Slavonski Brod History: srednji

BROD KROZ STOLJEĆA: U srednjovjekovnim pisanim izvorima Brod se pod tim imenom, prema dosadašnjim spoznajama, prvi puta spominje 20. srpnja 1244. u darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV a nalazio se na ušću Mrsunje u Savu i bio u posjedu znamenite i moćne feudalne obitelji Berislavića Grabarskih. Pridjev Grabarski Berislavići su dobili po matičnom posjedu u Grabarju.; Brod, kakav je u osnovi u staroj jezgri (od Save do Ulice Petra Krešimira IV) i danas, izgradili su Berislavići na prijelazu 15. i 16. st. zbog opasnosti od Turaka koji su 1463. osvojili najveći dio Bosne. Taj novi, renesansni Brod je imao oblik pravokutnika a opasivali su ga zemljani bedemi s opkopima.

Poslije Mohačke bitke 1526. Turci su postupno počeli osvajati i Slavoniju a Brod je u njihove ruke pao 31. srpnja 1536. Starosjedilačko katoličko stanovništvo dijelom je napustilo grad a dijelom je primilo islam. Dio stanovnika zadržao je kršćansku vjeru i pripadnost rimokatoličkoj crkvi.

Vijesti o Brodu za vrijeme turske vladavine (1536.-1691.) su malobrojne, ali se zna da je ovdje bilo sjedište kadiluka u sastavu Požeškog sandžaka. Putopisac Atanas Jurjević posjećuje Brod 1623. i kaže da je u njemu zatekao oko 500 muslimanskih i oko 40 katoličkih kuća. Iz ovog podatka neki autori zaključuju da je u naselju tada moglo živjeti oko 4.000 muslimana i 200 katolika. Turski putopisac Evlija Čelebija došao je u Brod 1660. i zabilježio da je tu sjedište kapetana s posadom od 300 vojnika, da su kuće s drvenim krovovima i hambarima, a od važnijih objekata spominje još skladište municije i džamiju. Prema Ignjatu Alojziju Brliću, džamija se nalazila na današnjem Trgu Ivane Brlić-Mažuranić gdje je bilo i tursko groblje. Prema istom autoru turski Brod se sastojao samo od jedne ulice koja se pružala od današnjeg Trga Ivane Brlić-Mažuranić na zapad do Mrsunje i dalje. Brodski kršćani bogoslužje su obavljali u drvenoj kapelici, posvećenoj Sv. Trojstvu, koja se nalazila iza Franjevačkog samostana.

Porazom turske vojske pod Bečom 1683. počeo je veliki rat za oslobodenje hrvatsko- ugarskih zemalja. U dugogodišnjem ratovanju (1683.-1699.) čete grofa Adama Zrinskog, grofa Hochkirchena i požeškog župana Franje Ivanovića oslobodile su i Brod u srpnju 1688. Medutim, u ofenzivi koju su poduzeli 1690. Turci su ponovno osvojili skoro cijelu Slavoniju a Brod su zauzeli 1691. Samo za kratko, jer je, poslije njihovog poraza kod Slankamena iste godine, uslijedila zadnja bitka za oslobodenje Slavonije u sklopu koje su ban Nikola Erdödy i general Hercog de Croy ponovno i konačno 12. listopada 1691. oslobodili Brod od Turaka. S turskom vojskom u Bosnu je otišlo i muslimansko stanovništvo a u gradu su ostali malobrojni katolici i jaka vojna posada. Poluprazni grad popunit će se Hrvatima iz Bosne koje je poslije pohoda na Sarajevo 1697. u Slavoniju preveo austrijski vojskovođa princ Eugen Savojski.

Sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Sava postaje stalnom granicom (osim u razdoblju 1718.-1739.) izmedu Turske i Austrije. Posavski dio Slavonije se uključuje u obrambeni sustav Vojne krajine, a kada se 1702. organizira slavonska Vojna krajina, u njen sastav ulazi i brodsko Posavlje. Tako Brođani postaju graničari s brojnim i teškim vojnim i radnim obvezama. Reorganizacijom vojno-krajiškog sustava 1735. Brod je određen za sjedište jedne od tri slavonsko- srijemske kapetanije, do 1747. kada se osnivaju gradiška, brodska i petrovaradinska pukovnija. Sjedište brodske pješadijske pukovnije tada je premješteno u Vinkovce. Ipak sve do razvojačenja Vojne krajine ostat će naziv brodska pukovnija jer se ime pukovnijama davalo po mjestu u kojem se nalazila tvrđava, a ne po imenu njezinog sjedišta. Vojna krajina nije bila samo vojni, nego i sanitarni kordon prema Turskoj gdje su često izbijale zarazne bolesti, kuga i kolera, koje su neposredno ugrožavale i susjedne zemlje. Zbog toga se na važnijim graničnim prijelazima podižu kontumaci u kojima su roba, stoka i ljudi iz turskih zemalja obvezno morali proći karantenu, i do 42 dana, kako bi se sigurno utvrdilo da nisu zaraženi. Jedan od takvih kontumaca nalazio se i u Brodu, najprije u staroj tvrđavi na ušću Mrsunje u Savu a zatim na Vijušu gdje je polovicom 18. st. izgraden novi kontumacijski kompleks. Pored kontumaca nalazila se još carinarnica i raštel u kojima su se obavljali trgovački poslovi između graničara i turskih podanika.

Važan događaj u povijesti Broda 18. st. svakako je izgradnja tvrđave. Tvrđava je građena prvenstveno zbog obrane od Turaka, ali ta njena svrha, zapravo, nikada nije u praksi potvrđena. Turska opasnost već je u vrijeme njene gradnje znatno oslabila a uskoro stvarno više nije ni postojala. Tvrđava je znatno pridonijela ukupnom razvitku grada, ali je s vremenom postala i problem kočeći njegov prirodni topografski razvitak zbog zabrane gradnje objekata od opeke u njenoj blizini.

Uporedo s izgradnjom tvrđave počela je i izgradnja Franjevačkog samostana. "Zidovi nove crkve i samostana građeni su prema vojničkim nacrtima, poput kakve tvrđave" a veliki prilog svemu tome dali su Brođani u prijevozu materijala i u drugim besplatnim poslovima.

Prenošenjem sjedišta pukovnije u Vinkovce 1747. Brod je izgubio, ali je zato 1753. dobio status slobodnog vojnog komuniteta s povlasticama za njegove stanovnike koji su se najviše bavili obrtom i trgovinom. Stanovnici komuniteta bili su oslobođeni stalne vojne službe i brojnih teških rabota (obveznih javnih radova) s pravom da samostalno biraju načelnika općine, kojega je potvrdivao car ili ratno ministarstvo, da drže stoku, da imaju vrtove i polja unutar gradskog područja. Obveza slobodne vojne općine je bila da sama snosi sve troškove gradske uprave sredstvima koja je namicala iz raznih vrsta poreza. Broj vojnih komuniteta u Vojnoj krajini mijenjao se po potrebi pa se zato neki 1785. ukidaju, medu njima i brodski. Gubitak privilegija Brođanima je teško pao a osobito kada je grad kao obično graničarsko selo 1800. stavljen pod zapovjedništvo podvinjske kumpanije. "Toga nesnosnoga stanja", kako kaže I.A.Brlić, Brođani su se nastojali svim silama osloboditi "al' sav trud i trošak ostao je bezuspješan" do 1817. kada je u Brod došao car Franjo I. kojemu su predali molbu za povratak komuniteta. "Navikli dobivati na svoje molbe nepovoljne odgovore" Brođani su se ne malo iznenadili kada je poslije dvije godine, 1819. Car njihovu molbu uvažio vraćajući im položaj slobodnog vojnog komuniteta. Formalno je brodski komunitet počeo ponovno funkcionirati u svibnju 1820. kada je formirana gradska uprava, magistrat.

Uvjeti pod kojima je Brođanima vraćen ovaj povlašteni status nisu bili nimalo laki. Godišnje su morali u vojnu blagajnu uplatiti paušal od 6.000 forinti, sami snositi sve troškove magistrata i u slučaju rata o vlastitom trošku opremiti 6 vojnika. Ipak, i ove teške obveze bile su neusporedivo lakše nego obveze koje su imali kao obični graničari.

Kako je bila ustrojena gradska uprava, koje je službe imala i što se plaćalo iz magistratske blagajne, vidi se iz primopredajnog zapisnika od 17. lipnja 1844. između dotadašnjeg načelnika Broda Ladislava pl. Dolackog i novoizabranog, Josipa Hermana Wagnera.

Na magistratskom popisu nalazilo se 49 osoba od kojih je 31 svoju službu obavljala profesionalno s plaćom koju je odredio magistrat. To su: gradski sudac, tri kanceliste, liječnik, dvije babice, 9 učitelja-učiteljica, pet gradskih vojnika, dva gradska kaplara, narednik, bubnjar, dva noćobdije, grobar i živoder. Dvanaest vanjskih savjetnika (vijećnika) i šest majstora četvrti svoje su dužnosti i poslove obavljali bez novčane naknade.

Grad je bio podijeljen na 6 četvrti a za svaku je bio zadužen jedan ugledni obrtnik, majstor četvrti, koji je pazio na red i čistoću, godišnje utvrđivao brojno stanje stoke, prikupljao milostinju za unesrećene, vodio brigu o cijepljenju djece protiv zaraznih bolesti, obavljao pregled dudovih stabala i drugo. Zbog brojnih obveza koje je imao, majstor četvrti je bio oslobođen javnih radova kako ne bi trpio njegov obrt i gospodarstvo.

Brod je oduvijek bio važno obrtničko središte koje je svojim proizvodima opskrbljivalo i širu okolicu. Sredinom prošlog stoljeća u gradu je zabilježeno 48 raznih profesija kojima se bavilo 367 obrtnika razvrstanih, po srodnosti profesije, u 6 cehovskih odjela. Navest ćemo nazive većine tih profesija kako bi se vidjelo što su sve brodski obrtnici proizvodili i čime su se bavili:

U prvi cehovski odjel bili su okupljeni majstori koji su se u radu koristili iglom: krojači, kabaničari, gumbari i ćebari.

Drugom odjelu pripadali su majstori obrade drveta: stolari, bačvari, kolari i tesari a pridruženi su im još užari, ribari, staklari, mesari, pletači čarapa, zidari i knjigovešci.

Treći odjel činili su kožari, čizmari i postolari.

U četvrti odjel svrstani su obrtnici koji su radili s vatrom ili s njom posredno bili u doticaju: kovači, bravari, lončari, bojadisari, sapunari, pekari, licitari, brijači, limari, puškari, mlinari, klobučari, urari i češljari.

U petom odjelu nalazili su se krznari i remenari.

Opančari su kao najbrojniji činili zaseban, šesti cehovski odjel brodskih obrtnika.

Poslije 1851. broj obrtnika u Brodu je u opadanju, što je u najneposrednijoj vezi s razvitkom novih, kapitalističkih društveno- gospodarskih odnosa u Vojnoj krajini. Slobodna konkurencija s jeftinijom industrijskom robom koju brodski trgovci nabavljaju iz razvijenijih dijelova Monarhije, potiskuje obrtničku proizvodnju, a mnogi tradicionalni obrti uslijed toga i propadaju.

Osim u obrtničko, Brod se razvio i u jako trgovačko središte u kojem je seljačka graničarska okolica mogla nabaviti najpotrebnije obrtničke i industrijske proizvode. Brodski trgovci, kojih je 1870. bilo 60, prodavali su i stoku, žito, krzna, pamuk i druge robe uvažane iz Turske a zatim ih transportirali u ostale dijelove austrijske carevine. Sve do polovice 19. st. promet roba najviše se odvijao Savom, na dereglijama, lađama koje su uzvodno, posebno uređenim putem, kopitnicom, vukli konji, ali i ljudi, zatvorenici.

Kada je 1846. uvedena redovita parobrodarska plovidba od Siska do Zemuna, u Brodu je otvorena parobrodarska agencija kod koje su parobrodi pristajali dva puta tjedno: nedjeljom iz Siska a srijedom iz Zemuna. Prijevoz roba se ipak i dalje obavljao najviše lađama bez strojnog pogona, do izgradnje željezničkih pruga prema Budimpešti, Zagrebu i Bosni preko mosta na Savi. Transport željeznicom bit će skuplji ali zato i puno brži.

Važna služba zaštite imovine i drugih materijalnih dobara, vatrogasna, i u Brodu se, sve do 1859. kada je izgorjela zgrada Magistrata, zasnivala na solidarnosti gradana. Tada je Magistrat donio uredbu o osnivanju Gradskog vatrogasnog društva s pravilima ("Red trnjenja") tko i kako treba postupati kod izbijanja požara. S radom toga društva Brođani nisu bili zadovoljni pa su poslije velikog požara 6. ožujka 1872. osnovali Dobrovoljno vatrogasno društvo "slijedeći naprednu struju" po uzoru na druge gradove u Hrvatskoj.

Još sredinom 19. st. Brod je naselje s izgledom "ratarskog grada" s obzirom da su njegovi stanovnici imali vrtove, hambare i držali stoku. Urbanističku jezgru činile su samo današnja Ulica braće Radića, Starčevićeva, Mesićeva i Petra Krešimira IV. Današnji Trg Ivane Brlić-Mažuranić u to vrijeme slabo je izgraden i na tom prostoru održavali su se tjedni sajmovi. Gradnju na Trgu sprječavale su vojne vlasti na temelju Naredbe iz 1755. kojom je bilo zabranjeno na prostoru od tvrdave do Samostana podizati kuće od opeke. Još stroža uredba je izašla 1783. prema kojoj se u slučaju rata sve kuće na udaljenosti do 1200 metara od tvrđave moralo porušiti kako bi tvrdavska artiljerija mogla nesmetano djelovati. Ove krute odredbe ostale su na snazi sve do ukidanja Vojne krajine 1881., a tek 1845. Brođanima je dopušteno da od opeke mogu graditi samo dimnjake.

Iako arhitektonskim izgledom Brod tada nije u cijelosti odgovarao uobičajenoj predodžbi o gradu, on je to ipak bio zbog obrtničko-trgovačkog staleža, zapovjednog časničkog sloja u tvrđavi, statusa vojnog komuniteta, komunalnog uređenja i kulturno-prosvjetne uloge za svoju širu ruralnu okolicu. Zbog toga je i formalno proglašen gradom Manifestom kralja Franje Josipa II. 8. lipnja 1871. godine s imenom Brod na Savi koje će nositi sve do 1934. kada je postao Slavonski Brod.

Brže i radikalnije promjene u topografskom razvitku i arhitektonskom izgledu Broda uslijedile su poslije ukidanja Vojne krajine s kojom su nestala i razna ograničenja i ubrzan razvitak kapitalističkog gospodarstva. Brod ulazi u razdoblje gospodarskog procvata u kojem sposobni poduzetnici i trgovci brzo stječu značajan imetak kojim mogu na različite načine pokazati svoju poslovnu uspješnost, a ponajprije izgradnjom reprezentativnih stambeno-poslovnih objekata. Tako se od osamdesetih godina 19. do početka ovog stoljeća najvećim dijelom formirao i današnji Trg Ivane Brlić-Mažuranić.

Zahvaljujući povoljnom smještaju uz plovnu Savu i željezničku prugu koja ga je povezivala sa svim krajevima Monarhije te s Bosnom preko mosta koji je pušten u promet 1879., Brod se brzo razvijao i u važno industrijsko središte. Velike mogućnosti zapošljavanja i zarade mnoge privlače u ovaj grad gdje se njegovo stanovništvo za svega 30 godina (1881.-1910.) udvostručilo.

Inače, prvi precizniji podaci o broju stanovnika u Brodu potječu iz 1780. kada je zabilježeno da u njemu žive 1.574 osobe: 1.500 katolika i 74 pravoslavca. Pedesetak godina kasnije (1827.) Brod ima 2.484 stanovnika, a 1869. povećava se na oko 4.000 (Brod je tada još uvijek tek neznatno veći od nekih graničarskih sela brodske pukovnije poput Babine Grede i Bošnjaka). Prema popisu iz 1880. grad broji 5066 žitelja a 1910. u njemu živi 10.200 osoba.
U nacionalnoj strukturi Broda uvijek su velikom većinom prevladavali Hrvati, a ostale brojnije nacionalne skupine činili su Srbi, Nijemci i Mađari.

Do ukidanja Vojne krajine, iza Hrvata najbrojniji su bili Srbi, koji su se kao Vlasi u Brod doseljavali tijekom 18.st. Srbima su se počeli osjećati puno kasnije pod utjecajem i djelovanjem Srpske pravoslavne crkve koja je sve pravoslavce proglašavala Srbima. U Brodu tijekom 19.st. Srbi su činili oko 8 posto ukupnog stanovništva. Nijemce u Brodu u većem broju nalazimo tek polovicom prošlog stoljeća da bi već 1880. sa 718 osoba iza Hrvata bili u gradu najbrojnija nacionalna skupina. U slijedećim desetljećima broj Nijemaca će i dalje rasti da bi 1910. iznosio 1551, što je bilo oko 13 posto stanovništva grada.

Židovi se u Brod doseljavaju sedamdesetih godina 19.st. kada ih je bilo dovoljno da osnuju i bogoštovnu židovsku općinu, a uskoro, 1892., grade i sinagogu (na mjestu današnjeg ZAP-a u ulici P.Krešimira IV) koja je stradala u Drugom svjetskom ratu. Prema popisu stanovništva iz 1910. u Brodu je živjelo 558 Židova čineći oko 6 posto njegovog stanovništva.
Podaci o Mađarima u Brodu do Prvog svjetskog rata su najindikativniji. Sredinom 19. st. u gradu je živio samo jedan Mađar, 1880. već ih je bilo 364. Popisom stanovništva iz 1910., kada je Brod imao 10.200 žitelja, njih 2.530, ili 20 posto, se izjasnilo kao Mađari.
Veliki i nagli priliv Mađara u Brod na prijelazu 19. i 20. st. osim u gospodarskim, treba tražiti i u razlozima globalne mađarske nacionalne politike o mađarizaciji Hrvatske svim sredstvima, pa tako i naseljavanjem. U cilju takve politike osnovana je u Brodu 1895. i mađarska škola, i za nju izgrađen reprezentativni objekt pokraj željezničkog kolodvora koji je srušen bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu.

Pečat javnom, kulturnom i političkom životu Broda tijekom 19. st. dala je ugledna i materijalno situirana obitelj Brlić koja je povezivala Brod s građanskom Hrvatskom i drugim zemljama austrijske carevine i Europe. Ideje o duhovnom, političkom i teritorijalnom jedinstvu hrvatskog naroda i južnoslavenskih, poglavito jugoslavenskih zemalja, u obitelji Brlić našle su dosljedne zagovornike a svojim autoritetom utjecala je ova obitelj i na ostale Brođane, da ih u najiskrenijoj namjeri prihvate, osim kod brodskih Srba jer "oni u vik stranuju, i hoće više nego drugi svit ..." kaže I.A.Brlić u jednom pismu iz 1849. sinu Andriji Torkvatu Brliću.

Od osamdesetih godina prošlog stoljeća u Brodu je dominantna hrvatska nacionalna misao koju je beskompromisno (samo "Bog i Hrvati") istaknuo osnivač i ideolog Stranke prava dr Ante Starčević. Na svim izborima (osim 1910. kada je većinu dobila hrvatsko-srpska koalicija) do Prvog svjetskog rata u Brodu je pobjeđivala Stranka prava (poslije rascjepa 1895. njeno frankovačko krilo) čime su Brođani najkonkretnije iskazivali koje su im nacionalno-političke koncepcije najbliskije. Veliku ulogu u širenju starčevićanskih nacionalnih ideja imao je tjednik "Posavska Hrvatska". U razdoblju izmedu dva svjetska rata Brod se nalazi u gospodarskom usponu i jedno je od najrazvijenijih industrijskih središta u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. U tvornici vagona i mostova, osnovanoj 1921., bilo je iz Broda i okolice zaposleno i do 1.700 radnika, u drvnoj industriji oko 500 a u prometu, na željeznici, oko 2.300. Pred Drugi svjetski rat, kada je Brod imao 15.000 stanovnika, skoro polovica njegovih žitelja živjela je od industrije, obrta i trgovine.

Vodeća politička snaga u Brodu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao i u cijeloj tadašnjoj Hrvatskoj, bila je Hrvatska seljačka stranka, ali stvarna vlast nalazila se u rukama domaćih i dovedenih Srba, monarhista, integralnih Jugoslavena i Hrvata lojalnih i odanih "kralju i otadžbini". Uspostavljanjem Banovine Hrvatske 1939. odnos političkih snaga u Brodu će se korjenito promijeniti jer je HSS kao vladajuća stranka izvršila radikalne kadrovske promjene u gradskoj upravi i na sva važnija rukovodeća mjesta postavila svoje Ijude.

Razdoblje Drugog svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. jedno je od najtežih koje je grad u svojoj dugoj povijesti proživio. Nezavisnu Državu Hrvatsku većina Brodana je dočekala kao ostvarenje težnji i napora za vlastitom državom u kojoj će hrvatski narod konačno moći nesmetano razvijati svoj nacionalni identitet. Ta nadanja, medutim, NDH nije ispunila i ubrzo je nastupilo razočaranje, jer se pokazalo da je previše ovisna o Trećem Reichu, što je Talijanima predala najveći dio Dalmacije s otocima i zbog primjene rasnih zakona prema svim nearijevcima, Židovima, Ciganima te Srbima. Zbog toga su se mnogi Brođani distancirali od ustaške vlasti a drugi aktivno uključili u partizanski pokret pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske (KP Jugoslavije) čija je osnovna političko-ideološka platforma bila rušenje NDH, obnova Jugoslavije i uspostava novog društveno-političkog uređenja.

Izmučeni brojnim nedaćama koje rat sa sobom nosi, Brođani su k tome u vremenu travanj 1944. - travanj 1945. bili izloženi sustavnom i strahovitom bombardiranju grada od strane zapadnih saveznika. Saveznički zrakoplovi su u tom razdoblju 27 puta bombardirali Brod (jednom su grad, na početku rata 1941. i s minimalnim štetama bombardirali Nijemci) nanijevši mu goleme materijalne štete i usmrtivši stotine civila. Osobito je savezničko zrakoplovstvo djelovalo žestoko 27. lipnja 1944. kada je 120 zrakoplova na grad bacilo oko 4.000 bombi od kojih su toga dana poginule 363 osobe a 320 ih je teže ili lakše ranjeno. U bombardiranju 19. siječnja 1945., koje je u valovima od 5 do 15 minuta trajalo cijeli dan, poginulo je 250 ljudi a 69 ranjeno. U svim tim zračnim udarima grad je praktično pretvoren u ruševine: od 2.500 zgrada, koliko je Brod imao pred rat, 475 je potpuno srušeno, oko 300 teško i oko 1.300 lakše oštećeno. Točan broj ljudskih žrtava nikada nije utvrđen.

Razlozi ovom nemilosrdnom bombardiranju nalaze se u procjeni zapadnih saveznika da je za Nijemce Brod vojno-strategijski vrlo važan, što je doista i bio, s obzirom na prometne veze (most i željezničku pruga Zagreb-Beograd) i da se ovdje nalazi tvornica vagona u kojoj se, jedino u NDH, proizvodila municija. Označivši ih kao vojne ciljeve, saveznici nisu birali sredstva da ih unište, ali je činjenica da nisu vodili posebno računa o tome što će biti s civilnim objektima i ljudima.

Početkom 1945. postalo je izvjesno da se NDH neće održati a da će ubrzo pasti i Brod pred naletom partizanskih jedinica poslije proboja Srijemskog fronta 12. travnja 1945. Zadnje borbe za grad, iz kojeg se već povukla glavnina hrvatske i njemačke vojske, vođene su 20./21. travnja 1945. kada su u njega ušle jedinice 1. armije Jugoslavenske armije, a mnogi Brođani krenuli prema Bleiburgu i na križne putove.

U prvim poslijeratnim godinama grad se intenzivno obnavljao a najprije je trebalo osposobiti stambene objekte i privredne pogone. Taj proces obnove trajao je do oko 1950. kada grad ulazi u razdoblje gospodarskog napretka i razvitka industrije, osobito metalne u pogonima "Đure Đakovića", što najbolje ilustriraju i podaci o broju stanovnika. Brod je 1953. imao oko 20.700 a sedam godina kasnije već skoro 28.000 stanovnika. Po popisu iz 1971. u njemu živi 38.705 a deset godina kasnije blizu 48.000 osoba. Ovaj brzi porast manjim je dijelom rezultat prirodnog priraštaja a većim doseljavanja iz sela brodskog Posavlja i Bosne i Hercegovine u potrazi za rješavanjem egzistencijalnih pitanja, što je Brod s svojim gospodarskim mogućnostima i perspektivama i omogućavao. Kako su doseljeni potjecali uglavnom iz ruralnih sredina, s vremenom se značajno izmijenila sociološko-kulturološka slika grada i socijalna struktura, dok je nacionalna ostala uglavnom neizmijenjena. I dalje su daleko najbrojniji Hrvati, koji su se takvim u nešto manjem postotku izjasnili samo u popisu stanovništva 1981. Tada su se deklarirali kao Jugoslaveni, u većem broju su to činili i Srbi, što je posljedica denacionalizacije i nametanja jugoslavenstva poslije sloma Hrvatskog proljeća 1971.

Brod je i u ovih proteklih pola stoljeća ostao najvažnije upravno - administrativno sjedište (do 1962. kotara, a potom općine i sada županije) i kulturno - prosvjetno središte brodskog Posavlja i Brodsko - posavske županije.; dr.Ivan Jelić