kolumna Dalibora Zvonarevića: o dragovoljcima, braniteljima, vojsci...
Obilježavanje obljetnice 157.brigade
Bivši pripadnici 157.brigade obilježavaju ovih dana 12. obljetnicu osnutka postrojbe. Prve aktivnosti počet će misom zadušnicom za sve poginule u Domovinskom ratu u Maloj crkvi u Slavonskom Brodu 22.siječnja 2004. u 18.30 sati. Misom zadušnicom za poginule u Domovinskom ratu započet će 22.siječnja aktivnosti obilježavanja obljetnice osnutka 157.brigade. Misa će se održati u Maloj crkvi u 18 sati. U petak, 23.siječnja u 10 sati na Gradskom groblju kod centralnog križa bit će položen vijenac, a nakon toga u vijećnici Županije brodsko-posavske održat će se domjenak. Graničarska brigada, u prvo vrijeme brigada hrvatske vojske, a onda preustrojem domobranska pukovnija, životima svojih mladih pripadnika dala je svoj doprinos u stvaranju i očuvanju sadašnje nam države. Zapovijed o osnivanju izdao je vrhovnik sredinom prosinca 1991.godine, nakon čega su uslijedile prve aktivnosti i pripreme za osnivanje. U siječnju 1992. već su bile formirane pojedine niže postrojbe. Kroz brigadu je prošlo oko 5000 muškaraca i žena uglavnom sa područja bivše općine Slavonski Brod, tj. građana od Slavonskog Šamca na istoku do Lužana na zapadu županije. Prvi zapovjednik bio je Ivo Petrić u tadašnjem činu pukovnika. Rasformiranjem ratnih brigada te osnivanjem mirnodopskih postrojbi, slijedništvo 157.brigade preuzela je 616.brigada HV koja više nema sjedište u Slavonskom Brodu. Po prvi puta obljetnica se obilježava organizacijom aktivnosti van vojnih krugova, pokrenuta inicijativom bivših pripadnika. Nakon dužeg vremena srest će se ratni Ježevi, Plemeniti, Posavski goniči i drugi, kako su se već nazivali za ratnih godina. Dalibor Z.
(#)
21.01.04 21.13
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
Jedna od godišnjica za sjećanje
Na jučerašnji dan prije 12 godina pripadnici 121. brigade Hrvatske vojske i zagrebačke skupine "Svileni" zauzeli su Mašićku Šagovinu, jedno od najjačih neprijateljskih uporišta u tom dijelu zapadne Slavonije. Bila je to potkraj 1991. godine jedna od prvih velikih ofanzivnih akcija Hrvatske vojske u kojoj su nanijeli velike gubitke srpskom agresoru i već u prvim mjesecima Domovinskog rata otvorili put prema Okučanima, jer su desetak dana kasnije oslobodili i Širince. U daljnjem napredovanju prema Okučanima zaustavilo ih je Sarajevsko primirje 3. siječnja 1992. godine. U znak sjećanja na tu akciju u kojoj je poginulo 13 hrvatskih branitelja položeni su vijenci i upaljene svijeće kod spomen-obilježja između Cerničke i Mašićke Šagovine, a u Cerničkoj Šagovini otkriven je spomenik mještanima tog sela koji su dali živote za slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
SRETNE OKOLNOSTI
Sreća je prozor koji se povremeno otvori, kratko bude otvoren, a kada se zatvori mnogi neće znati da je prozor tu ikada bio. Rijetki su oni koji imaju priliku gledati kroz njega. Obično njegovo ponovno otvaranje bude na nekom drugom zidu. Zato se Sretne okolnosti, kao krhotine sreće, smatraju izuzetno dragocjenim. Iako ponuđene svima, koriste ih samo neki, pa ih ubrzo ponestane.
U doba kada je "Đuro Đaković" dobro stajao i zapošljavao preko 15000 ljudi, brodske škole su školovale veliki broj mladih za zanimanja koja su uglavnom mogla biti ponuđena u "Đuri". Školsku praksu uglavnom nije bilo moguće odraditi u školi, pa je praksa odrađivana (to je i Zakonom bilo propisano) u poduzećima koja zapošljavaju takve stručnjake. SRETNA OKOLNOST. Međutim, Zakon je propisao da se mora primiti točno propisani broj praktikanata, ali nije propisao što to oni, i po kojem redu, trebaju raditi. Sretna okolnost. Većina proizvodnih praktikanata na praksi nije saznala što će to jednog dana raditi jer se praksa svela na metenje hale, skupljanje pikavaca od elektroda ili namatanja i razmatanja kablova. Neki ni to. U ekonomskim i informatičkim zanimanjima bilo je još zanimljivije; ništa od dugovne i potražne, programiranja i unosa podataka. Kuhanje kave, odlazak starijima po doručak i obavljanje dnevne kupnje. Super. A mladi ljudi su bili informirani u kojim se poduzećima radi, a u kojima "radi". I tko je mogao birati, birao je. SRETNA OKOLNOST. U jednom od naših gradova, unazad nekoliko godina, gradskim ocima palo je na pamet da svojim građanima ponude besplatan prijevoz. Zamislite da vam u gradu iznenada ustreba da žurno odete na drugi kraj grada, odete kući, požurite da na vrijeme rezervirate ili uzmete karte za večerašnju predstavu. A na sred glavnog gradskom trga, stalak sa biciklima za slobodnu upotrebu. Uzmeš, poslužiš se i vratiš na isto mjesto. Prekrasno. Sretna okolnost. Jesu li ikada čuli koji vic o Muji i Hasi? Vrlo brzo, u stalku više nije bilo niti jednog bicikla, niti su ikada vraćeni. Nekima je sretna okolnost bila sretnija no drugima. Do unazad dvanaestak godina nekim je ljudima bilo moguće izraziti prigovor savjesti i ne služiti vojsku ili je odslužiti bez upotrebe oružja. Većinom za ljude određenih vjerskih uvjerenja. S dužnim poštovanjem. Međutim, prigovor savjesti je bilo jako teško dokazati a postojali su i ljudi koji su ga, po službenoj dužnosti, prilično otežavali. Onaj koji ga je izrazio a nije dokazao, dugo se još češao iza uha. Stvaranjem naše države prije dvanaest, trinaest godina, pored svih ostalih, nastupaju i za te ljude SRETNE OKOLNOSTI. Donešen je Zakon koji bitno olakšavaju stvar. Kažeš - imam prigovor savjesti - i to je to. Još i ne moraš biti te i te vjere, već samo kažeš - prigovor savjesti. Prekrasno za mlade ljude kojima manjka još par ispita do diplomskog a odlazak na služenje vojnog roka znači gubitak studentskih prava i prekid studentskih aktivnosti na nekoliko mjeseci. Naravno, našim ljudima objektivnih razloga za korištenje prigovora savjesti ne manjka. Malo je nezgodno ako ne znate gdje ćete tu civilnu praksu odraditi po savjesti jer vas mogu baciti bilo gdje. A što ćete tamo raditi? Nešto slično kao i na nekadašnjoj praksi. Ja mislim da to nitko nije propisao. Ali nema veze. Pa to su krhotine sreće. Sretne okolnosti. Treba ih iskoristiti jednostavno zato - što možeš. Ne - trebaš. Zbog sretnih okolnosti mnogi se odlučuju na prigovor savjesti. U toj mjeri da je nekima nedavno u vlasti palo na pamet da se produži služenje vojnog roka za duplo mjeseci ne bi li se pokrio nedostatak voljnih za služenje vojnog roka. Dobro da se nitko ozbiljno nije time pozabavio (nije?). To je kao kad građani plaćaju skuplje režije zbog onih koji ne plaćaju. (Isto sretne okolnosti). Ali ostaje na čistini opet jedna zanimljiva istina. Sreća je subjektivno doživljen osjećaj. Možda oni koji trče za krhotinama sreće, pravu sreću nikad vidjeti neće, pa niti kad im sreća bude čučala u vlastitom džepu. Na današnji dan, 27.11.2003., novi naraštaj novaka postao je ročnicima. Po svom osobnom izboru i vlastitoj sreći. Odazvali se pozivu za upis u vojnu evidenciju, pozivu za liječnički pregled, pozivu za novačenje i konačno pozivu za služenje vojnog roka. Koliko poziva u kratkom roku i niko od njih nije napisao na papiru one dvije riječi - prigovor savjesti. Pa ni liječnik koji je danas napustio liječničku praksu i došao na prozivku iako mu je bila ponuđena druga mogućnost. Autobusi dječaka, mladih ljudi, džepova punih sretnih okolnosti, nastupili su na služenje vojnog roka. Sretno mladosti! Dalibor Z.
(#)
27.11.03 22.24
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
Braniteljski Informator
UHDDR 90-91 objavljuje Informator za branitelje i članove njihovih obitelji. Branitelju koji pokušava ostvariti svoja prava i probija se kroz administrativnu barijeru - svi važni telefoni i adrese na jednom mjestu.
U izdanju slavonskobrodske podružnice Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata 1990.-1991. pojavljuje se Informator za branitelje i članove njihovih obitelji namijenjen prvenstveno branitelju koji pokušava ostvariti svoja prava i probija se kroz administrativnu barijeru i šumu propisa i adresa ustanova čija imena mu skoro ništa ne znače. Obzirom da većina, zbog loših materijalnih prilika, ne unajmljuje odvjetnika, a prava imena i adrese ustanova i organizacija samo su još jedna od prepreka, ovaj informator bit će velika pomoć ljudima koji prije desetak godina ništa nisu morali dokazivati da bi postali branitelji.
Nazivi pravilnika i Zakona s nadnevcima izdavanja, dijelovi pojedinih pravilnika i Zakona objavljeni u Informatoru, važnih u realizaciji prava branitelja i članova njihovih obitelji, mogli bi izazvati buru u njihovim redovima jer mnogi nisu upućeni u neke odredbe Zakona koji im baš i ne idu na ruku. No, pokaže li se interes branitelja za promociju informatora, najavljenu za 10 sati u utorak, 21.listopada 2003. u maloj dvorani hotela Park u Slavonskom Brodu, za izdavača potpisan, autor Antun Vlašić Šeki bi mogao pojasniti pojedine provokativne dijelove svoje brošure.
Knjižica ne daje know-how braniteljima jer svaki slučaj je slučaj za sebe i teško je sve moguće slučajeve braniteljskih prava staviti u takav model, ali svakako upućuje na adrese i naslove koje treba vidjeti branitelj koji se osjeća zakinutim u svojim pravima. Moguće je da se brošura pojavi na tržištu i prije 21.listopada, po izjavi autora, na mjestima gdje se najčešće zadržavaju branitelji (sjedišta udruga i klubova, zapovjedništva postrojbi i kafići), te je za očekivati da se ograničena tiraža od 2000 primjeraka brzo proda.
Dalibor Z.
(#)
06.10.03 23.18
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
Oj mlada gospodo, jel vam žao, jel vam žao
Novaci postali ročnici, smireno, poslušno i toliko tiho da ni kućnom redu knjižnice ispred koje su otišli nisu zasmetali.
28.08.2003. otisli naši dečki u vojsku. Isti dan kad i mladi srbobrođani. Sin jednog direktora. Zvao tata da ga upute čim prije jer je završio fakultet. I sin jednog brigadira HV. Isto zvao tata. Jer nije završio fakultet. I sin jednog liječnika. I jednog uglednog obrtnika. Sve iz Broda i bliže okolice. Zvale mame. I ispričavale se što tate nemaju vremena. Doveli i novinare i novinarske kolege da im sinove slikaju. Idu dečki po željama, svojim i tatinim. "Što bliže,znate,on je nesretan kad ne vidi ženu i mene nekoliko dana." "Što dalje da ne može često kući. Neka očvrsne.". "Samo da ima dobre higijenske uvjete. Znate ta prljavština, zarazit će se." "U vozače ga dajte, neka nauči voziti šleper." Pa još nevjera u svoj osobni ugled i utjecaj. Potrebno je poznavati nekoga u županijskoj zgradi tko pozna nekog šefa koji pozna nekog u vojsci... Za baju iz Kupine nitko nije zvao. Ni za baju iz Lovčića, a ni za one baje iz Jaruga. I ne poznaju njihove tate nikog u županiji. Ni u vojsci. Tate sa Jelasa i Livade i tate sto čekićaju u Đuri i HŽ Remontu znaju one neke u vojsci odlično, ali ta vojska i sama ima problema ovih dana. I tako. Baja iz Kupine, Lovčića, s Jelasa i Livade dođe po uputni poziv i samo pita kuda ide i kad treba doć i kad sazna samo kaže "Hm". Za tri tjedna se pojavi sa najlon kesom i par stvari u njoj, sjedne u autobus i ode. Sam. Ili ga isprati kolega i sestra. Ode. Kao i onaj kojeg je doveo tata direktor sa svim novinarima, tata brigadir i doktor. I mame. Voljko ili nevoljko, odlaze dečki. Sa velikom ozbiljnošću saslušaju prozivku. Poneka usiljena šala, nervozan osmjeh i žurni ulazak u autobus kiselog lica i zbunjenog pogleda. Mame, cure, sestre puste neku suzu, tate se blesavo smijulje i mašu, mašu sve od ulaska sina u autobus, pa sve dok autobuse ne zaklone krošnje Klasija. Jedina pjesma čuje se iz razglasa. I dok je lirska, ljubavna i zabavna, još se da prepoznati opuštenost tih mladića. Ali ton majstor zaoštrava situaciju. Što je bliži odlazak pušta domoljubne i slične stvari. Isti trenutak trzaj na licima novaka. Oprez. Stari ratnici misle da dugo nakon rata jedino oni mogu namirisati krizu iz ničega. Žmirećki, njuhom i sluhom. Nemaju pojma. Djeca koja su 1992. iz podruma slušala dugotrajnu kanonadu po svojim ulicama i osluškivala ispaljenja iz Bosne i slušala lokalni radio, znaju što znače domoljubne pjesme poredane jedna do druge. Kriza. Na prve zvuke Tompsona sjena opreza prekriva lica dječaka.Drukčiji pogledi. Muški. I nema pjesme. Ni pijanstva. Ni dobacivanja. Ništa. Možda je to takva generacija. Uput. Kontingent. Koji već po redu takav. Djeca prošla rat pa znaju. Malo sutra. Isti događaj u Novoj Gradiški. Ali drugo raspoloženje. I protokol. Prozivka pred vratima autobusa. Svaki ulazak u autobus praćen ovacijama kolega koji su u autobusu, koji će ući u autobus, ovacijama i zagrljajima svoje pratnje i ovacijama svih ostalih pa i konobara iz kafića preko puta. Pjesma. Davorci, ti dragi dečki. Jedni iz autobusa lijepe noseve na prozoru u šašave grimase, drugi na ispraćaju penju se na autobus i grle ga (autobus). Vesela mladost i prijateljstvo. Pravo. Neiskvareno. Kruži među dečkima boca domaće, ljute. " ... i jos gutljaj za sretan put, i jos...". Za pet davoraca doslo pet puta toliko kolega u ispraćaj. Pet prijatelja. Pet. Da prebrojim svoje prijatelje, ne znam da li ih i imam toliko. I bi li svih pet došlo na ispraćaj. A ovi jesu. I odoše dečki. Zadnji prozvani je ušao u autobus. Jenjavaju vani ovacije. Još jednom brojanje, provjera spiska. Zatvaraj vrata i kreći. Kod trećeg skretanja tope se osmjesi u ozbiljan, pobožan izraz. (Mole li se ti dečki u autobusu?) Lica kao na misi. Je li s tim izrazom lica Tadijanovićev otac otišao sa srpom sa žetve kući da se spremi za vojnu. Odgovorno, trijezno i hladno. Svečano. "Jel smijemo pušiti?" "Ne smijete. Do obučnog centra." Pozor.
Dalibor Z.
(#)
29.08.03 19.32
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
