvatska (kako to već neki zovu Zagreb). Nervoza prije pravog puta ne dozvoli nam ni da razgovaramo. Tu i tamo poneka šašava dosjetka, ne baš dubokoumna. Kiseli osmjesi. U Zagrebu pretrčavanje iz autobusa u autobus. Prijenos prtljage i garderobe na brzinu u matični autobus, zaduženje CSO (pa šta sam ja sinoć tolike sendviče pravio) i vode, pa trk u katedralu na Misu. Usput srećem nekoliko kolega i kolegica koje nisam vidio više od 4 godine, od 2.svjetskih vojnih igara u Zagrebu, ali to je druga priča. Katedrala puna. Predaleko je do oltara pa ne vidim, ali mislim da nam je naš vojni ordinarij, monsinjor Jezerinac poželio sretan put nakon Mise. Sretna okolnost što sam ušao među zadnjima. U roku odmah bio sam vani, a valjda prvi smješten u autobusu. Nadmeno gledam šeprtlje koje još ni ne znaju kojim će autobusom na put, biraju, gledaju, provjeravaju spiskove na vratima. Konačno, polazak. Kreću svi autobusi samo ne moj. Dobro, mi idemo u kamp pa imamo drugi program. Šipak. Autobus u kvaru. Treba vremena da vozači to uopće priznaju. Treba malo gurnuti. Treba. Ne treba. Najavljuju dolazak drugog. Nervozni vozači na silu popravljaju kvar i polazimo. Do Slovenske granice stisnutih zubi i palčeva (da ne ureknemo) jedva se odazivamo na prozivku, ali poslije granice lakše se diše. Podijeliše nam molitvenike, pjesmaricu i krunicu (bez reversa) i konačno upoznasmo svog vođu puta, velečasnog Pavla Mokrog (na račun svog prezimena sam je napravio najviše dosjetki i viceva). Odmah nam je objasnio da je kapelan vojski, policiji, pravosudnoj policiji, zatvoru i još ima župu od nekoliko sela. I da smo mu dobrodošli u zatvoru. A i drugdje. Nije nam dao mira, svakom je utrpao mikrofon da se predstavi i kaže par riječi. Prilično ozbiljna i sterilna predstavljanja. Kad sam ja reko da sam taj i taj iz Podvinja, pale su primjedbe i aluzije na vino (vinje-vino). E tud sam vas čeko. Morda je tako nekad i bilo, ali ja sam vam iz sasma drugačijeg kraja-pekmezarskog. Kod mene je kraj poznat po tome da šljive tako dobro rode da se i kolski točkovi mažu pekmezom a ne kolomazom - nisam mogo prešutit i tu se odmah svi odobrovoljiše i promijeniše raspoloženje. Vicevi na taj račun. Ha, prvi sam počeo. Kiša nas je stigla malo iza granice. Stajanka uz put u Sloveniji tek da se pusti višak vode i poprave frizure u motelskim toaletima, prisjeda mnogima. Ne stižu ljudi na red. Previše naših autobusa na istom mjestu. Upozoravaju nas da se razbijemo u grupice po 2-3 autobusa i da nipošto ne stajemo na istim stajalištima. Važi. Za rep nam se prilijepio autobus iz susjedne nam BiH. Valjda se boje da se ne izgube. Sloveniju smo prošli za koliko bi izmolili krunicu, uz četiri kratka otajstva i ušli u Italiju glatkije nego u Sloveniju. Vrijeme da se malo i nahranim i napojim i opustim. Prvo dvoje može, al od opuštanja ništa. Sjedalo se ne da spustiti, a onaj prika ispred mene nagnio sjedalo unazad i stiso me ko sardinu. Nekako se i pogodimo. Pjesme se smjenjuju, prozivaju se poznati pjevači u autobusu da otpjevaju ponešto. Jedino ravnateljica ženskog popravnog doma prizna da voli pjevat (znači da i mora). A vodi i svoje čuvarice pa ima podršku. Red pjesme, red viceva i dosjetki, stajanja po vodenim pitanjima i jedan red molitve. Nek se zna zašto smo na putu. Krunica. U Sloveniji sam samo dužinu puta mjerio krunicom, u Italiji ju i molimo. U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Vjerovanje apostolsko. Pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put molio krunicu. Sramota me, ali davno. Sjećam se prvih krunica kad sam već bio u gardi. Valjda kad su nas 92. nakrmačili na terenu. Nitko nije taj dan poginuo, samo je Mata iz Gundinaca bačen eksplozijom slomio rame. S prsima na zemlji i nogama u zraku brisao je zemlju nekih deset metara i lupio prsima u zid. Naš kamion je zapaljen s rancem punim ručnih bombi u kabini pa smo ga morali otimat od vatre. I Matina nova Škoda kojom je došao na teren je prošarana bila gelerima i ostala bez prednje šajbe. Al ostala je u voznom stanju pa smo ga mogli odvesti do bolnice. Krunice su nam tada svima bile oko vrata ili oko epoleta odore. Bili smo naoružani Šokcima i Pleterom i mislim da je zbilja trebalo prašiti po neprijatelju, dobar šlajder bi nam svakom bolje koristio. Moj Šokac je mogao pogoditi banderu na tridesetak metara, ali se metak u pravilu odbijao od bandere. A sa Stipinim Pleterom nikad nisi bio siguran šta si pogodio ako si i dokučio. Cijelu noć poslije toga na ležaju molio sam krunicu (vidiš, bilo je negdje ovo doba godine - početak svibnja), pa i kad sam iza ponoći obišao stražu i vratio se u toplu vreću, nastavio sam i molio se kako nikad nisam. Ne iz straha, iz nemoći. Slava Ocu... Ne znam na kojoj smo desetici. Aha, kraj je. Još da otpjevamo jednu AveMariju. Kaže nam naš Pavo da tim ritmom zvone zvona u Lurdu. Malo sutra. Tko to može odzvonit. Zdravo, zdravo, zdravo Marijo. Mrak. Prašimo cijeli dan i večer kroz Italiju pravcem Verona, Milano, Nica i još nisam vidio ništa vrijedno viđenja. Smjenjuju se industrijske zone i obrađena polja i vinogradi. I povremena vodena stajanja. Kažu da je ispred nas, područje Verone i Padove, bilo snijega. Po našem autobusu uglavnom je padala kiša. Pokušavam malo zaspati, ako se namjestim stisnut između dva sjedala. Sva sreća pa nisam sjeo sa Jozom. On guzat, ja krakat - teško bi se nas dvojica smjestila zajedno. Da je za grudobran, prvog bi njega uzeo. Sjedim kraj Iveka, kuhara iz Borongajske vojarne. Koja je postrojba više ne zna ni on. I kod njih su stigle promjene ustroja. Sa metar i žilet visine i otprilike 60 kg s krevetom teško je povjerovati da je kuhar. Al vjerujem kad vidim šta vadi iz torbe za jelo. Busom kruži boca rakije. Dobra je. Pavina. Dobro će doći pred spavanje. Ajd, živili.
Dalibor Z.
(#)
23.05.04 23.36
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
Lurd - razglednica prije puta
Od kraja prosinca 2003. do 10.svibnja 2004.
Za put u Lurd hrvatske vojske i policije čuo sam oko Božića prošle godine od mog baje Joze iz Jaruga što je bio u trećoj, a prije rata radio sa mnom u Đuri. Kako je on to men dobro opiso, tako sam ja odmah donio odluku da pitam svoju ženu oćul ić. Il neću. Postojao je dobar adut za uvjeravanje - niska cijena ako se ide u vojni kamp, a moja me Dragica i tako grdi da ne idem dost u crkvu (Ne ide ni ona, al eto, neću joj to reć). Osam dana oko šesto kuna s putom i službenim slikanjem. To nema ni u Lovčiću. O lošem nećemo da ne ureknemo. Sutra ću pitat. Pito! Ne znam šta joj je, kaže - idi. A baš sam se priredio da se nako pravo namusim kad kaže da ne može. Odmah sam nazvo Jozu. A on se u međuvremenu penzioniro. Al nema veze, prijavit ću ga za put preko svoje kompanije. Kaže Joza, sad odmah biraj autobus i s kojim ćeš velečasnim putovat. Kake to ima veze, kaže on da ima, jer da velečasni Pavo Mokri je izmišljen za taki put, a za ostale ne zna. Sad zvat, u veljači? Sad. Halo, dobar dan. Ja po pitanju hodočašća vojske u Lurd i oću u autobus sa velečasnim Pavom Mokrim. Koji Lurd, šta? Aha, ali di je to još? Ne znamo ni da li Mokri ide. Neka, al oću da se zna. Dobro, zapisat ćemo. Fala, zbogom. E, a sad put. Pa bi išo u odori. Pa onda i ne bi. Pa bi. Ne moraš mislit šta se s čim upariva, a ne možeš baš po Francuskoj ko dronjo hodat. Pa onda opet ne bi. Već odavno nisam po propisu salutirao, činove baš ne pamtim a i dvaput su se promijenili, nemam više ni jedne oznake čina, a i napredovao sam u međuvremenu, a tu oznaku nikad od ove svoje države i vojske nisam dobio. Ne bi se rad osramotit. Ništa, idem u civilu. Usput svima, i znanima i neznanima, govorim da putujem u Francusku u svibnju. Pravim si malo čvršće uporište, ako mi se žena predomisli. Do sad nije. Pitam Jozu da di je to u Francuskoj, kao eto poznam taj kraj pa da se prisjetim. On važno ubode prst u kartu - tud, ja još važnije klimnem nosom - aha. I na tom osta. Još reče da se usput prolazi kroz onu Nicu, Kan, Monako i preko neke ažurne obale. Nek ima i takva. Deset dana pred put, vrag mi ni dao mira pa sam išo još jedamput pročitat pravila i regule puta. Ko da me grom strefio. Lijepo piše a pisalo je i prije dva mjeseca samo ja nisam htio to čitat - svi koji idu u međunarodni vojni kamp dužni su nositi odoru. Panika. Otvaram ormare i sanduke i vadim sve što od odore donekle valja. Znam da sam u zadnje doba (a i u zadnji kraj) malo okrupnjo, pa da vidimo. Košulje ko od mlađeg brata. Šteta, ko nove su. A ja kćerima branio da ih uzmu. Sad mogu. Jakna je ko grom, samo malo ofucana. Za u rov izmišljena, al za paradu nije. Dvoje hlače ko iz izloga, još samo da ih probam. Aha tako, uups. Idu do malo iznad koljena, al preko tetke ne idu. Kao da sam dječje uzeo. Al ček, ček, imaju tu neki remenčići, sad ćemo, oho ide. I zakapča se, taaako. Je, a sad izgledam ko baletan. To je odora a ne tajice, ne mogu tako. Vidim ja, bit će red zvat mog prijatelja Bebeixa iz vojarne. Halo, Bebeix, ja sam. Ja zbog onog puta u Lurd. Daj me obuci. Brojevi? čekaj da pitam ženu. Aha, evo je, piše. Kad? Žao mi je zbog tvog starog, ozdravit će. I molit ću se za njega u Lurdu. A mislim se, molit ću se i za cijelu tvoju familiju, jednog po jednog, samo pomozi. Sutra popodne sam imao sve za obući, ali sam saznao da ne idu cipele i odora, a čizme su mi se malko raspale. Prekasno mi je za šustera. Bebeixe, pomagaj. A i nemam šta nalipit na odoru. Ne mogu ovako, ko komandos bez oznaka u Lurd. Značka s kape davno se razaprala (plastična,nikad nisam ni imo bolju), oznaka postrojbe se poderala i izbljedila, a jedna oznaka HV se uflekala - netko mi prolio paprikaš po njoj. A čina nemam. E, čina nemam ni ja. Pitaj Beru, imate isti čin. A oznake ćeš dobiti. Beru sam ganjo za čin (on je u mirovini, pa kad ode od kuće ne moš ga uhvatit kad nema sekretarice) do pred put. I donio mi je, svaka mu čast. U Kauflandu sam kupio zgodnu malu vreću za spavanje. Bit će više mjesta u prtljazi, a i sramota me nosit onu moju glomaznu vojnu, svu izgrebanu kao da je prošla sve frontove a ne samo šumu na Dilju i ono što se ne smije u ratni put stavit. I opet moje pakovanje na početku. Kćer mi je uzela sve pogodne torbe za put kad je ošla zadnji put u Zagreb. I nije vratila. E Zrinkuša, Zrinkuša. Kupio sam i ranac sa samarom i još svašta. U zadnji čas vidim da je moja SMB pelerina prevelika, teška i puno mjesta zauzima, a po prognozi trebat će svaki dan. Zato sam ošo svom šogoru Džigiju da mi da pelerinu, manja je i lakša. Džigi sve ima za te potrebe. I sve daje. Trebao sam odmah k njemu.Seka kaže da je sve s atestom - IsoDžigi-2004. Svu robu sam morao isprobat i obuć na sebe. Kad sam se pogledo u ogledalo na psihi, kao da me grom strefio. Gleda me isti onaj baja s početka devedesetih. Pa sam se sjetio svih svojih ratnih pajdaša i živih i mrtvih i nisam se više mogao spremat jer mi je bilo teško. I otišao sam na silu u šljivik kosit makar se spremala kiša, samo da me žena ništa ne pita i da ne čuje kako mi glas dršće. I šutnio sam amper do pol dvorišta kad sam silazio sa stepenica. Navečer, kad sam ušao u kuću nisam ju htio pitat ni da mi prišije onih desetak oznaka po rukavima košulja, jakne, po prsima i kojekuda, već sam oznake do pred jutro šivao sam. I sašio. Na poslu me stižu poslovi koje nisam odradio. Radim svoje zaostatke i zamjenjujem kolegicu što je na bolovanju. Zadnji dan pred put saznajem da će me autobus iz Vinkovaca pokupiti na autoputu kod Marsonije u jutro u 6.30 i da nas ima 10-ak iz Broda i okolice. Odoh vidjeti kako se može iz sela do motela i pumpe pješice, da ne moram ići okolo i prelaziti autoput. Sve je uraslo, ali može se proći. I onda sam još pokisao. E, al sutra ujutro se putuje. I pješice ako treba. Ajd živili.
Dalibor Z.
(#)
22.05.04 01.38
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
