kolumna Dalibora Zvonarevića: o dragovoljcima, braniteljima, vojsci...
SRETNE OKOLNOSTI
Sreća je prozor koji se povremeno otvori, kratko bude otvoren, a kada se zatvori mnogi neće znati da je prozor tu ikada bio. Rijetki su oni koji imaju priliku gledati kroz njega. Obično njegovo ponovno otvaranje bude na nekom drugom zidu. Zato se Sretne okolnosti, kao krhotine sreće, smatraju izuzetno dragocjenim. Iako ponuđene svima, koriste ih samo neki, pa ih ubrzo ponestane.
U doba kada je "Đuro Đaković" dobro stajao i zapošljavao preko 15000 ljudi, brodske škole su školovale veliki broj mladih za zanimanja koja su uglavnom mogla biti ponuđena u "Đuri". Školsku praksu uglavnom nije bilo moguće odraditi u školi, pa je praksa odrađivana (to je i Zakonom bilo propisano) u poduzećima koja zapošljavaju takve stručnjake. SRETNA OKOLNOST. Međutim, Zakon je propisao da se mora primiti točno propisani broj praktikanata, ali nije propisao što to oni, i po kojem redu, trebaju raditi. Sretna okolnost. Većina proizvodnih praktikanata na praksi nije saznala što će to jednog dana raditi jer se praksa svela na metenje hale, skupljanje pikavaca od elektroda ili namatanja i razmatanja kablova. Neki ni to. U ekonomskim i informatičkim zanimanjima bilo je još zanimljivije; ništa od dugovne i potražne, programiranja i unosa podataka. Kuhanje kave, odlazak starijima po doručak i obavljanje dnevne kupnje. Super. A mladi ljudi su bili informirani u kojim se poduzećima radi, a u kojima "radi". I tko je mogao birati, birao je. SRETNA OKOLNOST. U jednom od naših gradova, unazad nekoliko godina, gradskim ocima palo je na pamet da svojim građanima ponude besplatan prijevoz. Zamislite da vam u gradu iznenada ustreba da žurno odete na drugi kraj grada, odete kući, požurite da na vrijeme rezervirate ili uzmete karte za večerašnju predstavu. A na sred glavnog gradskom trga, stalak sa biciklima za slobodnu upotrebu. Uzmeš, poslužiš se i vratiš na isto mjesto. Prekrasno. Sretna okolnost. Jesu li ikada čuli koji vic o Muji i Hasi? Vrlo brzo, u stalku više nije bilo niti jednog bicikla, niti su ikada vraćeni. Nekima je sretna okolnost bila sretnija no drugima. Do unazad dvanaestak godina nekim je ljudima bilo moguće izraziti prigovor savjesti i ne služiti vojsku ili je odslužiti bez upotrebe oružja. Većinom za ljude određenih vjerskih uvjerenja. S dužnim poštovanjem. Međutim, prigovor savjesti je bilo jako teško dokazati a postojali su i ljudi koji su ga, po službenoj dužnosti, prilično otežavali. Onaj koji ga je izrazio a nije dokazao, dugo se još češao iza uha. Stvaranjem naše države prije dvanaest, trinaest godina, pored svih ostalih, nastupaju i za te ljude SRETNE OKOLNOSTI. Donešen je Zakon koji bitno olakšavaju stvar. Kažeš - imam prigovor savjesti - i to je to. Još i ne moraš biti te i te vjere, već samo kažeš - prigovor savjesti. Prekrasno za mlade ljude kojima manjka još par ispita do diplomskog a odlazak na služenje vojnog roka znači gubitak studentskih prava i prekid studentskih aktivnosti na nekoliko mjeseci. Naravno, našim ljudima objektivnih razloga za korištenje prigovora savjesti ne manjka. Malo je nezgodno ako ne znate gdje ćete tu civilnu praksu odraditi po savjesti jer vas mogu baciti bilo gdje. A što ćete tamo raditi? Nešto slično kao i na nekadašnjoj praksi. Ja mislim da to nitko nije propisao. Ali nema veze. Pa to su krhotine sreće. Sretne okolnosti. Treba ih iskoristiti jednostavno zato - što možeš. Ne - trebaš. Zbog sretnih okolnosti mnogi se odlučuju na prigovor savjesti. U toj mjeri da je nekima nedavno u vlasti palo na pamet da se produži služenje vojnog roka za duplo mjeseci ne bi li se pokrio nedostatak voljnih za služenje vojnog roka. Dobro da se nitko ozbiljno nije time pozabavio (nije?). To je kao kad građani plaćaju skuplje režije zbog onih koji ne plaćaju. (Isto sretne okolnosti). Ali ostaje na čistini opet jedna zanimljiva istina. Sreća je subjektivno doživljen osjećaj. Možda oni koji trče za krhotinama sreće, pravu sreću nikad vidjeti neće, pa niti kad im sreća bude čučala u vlastitom džepu. Na današnji dan, 27.11.2003., novi naraštaj novaka postao je ročnicima. Po svom osobnom izboru i vlastitoj sreći. Odazvali se pozivu za upis u vojnu evidenciju, pozivu za liječnički pregled, pozivu za novačenje i konačno pozivu za služenje vojnog roka. Koliko poziva u kratkom roku i niko od njih nije napisao na papiru one dvije riječi - prigovor savjesti. Pa ni liječnik koji je danas napustio liječničku praksu i došao na prozivku iako mu je bila ponuđena druga mogućnost. Autobusi dječaka, mladih ljudi, džepova punih sretnih okolnosti, nastupili su na služenje vojnog roka. Sretno mladosti! Dalibor Z.
(#)
27.11.03 22.24
mir-tebi-gardo
komentari (0) dodaj komentar
