MIR TEBI GARDO

kolumna Dalibora Zvonarevića: o dragovoljcima, braniteljima, vojsci...
Vodi li nas John J. Rambo u Europu
Kad naši graditelji sagrade most ili kakvu zgradu, na ulazu ili negdje na vidnom mjestu stoji tabla na kojoj piše tko je radove izveo. I koja firma i koji arhitekt. Oni su u ta zdanja uložili svoje znanje, sredstva, trud i kreativnost. I za to su plaćeni.

Graditeljima Lijepe Naše imena nisu ispisana nigdje osim na groblju. I na ponekom spomeniku. Za one koji su uložili najviše - svoj život. Za one koji su uložili malo manje - svoje noge, ruke, oči i zdravlje, nema tabli sa imenima. Tek popisi u činovničkim uredima koji se reduciraju i smanjuju iz dana u dan. A onima koji su uložili samo svoj strah, ratovali rame uz rame s onima koji su poginuli i koji su ranjeni, a sami nisu pretrpjeli vidljivu tjelesnu štetu, s njima ništa. Imena lagano blijede ili nestaju sa popisa, ostaju okvirne brojke. A sa brojkama se lako može baratati kad je platežno sredstvo po srijedi.

Još tijekom Domovinskog rata ushićeni zakonodavci definirali su prava graditelja Lijepe Naše. Pa dodatno, ustreptalih srca po završetku rata, još prava. Kao bonus na dobro i konačno izvedene radove.

I tu prestaje sličnost graditelja. Ne znam za slučaj da su nekom arhitektu pet godina po izgradnji mosta rekli da su ga preplatili. Da njegov posao danas ne vrijedi onoliko koliko je on plaćen prije pet godina i da je dužan vratiti 30%, 70% ili čak 100% plaćenih sredstava, a u ime novonastalih okolnosti. Zamislimo situaciju da osvane zakon koji kaže da svi građeni objekti idu na reviziju procjene vrijednosti. Koji su u redu - u redu. Koji nisu - obustaviti isplatu ako je još u tijeku, smanjiti isplatu ili zatražiti povrat uplaćenih sredstava. Za veliki broj izvedenih radova voditi postupak da li isplatiti išta ili ništa.

Postoji jedan jako zanimljiv pravni pojam koji se zove - stečena prava. Postoji i naš sustav zakona koji se izjasnio o stečenim pravima. Slobodan bih bio ustvrditi da je riječ o temeljnim ljudskim pravima. A ona se, frazirajmo to malo izvan pravnih konteksta, gaze.

Hoćemo u Evropu. Onu istu koja nam je postavila tisuće pisanih službenih pitanja i zadataka kao uvjet za članstvo. Skupa s njima odredili smo i datum ulaska u članstvo. Kao veliku zamjerku i jedan od razloga zašto do sada nismo primljeni je gaženje ljudskih prava. Čijih?
Nije li Evropa potakla kršenje prava branitelja jer ih nismo pitali koliko da im damo i kolikima da damo. Ušli smo u cjenjkanje, potiho.
Sustavno se gaze prava branitelja iz Domovinskog rata, već nekoliko godina, pred očima Evrope. Neki dan su prava vraćena pred očima javnosti, jer su pred očima javnosti i ukinuta, a to je tek jedan slučaj. A koliko je onih koji su morali prodati stan, kuću, auto da bi namirili obaveze koje do prije godinu dana nisu bile upitne. I koliko je onih koji nemaju što prodati, a ostali su bez prava ili su im umanjena.
Njemačka država bila je poražena u II svjetskom ratu. I proglašena krivom za rat i nastale ratne štete koje je morala platiti. A ipak je svojim borcima, a prvenstveno ranjenicima, desetke godina nakon rata po saznanju gdje su, isplaćivala zaostale mirovine, invalidnine i odštete za izgubljene dijelove tijela. I osiguravali im posao u skladu sa ranijim sposobnostima, ne bi li još koju godinu poživjeli imajući dobro mišljenje o sebi. I bivši njemački vojnici koji su toliku štetu napravili u Evropi i svijetu, a danas još živi, uživaju mirovine dostojne čovjeka u životnim uvjetima dostojnim čovjeka.

Našu zemlju kao da je netko proglasio krivom za II svjetski rat. Još gore - mi smo sebe sami prepoznali kao krivce u svjetskoj katastrofi, proglasili krivim i osudili na poniženje poraženih. A heroje našeg Domovinskog rata, na šikaniranje državnih i Haških institucija, pa što god to značilo.

Na nacionalnoj nam dalekovidnici u tijeku je ciklus filmova o američkom ratniku, Johnu J.Rambu. Epizode pune dinamične akcije, jurnjave, eksplozija, borbe i američkih nacionalnih fanfara, usput spominju kako se američka država ponijela prema svojim ratnicima iz minulih ratova, a za kraj - prve Rambove suvisle rečenice (a na kraju filma): "U borbi sam imao dečke. I oni mene. Ovdje sam sam. Tamo su mi dali da upravljam strojevima vrijednim milione dolara, a sada ne mogu zadržati ni posao parkiranja auta na parkiralištu." "Ne mrzim ja svoju domovinu. Samo, zašto stalno imam osjećaj da ona mene ne voli?". Da to izgovori u našem filmu neki Štefo ili Mata, zvučao bi smješno? E pa ne bi. Presnažne su to riječi za takav film, pa samo nisu emotivno usklađene sa radnjom takvog filma.
Ipak, mora li to reći John J.Rambo pa da te riječi nakon osrednjeg akcića dobiju težinu? Ili treba čekati "Prvu Krv" da se sazna čiji je
sljedeći potez? Samo, Rambo je svoj bijes na nepravdu iskaljivao u
Vijetnamu i Avganistanu i on je filmski lik. Naši ratni heroji nemaju
tako zvučna imena, sa galopirajućom nepravdom se susreću svaki dan, a teško da će svoj bijes na doživljenu nepravdu iskaljivati u Haagu ili Beogradu. Prije će biti da će njihov poligon za akciju "Bijes"
biti naša životna sredina.
Nedavni parlamentarni izbori donijeli su novu postavu ljudi u vlasti i
volju i želju da se prema našim herojima bolje postupa. U kojoj mjeri pokazat će vrijeme koje ne ide u prilog našim ratnicima. Problem pomoći braniteljima u Americi i kod nas je isti - novac. Jedni ga imaju a ne daju jer broj boraca puta broj novaca je igra velikih brojki, a naši ga, možda na sreću,nemaju, pa nisu u dilemi dati ili ne dati. I bar su to pošteno danas i priznali. Sada imamo čvrsto uporište za dalje rješavanje problema - istinu, bez mazanja očiju i muljanja o nacionalnim interesima koje narušavaju bivši borci. S mirom možemo gledati nacionalnu TV, zabavljati se, veličati Ramba i njegove maksime, puno boljih baš i nemamo u ponudi. Ulazak u članstvo Evrope sam će doći za koju godinu, a tada sudbina naših momaka neće biti važna ni onima u Haagu.

Dalibor Z.
(#) 04.02.04 21.02 mir-tebi-gardo    komentari (0) dodaj komentar

Arhiva: SBLOG: mir-tebi-gardo

[ Slavonski Brod online ]   [ BLOG @ SBonline ]