MIR TEBI GARDO |
||
|
29.07.2009 22:15 Vijesti | ||
|
Mirovine |
||
Scenarij iz osamdesetih godina prošlog stoljeća u trulom socijalističkom gigantu: stari majstor Joza odlazi u mirovinu. Već dva i pol mjeseca zna da mu kadrovska odrađuje potrebne radnje za mirovinu. Svaki dan dolazi na posao i svi ga, pa i šef koji ga nije posebno trpio zadnjih godina, gledaju sa simpatijama. Pošteđen je sitnih detalja oko posla, predlažu mu da ode ranije na pauzu, a nije jako važno niti kada će se vratiti. Svoju radnu knjižicu nije vidio od kad se zaposlio kod ovog poslodavca, a nema niti izgleda da će ju više ikada vidjeti. Rješenje o prestanku radnog odnosa, možda vidi a možda ne. On čeka rješenje na kojem piše s kojim danom je stupio u mirovinu, s koliko zarađenog radnog staža i za koliko novaca mjesečno. To rješenje dolazi i gle, na rješenju je neki buduću datum - npr. sljedeći ponedjeljak, s kojim odlazi u mirovinu. Kadrovik je odradio sve, tako da je i primitak rješenja iz mirovinskog morao doći potpisati u kadrovsku u svojoj firmi i nije morao biti odsutan od posla niti 10 minuta. Ići u grad, u mirovinsko, zdravstveno, banku, doktoru - nikud. Za petak prije toga on priprema slavlje - kulin, šunka, pečenka, ako je slabijih mogućnosti - naresci iz samoposluge, malo rakijice, koje pivo i to je to. Oproštajna čestitka od svih kolega, zlatni ili pozlaćeni sat s ugraviranim datumima za uspomenu i dugo sjećanje i gotovo. Poslije zadnje plaće koja još mora doći, prva sljedeća isplata u narednom mjesecu je penzija (nazovi ju kako hoćeš samo ju nemoj podcijeniti - ona sigurno dolazi sljedeći mjesec). E, a sad scenarij iz ovih dana - dakle dvijetisućeidevete. Joza već godinu i pol putuje iz Podcrkavlja u Vukovar jer mu je tamo raspored na radno mjesto. Zapravo, njegova firma je u Osijeku, ali nekako su dobili ispostavu u Bjelovaru gdje zapravo nitko ne radi osim personalaca. A i oni rade samo neke statistike prema gornjoj uspravnici, a djelatnici firme imaju s njima, uglavnom, vazalski odnos: donesi iz zdravstvenog, odnesi u mirovinsko - uglavnom, služe kao neplaćene sluge i potrčkala personalaca. Da bi bilo malo dinamičnije i zanimljivije, ne kažu svojim potrčkalima uvijek pravo odredište - kamo šta treba odnijeti, pa često pravi dokumenti završavaju na krivom mjestu, krivi dokumenti na pravom mjestu, a postoje i nepostojeći dokumenti i uzaludna odredišta. Naknadu za prijevoz ima samo za 40 kilometara, a onih 80 rješava sam. U biti, mogao bi službenim autobusom do Osijeka (ali mora nekako doći od Podcrkavlja do Slavonskog Broda, tj. Podvinja da presjedne), ali u Osijek taj autobus stiže na knap za radnike u Osijeku da na vrijeme započmu radni dan, a ako uhvati odmah prijevoz do Vukovara, na posao stiže već u pola 10. Zato putuje svojim aranžmanom, ali prezapetljano je za sadašnje objašnjenje. Onda jednog dana Joza sazna da već deset dana nije zaposlenik firme i da će tih deset dana nekome, vjerojatno, morati pokloniti. U biti neće morati, ali u tom trenutku ima toliko problema sa samim sobom, da mu je tih 10 neisplaćenih dana, najmanji problem. Tri dana traje neizvjesnost zbog neprovjerene vijesti, a onda stiže (preporučeno) kući obavijest o (preporučenoj) pošiljci, koja se može podići u pošti sljedećih pet dana i to osobno ili netko drugi uz punomoć (tko ju ima?), i to naravno, u radnom vremenu koje se poklapa s radnim vremenom u Vukovaru. U isto vrijeme biti u lokalnoj pošti ili na poslu stotinjak kilometara dalje - pitanje je sad. Čak i za čarobnjake ćiribu - ćiriba iz prohujalih vremena - neizvedivo. Nesigurnost radnog mjesta - s jedne - i važnost neviđenog dokumenta - s druge strane, izazivaju moždane smetnje i tešku od srca odvaljenu odluku - sutra ne ide raditi već ide na poštu. A na pošti radost - rješenje o prestanku radnog odnosa s mogućnošću odlaska u mirovinu. Datum prestanka - prije dva tjedna. U službenoj formi, bez intimnosti,bez osobnosti, bez zahvale, bez - dragi moj-naš, izvini, hvala, vječno tvoji... Ništa. Rješenje. A šta sad, diko moja? Niti piše šta treba napraviti, niti kome se obratiti. I čini prvu uzaludnu radnju - zove svog prvopretpostavljenog u Vukovaru. On preko telefona sliježe ramenima - nema pojma i neka pita personalca u Bjelovaru. Jedva isprosi njegov telefonski broj. U Bjelovaru satrap ne može sebi doći od užasa - otkuda nekom tamo djelatniku iz Vukovara pravo da ga naziva u Bjelovar. Pa oni jesu u Bjelovaru zato da ih nitko ne smeta, oni su tu da bi se ulizivali svojoj uspravnici u Zagrebu, a iza leđa šefova u Osijeku. Ali kad ste već pitali - ne - nemamo nikakvu obavijest o vašem prestanku RO. Hladan tuš. Sutradan - svjetla točka na kraju tunela - zove prvi šef iz Vukovara i kaže da mora donijeti te i te papire iz mirovinskog-ineznamodkud u Vukovar - odmah, najkasnije sutra. Među tim papirima najmanje dva-tri uzaludno- nepotrebna ali neka se nađe. Mirovina se smješka iz prikrajka, bit će sigurno dobrih tisućuipol kuna. I otpremnina od tri prosječne plaće isplaćene ikad. (Samo otpremnina ne mora biti odmah, može se isplatiti i na rate, u sljedećih do godinu dana). Sutradan u Vukovaru saznaje da nije donio još nekih papira (a nikad mu nitko nije rekao da treba), pa sljedećih nekoliko dana putuje do Vukovara sada već potpuno o svom trošku (i onih 40 kilometara), noseći papir po papir, kako ga već u Slavonskom Brodu ishodi. Deset dana od nultog dana (dan početka haosa) nazivaju ga iz Osijeka da ga upozore da u Bjelovar nije dostavio ništa od potrebnog, a to podrazumijeva papire koje je već donosio u Vukovar. Pretpostavljenog u Vukovaru više ne može dobiti na telefon, a nije pouzdano da će netko drugi moći do njegovih već dostavljenih dokumenata. Zaključuje da je lakše (i jeftinije) papire ponovo vaditi u Brodu (malo ubrzanijim tempom i uz više panike) te ih nakon dva dana sve odnosi (ne šalje) u Bjelovar, sa samo jednim presjedanjem autobusom, o svom trošku jer više nije zaposlenik dotične firme. U Bjelovaru mu uručuju radnu knjižicu s nezaključenim danom prestanka posla (no, no, de). Zaključe mu i odlazak i šta sad. Ništa, čekajte kod kuće. Onda se nakon dva dana sjete da ipak nešto još mora donijeti u Bjelovar (može i poštom, nije hitno). U međuvremenu, prošlo je više od polovice tekućeg mjeseca i nema nade da će više dobiti ijednu plaću. Čeka mirovinu- penziju- mirovinsku naknadu. Tajac. Nešto u priči fali. I fali tako dva mjeseca. Odjednom, ničim izazvana, dopisnica iz Zagreba, iz mirovinskog. Hitno dostaviti papire (koje je nosio u Bjelovar) u Zagreb u mirovinsko, u slučaju nejasnoća nazvati na broj taj i taj, gospođa diplpravmr ta i ta. Naravno da zove odmah. Pa gospođo diplpravmr sve sam to već dostavio u Vukovar i u Bjelovar (za rezervu i u Osijek iako zna da nije trebalo). Gđu diplpravmr ništa ne zanima, hitno pošaljite. Opet bojazan da se ne izgube papiri, rani vlak, povratna karta i ćihu-ćihu do Zagreba. Sve je tu, bravo gospon, tak treba, vi iz Slavonije ste tak učinkoviti. A koliko će trajati da ga se upenzionira? E, to, vidite, znate, u biti ne bi smjeli precizirati,a nije ni egzaktno, pa tako-tako, tu negdje... Nazad u Podcrkavlje, uzmi susjedov traktor moj Joza i u državnu šumu idi naruši nekoliko vozova drva. U Brod prodaj, žurno, vrati susjedu posuđene novce (brat i sestra će svoje još pričekati) i kupi u kuću nešto za jelo, kupi djetetu robu za školu (knjige i tako ne znaš koje treba dok ne počme škola). Pri petom prolazu s drvima pokraj kuće u pravcu Broda, zaustavlja ga žena trčeći za traktorom- hitno se javi u mirovinsko u Zagreb. Jedva nađe dopisnicu od prije deset dana, broj, nazove, kad tamo gđa učtivo spominje radnu knjižicu. Niste ju, znate, donijeli. Pa niste ni tražili. Pa, hihi, i nismo, hihi,bilo je znate, žurno, već kasnimo, pa ako vam nije teško, hihi, znate...Joj da, i obavezno odjavu sa zdravstvenog. Molim? Ispred njega hrpa pošte-smeća i jedna službena koverta. Iz Bjelovara. Ženoooo. Kad je ovo stiglo? Danas. U koverti odjava sa zdravstvenog. Od prije 28 dana. Od brata je čuo o tim odjavama i prijavi najkasnije 30 dana od odjave, inače ga može koštati. Otkvači prikolicu s drvima i traktorom trk u Brod, cirka 15 km. Rješeno zdravstveno. Opet čir na mozgu i teška odluka - radna knjižica je najvažniji dokument - šta ako ga, takvi spretni, izgube, kako onda u mirovinu. Ali nema vremena, a traktor ima još jedan dan, nema druge - šalje knjižicu i odjavu poštom, pa opet u šumu. Nakon deset dana iz uspravnice u Zagrebu traže da dostavi potvrde da je bio u ratu, da mogu prema mirovinskom napraviti neki emosam ili emčetr. U ta četiri mjeseca naučio je Joza kako se zovu svi dokumenti koje izdaje pojedina državna ustanova i za što služe. Sa svojim vodoinstalaterskim zanatom mogao bi obnašati neku jednostavniju dužnost koju obavljaju njegovi iz personalne u Bjelovaru, iz uspravnice u Osijeku, svaki složeniji administrativni posao svog bivšeg šefa u Vukovaru, a i dobar dio poslova gđe diplpravmr iz Zagreba. Ali, rješenja o mirovini još nema (iako je dva mjeseca mislio da je ono rješenje o prestanku radnog odnosa s mogućim odlaskom u mirovinu -zbog spominjanja mirovine- zapravo umirovljenje). Sada zna da nije, a kad će - ne zna. Dobro mu ide prodaja na pijaci - paradajz je skup a žena nasreću proljetos nasadila puno. A i namijesi rezanaca večer prije pa i to ponese na pijacu. Sreo je puno poznatih na pijaci. Svi čekaju mirovinu, neki već imaju rješenje ali pare još nisu počele stizati. Jedan bivši šef već dvije godine prodaje cvijeće (gdje ga u gradu uzgaja- ne zna). Nisu se slagali za vremena, ali evo, sada mu je simpatičan. Jednog dana, možda već dogodine, bit će naš Joza u mirovini- penziji- kakogod. Kud je nestao onaj jeftini štos sa pozlaćenim satom i oproštajnom čestitkom svih kolega, danas u firmi, sutra u mirovini, a od prvog - penzija? Moja djeco. Sve više mojih kolega ovako odlazi u mirovinu, a otpadne mi po dva kvadratna cetimetra frizure kad se sjetim da ću ja, akobogda za koju godinu (ne prije), morati u mirovinu. Dalibor Z. |
||
 |
||
|
http://sbonline.net/mir-tebi-gardo/
published with VPS II (C) SBNET, Slavonski Brod |
