|
Ivana Brlić-Mažuranić
|
|
|
Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini
u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa
svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao
sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena.
Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu
do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša,
Marun i Potjeh.
Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano
prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im:
da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da
vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već
pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh
ustadoše, opremiše se i odoše.
Bijaše dobar komad puta do onoga mjesta,
gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu
šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno
u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i
nemilo, jer sunce još ne bješe granulo, niti se
čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako
strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca
rado povlačio šumom, sve od krošnje do krošnje,
zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova.
Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati:
što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni
jedan od njih još nikada izašao iz one šume,
nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o
svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako
bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako
dozivati Svarožića, da izvede sunce:
Moj božiću Svarožiću
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunej le!
Tako pjevajući šumom u sav glas iziđoše na
jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo.
Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost,
kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je
kao zlatan barjak.
Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne
s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog
kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon
zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima.
I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu,
a oko njega zlatna kabanica trepti kao
zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju
u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od
velikog straha.
»Što me zovete, kad me se bojite, momčići
ludovčići!« - nasmije se blistavo momče, a bijaše
ono Svarožić. »Svarožića zovete, Svarožića se
bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne
poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i
zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno. «
To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom
i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna
i Potjeha. Omahnuo je Svarožić, vije se kabanica,
a braća na skutu kabanice viju se i kruže s
njom; viju, viju, kruže, kruže, a pred njima poče
prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago
i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih
onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže,
kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice
i sve vojskovođe, i sve plijenove, što ih tada na
svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže,
kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice
i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog
viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica
sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a
Ljutiša, Marun i Potjeh nađoše se opet na tratini.
Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i
prije i ovako im kaže:
»Evo sada ste, momčići ludovčići, vidjeli
sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je
suđeno i što treba da radite za svoju sreću.«
Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i
dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno
upamtili. - Al uto Svarožić već bijaše progovorio:
»Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini
i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i
ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom
dok ne vratite ljubav djedu.«
Kad ovo izreče Svarožić, omahne kabanicom
i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi
nasta bijeli dan.
Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih
bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla,
sve od krošnje do krošnje, za braćom te se sakrio
među granama stare bukve.
Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca
Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi
pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi
toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti
oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se
ljuto kašljalo od svetoga dima.
Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braća poslušaju
Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga
služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu
kakogod pobuni unučad.
Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše
od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu
kući, Bjesomar brže bolje, kao oblak sa vjetrom,
strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita.
U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni,
guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni
po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali.
Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za
koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji
čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar.
Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi
im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednoga
od one braće i da gledaju, kako li će po njima
nauditi starome Vjestu.
Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle
Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu
tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su
gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić.
Došav pred kolibu sjedoše na kamen i kazivahu
djedu, što im se desilo.
»A što si vidio leteći i što ti je kazao
Svarožić?« - upita Vjest najstarijega unuka
Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne
bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što
li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na
kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen,
nakazan i rogat, a siv kao miš.
Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i
šapnu mu: »Reci: vidio sam silna bogatstva,
stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo
krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću
najbogatiji među braćom.«
Marun i ne promisli, je li istina, što mu bijes
govori nego se obradova i onda reče djedu, kako
mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči
u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane
tamo.
Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je
vidio leteći i što li kaza Svarožić? - I Ljutiša
nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena
iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan
i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu
odostrag za košulju i šapne mu: »Reci: vidio
sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i
strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi
Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom.«
Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego
bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu
bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat,
puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i
ostane tamo.
Sad upita djed najmlađeg unuka Potjeha; no
i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena
treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike
rogove, a crn kao krtica.
Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: »Reci:
sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao.
I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i
razumjet ćeš, što govore vjetrovi i što kazuju
zvijezde. «
Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede
da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe
bijesa nogom i reče djedu:
»Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što
sam čuo.«
Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu
kao gušter pod kamen. - Potjeh pak odmah uze
travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila.
Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče
bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u
travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume
u rakitu.
Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od
straha reče: »Bjesomare, ljuti care, evo nisam
mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio.«
Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše
ono troje braće, pak se ponajviše i bojao
Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se
on istini, onda se Bjesomar ne će riješiti ni
starca Vjesta, ni svetoga ognja.
Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog,
podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom.
»Idi tamo«, viknu on tada, »idi tamo do
onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini.«
Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj,
uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u
rakiti te smišljao i razmišljao: kako li će obaviti
tešku zapovijeda »Bit će meni taman ista muka
sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom«, mišljaše
bijes. On pak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se
nikako nije račilo na teški posao.
Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga
dvojica bijesova, jedan u torbi Marunovoj, a
drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu.
Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po
gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi
- i to sve radi bjesova.
Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a
taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog.
Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u
bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: »Hajde
žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se
nađe! Da tražimo pčelce, a sakupljamo meda,
da djelamo rovaš od stotinu reda!«
Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo
na rovaše, koliko bi tko obogatio.
Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a
taj je bijes htio da bude najjači među svima i
gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on
Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i
tanane javore, da od njih izradi junački pribor
i oružje. »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži,
treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj
ćudi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!« -
cvilio bijes.
Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto
tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi
putili.
Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane
uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li
mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da
djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.
Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći
dan reći će Potjeh djedu:
»Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam
se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo
deset godina.«
Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne
bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka
Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list
rosicu. Zato on protrne i reče:
»Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi
starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti
dosjetiš? «
Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u
govoru i pomisli: »Kako li me dijete ostavlja!«
Al Potjeh odgovori:
»Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno. «
Vijest bijaše mudar starac i pomisli: »Možda
u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u
staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na
meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan
i blagosoven.« Kad to pomisli Vjest, još se više
rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s
unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio.
Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i
malo, malo, te bi se na pragu predomislio i
ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako
bijaše odlučio, i pođe u goru.
Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle
se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati
svoga teškog posla i pošao do krčevine, da kakogod
zaskoči Potjeha.
Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad
on do prvog kamena, a pred njega bane onaj
bijes.
»E, to je onaj isti«, pomisli Potjeh, »sasvim
malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike
rogove.«
Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade
mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze,
što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na
bijesa te ga zgodi upravo među rogove. - »Ubio
sam ga!« - pomisli Potjeh.
Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još
mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga
je kamen udario.
»E, taj se ne tjera kamenom«, reče Potjeh sam
sebi pa obađe bijesa i pode dalje svojim putem.
A bijes i opet skoči pred njega te sad s lijeva
sad s desna trči i skače stazom pred Potjehom
kao zec.
Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše
kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita.
- Na jednoj strani bijaše zdenac. - »Ovdje ću
ostati«, pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh
pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da
se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu
kazao Svarožić.
Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha
pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati
mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge,
baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce
u rukav.
»Ovo je naopako, jadan!« - pomisli Potjeh,
kad je to trajalo već neko doba. »Ostavio sam
mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako
bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim
vrijeme sa ovom rogatom besposlicom. «
No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli,
da je najpravije, da ipak ovdje ostane.
Tako poživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom
zaravanku, i kako prvog dana, tako i
svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.
Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od
sna i raduje se: »Tiha li dana, radosti moja!
Danas ću se dosjetiti istini!« Al eto, već se sa
divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu,
te mu sva glava zveči i sve mu se misli pometu.
A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže
od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje
zamisli, i sve mu se čini: »Eto, eto, sad će mi
sinuti u pameti, sad ću se domisliti istini!« A
ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom
cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne
vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god
bijaše smislio.
I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije,
to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako
i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati
ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu,
toliko mu se oči otimaju, da gleda što li sve
stvara ono ludo čeljade.
Dogrdjelo to već i samom Potjehu, jer ga sve
više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da
se uz ovog bijesa nikada neće dosjetiti istini.
»Moram se ja njega riješiti«, odluči Potjeh.
Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu.
Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaše strma
vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i
spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu
odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se
prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i
zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz
grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dodipaše
sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima
zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa
na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće,
te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih svake
ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao
crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje,
golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao
miš. Takovi oni lete niz vododerinu na svojim
klipićima, kao luda vojska na ludim konjima!
Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i
ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše
velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se
zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha
i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga.
Tako se spušta i hohoće družba dva tri puta,
a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao
bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što
mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj
domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda
odluči Potjeh: »E, nema smijeha ni šaranja, ja
se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava
sam došao ovamo. «
A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze
klipići baš pravcem prema zdencu, pa da nema
onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi
strmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle Potjeh
onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i
grohot spustiše na svojim klipićima niza stijenu,
a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti
luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca,
pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve
jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaći, i
zeleni kao zelembaći, i rutavi kao janje, golišavi
kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a
prvi među njima onaj, koji se bješe Potjeha
nadovezao.
A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar,
i eto tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu.
Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova,
pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti
istini.
Al jao si ga njemu, jer se u zdencu počeše
vrtjeti i bjesniti bjesovi kao još nikada. - Iz
zdenca počeše na sve pukotine iskakivati sitni
plamečci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi.
- Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te
Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh
zato oči, da mu ne smetaju žišci.
Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska
i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da
Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem
da misli! - Zato on začepi uši, da ne čuje.
Al onda poče do njega pridolaziti para i sumpor
i čađa, što su ih u smrtnoj stisci puštali na
pukotine zdenca bjesovi. - Okruži čađa i sumpor
Potjeha i stade ga tušiti i gušiti.
Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. »E, sada
vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta
gori, od puštenih«, reče Potjeh. »Pa hajde da ih
pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je
lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!«
Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni
bjesovi ko divlje mačke poiskakaše na sve strane
i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na
zaravanak.
Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a
rogat u velike rogove, jer on od straha pred
Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha.
Nego i on se od onoga dana nekuda malo
smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.
I tako se njih dva nekako pogode: obiknu
jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga.
Al eto već minulo gotovo godinu dana, a
Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što
li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?
Kad već godina blizu, al bijesu počelo dozlogrđivati.
»Dokle ću ja ovako ovdje bivati?« -pomisli
on. Stoga jedne večeri, kad je Potjeh baš bio
nakanio da zaspi, dod'e bijes do njega i reče:
»A kako ti to, golube, sjediš ovdje već
malone godinu dana i što će to tebi? Eno ti
možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme!«
Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo
- al on reče: - »Eto, tako sam odlučio, da ne
idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina
preča od svega.« Tako reče Potjeh, jer on bijaše
pravedan i blagosoven.
No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes
spomenuo o djedu, i cijele noći ne mogaše Potjeh
da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako
li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?
Djed pak življaše za to vrijeme na krčevini sa
Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo
žalosno po djeda. - Nijesu marili unuci za djeda,
niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra
jutra ni lake noći, nego jednako hodali za svojim
poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima.
Donosio Marun svaki dan nove pčelce iz šume,
tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A
ponajpače izdjelao deset rovaša i svaki dan broji
i prebraja: kad će se rovaši ispuniti?
Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio
krzna i divljači, dovlačio plijena i blaga, a
jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe
i poslužuju braću po vas dan.
Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve
ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca.
Šta će im starac, kad ne će da ga služe robovi
nego sramoti unučad te sam drva cijepa i sam
donosi vodu sa kladenca? - Tako došlo, te što
god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i
to, što je starac jednako prilagao svaki dan po
cjepanicu svetom ognju.
Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i
da će se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne
požali za životom, jer što će mu život, nego
požali, što će umrijeti, a da ne vidi Potjeha,
blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje.
Jedne večeri dakle (a bijaše to baš one večeri,
kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reče
Marun Ljutiši: - »Hajde, brate, da se riješimo
djeda. U tebe je oružje, dočekaj ga na kladencu
pa ga smakni. «
Ovo ponajpače govoraše Marun, jer mu se
htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome
mjestu podigne pčelinjak. - »Ne mogu, brate«,
odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne
bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na
bogatstvu i rovašima.
Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u
torbi jednako šapće i došapćuje. Vidio bijes u
Marunovoj torbi, da će on prvi maknuti Vjesta
sa ovoga svijeta i tako steći veliku hvalu pred
Bjesomarom.
Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša
nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda.
Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da će još
iste večeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori
ona i u njoj starac.
Kad se sve na krčevini smirilo, odaslaše oni
dakle robove, neka čuvaju te noći u šumi stupice.
Braća pak odšuljaju se do kolibe Vjestove,
zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi
djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod
sva četiri ušaka.
Kad bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u
goru, da ne čuju djedovo zapomaganje. Dogovoriše
se, da će obaći čitavu planinu kolika je,
kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve
gotovo: i djed i koliba spaljeni.
Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko
uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda
kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje,
ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noć
uhvati se vatra krova.
Probudi se starac Vjest, otvori oči i vidi, da
mu krov nad glavom gori. Ustade i pođe do
vrata, pa kad nađe, da su teškim klinom zamandaljena,
odmah znadijaše, čiji je posao.
»Oj, djeco moja, jadnici moji!« - reče starac.
»Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše mećete.
Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo
čislo na njima fali, a srca ste već do dna ispraznili,
kad eto palite djeda i rodnu kolibu.«
To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i
više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi
njih ražali, nego pođe da sjedne i da spokojno
sačeka smrt.
Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom
dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa
mu se ne učini teško, jedino to, što u svom
smrtnom času nema uza se Potjeha, ljubljeno
dijete svoje, koje ga je toliko ražalilo.
Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao već
sav krov u plamenu kao baklja.
Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice.
Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj
starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u
izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov
nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi
pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i
oči k nebu i tako čekaše, da plamen odnese sa
ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.
Teško se izmučio one noći Potjeh, a kad zora
stade svitati, pođe on do zdenca, da ohladi vruće
obraze.
Upravo sunce na nebo, a Potjeh prišao zdencu.
Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost.
Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha
prekrasno momče u zlatnom odijelu. A bijaše
ono Svarožić.
Protrne od radosti Potjeh i reče:
»Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam!
Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam
činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam
svu mudrost godinu dana - i nikako da se
dosjetim istini!«
Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese
glavom i zlatnim pramom.
»Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš
uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš,
i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, -
reče Svarožić.
A onda još reče:
»Mislio sam, da si ti najmudriji od braće,
a eto ti baš i jesi najludi. Kiniš se i mučiš i
dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu.
A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu
kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš
djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!«
Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno
strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu
zlatnom kabanicom i nestade ga.
Zastiđen i zatečen ostade Potjeh sam uza zdenac,
a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj
bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike
rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožić onako
postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad
se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno:
»Brže da se umijem i da poletim do miloga
starca svoga. « To reče i prikuči se zdencu, da
se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode,
nagnu se odviše, oskliznu se i padne u zdenac.
Padne u zdenac i utopi se.
Iskoči bijes iza kamena, skoči na rub zdenca
i pogleda, da na svoje oči vidi, je li istina, što
mu se učinilo.
Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu
vode, bijel kao vosak.
»Oje oj!« zacviči bijes, koji bijaše posve
ludo čeljade. - »Oje oj! danas selim, brate moj!«
Cičao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena
oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen,
koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se
prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još
povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov, pa još
na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i
skakati po kožuhu:
»Oje oj! Oje oj! dovršen je poso moj! « - ciči
bijes.
Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cičao.
Al kad se već bješe umorio, ogleda se po
zaravanku - i nekuda mu čudno bude.
Naučio se bijes na Potjeha i nikada još nije
imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika.
Uz njega je po miloj volji lakrdijao,
niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao.
A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati
u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara,
a među pet stotina bjesova, sve samih bijesnih
prica, kao što i on sam bijaše.
Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli
malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I
što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i
bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade
sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu
od ljutoga jada.
Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što
je prije cičao. Bijes kao bijes: kad reve, onda
baš reve - i sve čupa dlake sa onoga kožuha i
valja se po njemu, kao da je s uma sišao.
U taj čas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun.
Bjehu oni obišli svu goru te se sada vraćahu
kući na krčevinu, da vide, je li djed sretno izgorio
sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak,
gdje ih još nikada nije bilo.
Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide košuh Potjehov,
i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogođ zaglavio.
No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne
mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove
uza se.
Ali uto se počeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer
su začuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A
ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih
drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti
se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog
glavu daje.
Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naćulili
uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz
njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se
brajan njihov s nekime, zavija i reve i samo se
vidi kako dlake frcaju.
»Razdere ga strašno zvijere!« viknuše uprepašteni
bjesovi, iskočiše iz torbe i njedara te
pohitaše do druga svoga.
Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže
i sve viče:
»Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!«
Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili
mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli
uz onog pravednika te za drugo ne znađahu da
se cvili.
Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa
čuti niti ga možeš smiriti.
A bjesovi u sto muka, što će s njime? A ne
mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon:
uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku
kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u
šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.
Ljutiša i Marun pak po prvi puta nakon godinu
dana nađoše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi
od njih odskočili, braći se u isti čas učinilo, kao
da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao
da su ovog časa na zaravanku opet progledali.
Pogledaše se kao u beznanju, pogledaše se,
jer odmah upoznaše, kakvu su grjehotu na djedu
počinili.
»Brate! Rode!« - kliknuše jedan drugome
»da poletimo, da spasemo djeda.« - I poletješe,
kao da su im krila sokolova, do krčevine.
Stignu oni do krčevine, a ono koliba bez krova,
a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi
i vrata, teškim klinom zaklenjena.
Dohrle braća, odbiju klin, nasrnu u izbu i
iznesu na svojim rukama iz plamena starca,
kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge.
Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na
ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni riječi
da progovore.
Malo potrajalo, otvori starac oči i kad ih
ugleda, ništa ne reče njima, nego upita:
»Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?«
»Nismo, djede« - odvrate braća i ne smiju
da u oči djedu glede. »Eno poginu Potjeh, utopi
se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprost,
a mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi. «
Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i
ustane na noge.
»Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno,
jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji
bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu:
Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je
poginuo.«
Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše
djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka.
Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da
na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu,
no on kaže, da pođu dalje tim putem.
Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini
vodio put sve do grebena.
»Umrijet će nam djed ovaki slab na ovoj
strmini«, - šaptahu braća.
Al starac Vjest samo reče: »Hajdemo, djeco,
kud put ide.«
I oni se stadoše verati putem, a starac sve
sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebenu sve
nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji.
Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše
se od čuda i strave.
Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine
ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo
more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak.
Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom
brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.
Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora
mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka,
što od staklenog brda, a što od onog suhog
zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji.
Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te
iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji
im novi pridolazi.
Al Svarožić nit uziva niti u dvor pušta ikoga,
koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u
dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa
od nje na prozore ona svjetlost sjaji.
Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima -
zanijemjeli pa u ono čudo gledaju. Gledaju -
kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama
do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plače.
Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono
je Potjeh.
Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu
preko oblaka:
»Što je tebi, dijete moje?«
»Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika
svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh,
a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe
ogriješio« - odvraća Potjeh.
Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se
i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da
ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje
milovano.
Pogleda Marun i Ljutiša u djeda, al djed se
sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik
na živog čovjeka.
»Umrijet će nam starac pred ovom strahotom«,
šaptahu oni jedan drugome.
Al se starac uto posve ispravio i već se od
njih otputio, te se okrenu k njima i reče:
»Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad
vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti
ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem
onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu.«
Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred
njima stajaše ravan kao stup.
Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li oto djeda
bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape
za govor nema?
A1 se već starac odvojio od njih. Odvojio,
pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina.
Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide,
a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se
na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku.
Tako do rumenog oblačka, tako do staklena
brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na
stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati
djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga
nikad otpustiti ne će. I sve slušaju Marun i
Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i
djetetu grudi jecaju od velike sreće.
Uhvati onda starac za ruku unuka i povede
ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom
unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri.
I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše,
otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti
plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i
unuka Potjeha.
Dočekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode.
Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore
prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među
prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo
zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste
zdravi.
Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se
nađoše sami pred ovom strahotom.
»Da siđemo, brate, na našu krčevinu« -
šapnu Marun. I okrenuše se i siđoše. Smućeni
od tolikoga čuda stigoše na krčevinu i nikad
više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori
naći.
Tako bilo i svršilo se.
Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe
dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše
čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro
predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da
se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom,
kako se nikad ne bi izgasio.
Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha.
Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi
bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na
krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda.
Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu
Bjesomara i njegove vojske.
Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh
Potjehov i na njemu trećeg druga, koji još sveudilj,
revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar,
jer spozna, da im izmakoše sva tri momka.
Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova
potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani
na ruglo svakomu.
Ali isto na Bjesomaru osta najveća sramota.
Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima,
a u šumu nikad ne smije izaći, da ne susretne
koje valjano čeljade.
Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga
negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer
Potjeh i onako ne treba kožuh u zlatnome dvoru
Svarožićevu.
Ilustracije: slike sa zidova osnovne škole "Ivana Brlić-Mažuranić", Slavonski Brod.
Obrada za Internet: SB OnLine travanj 1999.
|
|
