kolumna Dalibora Zvonarevića: o dragovoljcima, braniteljima, vojsci...
Oj mlada gospodo, jel vam žao, jel vam žao
Novaci postali ročnici, smireno, poslušno i toliko tiho da ni kućnom redu knjižnice ispred koje su otišli nisu zasmetali.
28.08.2003. otisli naši dečki u vojsku. Isti dan kad i mladi srbobrođani. Sin jednog direktora. Zvao tata da ga upute čim prije jer je završio fakultet. I sin jednog brigadira HV. Isto zvao tata. Jer nije završio fakultet. I sin jednog liječnika. I jednog uglednog obrtnika. Sve iz Broda i bliže okolice. Zvale mame. I ispričavale se što tate nemaju vremena. Doveli i novinare i novinarske kolege da im sinove slikaju. Idu dečki po željama, svojim i tatinim. "Što bliže,znate,on je nesretan kad ne vidi ženu i mene nekoliko dana." "Što dalje da ne može često kući. Neka očvrsne.". "Samo da ima dobre higijenske uvjete. Znate ta prljavština, zarazit će se." "U vozače ga dajte, neka nauči voziti šleper." Pa još nevjera u svoj osobni ugled i utjecaj. Potrebno je poznavati nekoga u županijskoj zgradi tko pozna nekog šefa koji pozna nekog u vojsci... Za baju iz Kupine nitko nije zvao. Ni za baju iz Lovčića, a ni za one baje iz Jaruga. I ne poznaju njihove tate nikog u županiji. Ni u vojsci. Tate sa Jelasa i Livade i tate sto čekićaju u Đuri i HŽ Remontu znaju one neke u vojsci odlično, ali ta vojska i sama ima problema ovih dana. I tako. Baja iz Kupine, Lovčića, s Jelasa i Livade dođe po uputni poziv i samo pita kuda ide i kad treba doć i kad sazna samo kaže "Hm". Za tri tjedna se pojavi sa najlon kesom i par stvari u njoj, sjedne u autobus i ode. Sam. Ili ga isprati kolega i sestra. Ode. Kao i onaj kojeg je doveo tata direktor sa svim novinarima, tata brigadir i doktor. I mame. Voljko ili nevoljko, odlaze dečki. Sa velikom ozbiljnošću saslušaju prozivku. Poneka usiljena šala, nervozan osmjeh i žurni ulazak u autobus kiselog lica i zbunjenog pogleda. Mame, cure, sestre puste neku suzu, tate se blesavo smijulje i mašu, mašu sve od ulaska sina u autobus, pa sve dok autobuse ne zaklone krošnje Klasija. Jedina pjesma čuje se iz razglasa. I dok je lirska, ljubavna i zabavna, još se da prepoznati opuštenost tih mladića. Ali ton majstor zaoštrava situaciju. Što je bliži odlazak pušta domoljubne i slične stvari. Isti trenutak trzaj na licima novaka. Oprez. Stari ratnici misle da dugo nakon rata jedino oni mogu namirisati krizu iz ničega. Žmirećki, njuhom i sluhom. Nemaju pojma. Djeca koja su 1992. iz podruma slušala dugotrajnu kanonadu po svojim ulicama i osluškivala ispaljenja iz Bosne i slušala lokalni radio, znaju što znače domoljubne pjesme poredane jedna do druge. Kriza. Na prve zvuke Tompsona sjena opreza prekriva lica dječaka.Drukčiji pogledi. Muški. I nema pjesme. Ni pijanstva. Ni dobacivanja. Ništa. Možda je to takva generacija. Uput. Kontingent. Koji već po redu takav. Djeca prošla rat pa znaju. Malo sutra. Isti događaj u Novoj Gradiški. Ali drugo raspoloženje. I protokol. Prozivka pred vratima autobusa. Svaki ulazak u autobus praćen ovacijama kolega koji su u autobusu, koji će ući u autobus, ovacijama i zagrljajima svoje pratnje i ovacijama svih ostalih pa i konobara iz kafića preko puta. Pjesma. Davorci, ti dragi dečki. Jedni iz autobusa lijepe noseve na prozoru u šašave grimase, drugi na ispraćaju penju se na autobus i grle ga (autobus). Vesela mladost i prijateljstvo. Pravo. Neiskvareno. Kruži među dečkima boca domaće, ljute. " ... i jos gutljaj za sretan put, i jos...". Za pet davoraca doslo pet puta toliko kolega u ispraćaj. Pet prijatelja. Pet. Da prebrojim svoje prijatelje, ne znam da li ih i imam toliko. I bi li svih pet došlo na ispraćaj. A ovi jesu. I odoše dečki. Zadnji prozvani je ušao u autobus. Jenjavaju vani ovacije. Još jednom brojanje, provjera spiska. Zatvaraj vrata i kreći. Kod trećeg skretanja tope se osmjesi u ozbiljan, pobožan izraz. (Mole li se ti dečki u autobusu?) Lica kao na misi. Je li s tim izrazom lica Tadijanovićev otac otišao sa srpom sa žetve kući da se spremi za vojnu. Odgovorno, trijezno i hladno. Svečano. "Jel smijemo pušiti?" "Ne smijete. Do obučnog centra." Pozor.
Dalibor Z.
(#)
29.08.03 19.32
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
