Galerija umjetnina     grada Slav.Broda		Umjetnost kao učiteljica života Uz 18. saziv Akvarelističke kolonije "Sava"        Bez velikih uvodnih riječi o manifestaciji koja je tijekom svih ovih godina svoga trajanja postala najupečatljivijim kulturnim amblemom brodskog Posavlja, osvrnuo bih se na značajna umjetnička ostvarenja što su ih za sobom ostavili šestoro vrijednih slikara s psoljednjeg saziva Akvarelističke kolonije "Sava", tradicionalno održane, već po 18. put, u Slavonskom Brodu.        Gordana Bakić shvaća da je pomoću zaobilaznih strategija borgesovsku kartu svijeta možda ipak moguće ostvariti, pa se odustajući od globalnih projekata, upustila u partikularno upozorenje oku skrivenih mikrocjelina. Dakle, preciznim kartografiranjem detalja iz prirode ova umjetnica pogledom razotkriva (i slikom prenosi) svoju iskrenu začuđenost elementarnim česticama organskog života. I samo su u tom smislu njezine kompozicije nadrealne, na samoj granici apstrakcije, jer u biti su to dinamične vitalističke forme koje svojom bogatom asocijativnošću pružaju vrlo stvaran pogled u samu bit, odnosno jezgru života i postojanja. Oblici njezinih likovnih predložaka generiraju jedni iz drugih neprestano tvoreći nove i savršenije oblike, tako da se na akvarelima ove slikarice događa čitava jedna evolucija "u malom"       Albini Jakić pejsaž uz rijeku Savu dobrodošao je kao lijek za dušu koja se s nostalgijom sjeća svih onih godina provedenih uz jednu drugu rijeku, uz Dunav, čijim su plavetnilom "natopljeni" gotovo svi njezini akvareli nastali u zavičajnom Erdutu, sve dok ratni vihor iz '91. nije prekinuo taj kontinuirano njegovani sklad između slikarice i prirode. Možda će nekomu i heretički zvučati, ali čini nam se da je slikarica ovdje Savom slikala svoj voljeni Dunav, no time su na dobitku ne samo ove dvije rijeke, nego se na taj način iznova vratilo veselje u stvaralaštvo Albine Jakić.       Ivan Tuna Jakić riječni pejsaž pretvara u svojevrsnu sintetičku sliku, ali s dvostrukim učinkom: prirodni nered pretvara u brižno konstruirani geometrijski red, a potom tako stvorenu sliku prepušta da u promatračevoj svijstei egzistira poput ekološkog upozorenja. Umjetnika raduje kretaivna razigranost koju postiže izrezivanjem i preslagivanjem sačimbenih elemenata svoje prvobitne vizure, ali istodobno vrlo jasno poručuje kako priroda nad sobom ne trpi nikakve umjetne "inžinjeringe". Priroda je inspiracija ali ne i poligon za devastaciju.       Karina Sladović već od ranije slovi kao autorica jednog od najzanimljivijih bestijarija u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Imaginirajući već desetak godina sva ta različita fantastična stvorenja, umjetnica im često uhdahnjuje takvu energiju kojom ona daleko nadilaze svoju bukvalnu likovnu podlogu, pa svi ti vilenjaci, leptiri, ribe i dobročudni gmazovi još zadugo napučuju svijest gledatelja kao vlastita doživaljavanja uspomena iz neke njima najljepše bajke. Narativna (nad)moć akvarela Karine Sladović, iako koloristički vrlo raskošna, ne posjeduje niti trunku agresivnosti, nego nam se, naprotiv, ovi akvareli obraćaju prijateljski, pa zbog toga ova slikarica zauvijek osvaja našu maštu.       Naravno da neposredni enformelni znak Mihaela Štebiha, nastao po svim uzusima Bretonovog ecriture automatique-a, odmah gledatelja upučuje na jezik, pismo, stih. Međutim, Štebihovo vizualno iskustvo ostaje ipak neizrecivo. Njegov je rukopis toliko višeznačno razveden da čak ne možemo biti sigurni radi li se o crtežu, slici ili slovu. Osjećamo samo skladnu rimu cjeline, ali isključivo na vizuelnoj razini, jer slobodna pjesnička forma haikua, koje je slikar poklonik, rimu oupće ne poznaje. U svakom slučaju, ovi su najnoviji umjetnikovi radovi jasno predočeni grafogrami jednog bujajućeg unutarnjeg hedonizma, pa su samim tim vrlo daleko od bilo kakvog banalnog gimnasticiranja ruke.       Pri sustretu s radovima Vesne Pavlaković također dvojimo gdje prestaje crtež a počinje slika. Ili, nisu li i njeni akvareli tek nekakav skriveni slovni zapis. Dakako, ove oblikovne konfrontacije slikaričinih motiva ne izazivaju samo metodološku nemogućnost njihova preciznog formalnoh određenja, nego otvoreno upućuju i na misaono ishodište, u kojemu su radovi nastali. Vesna Pavlaković u suprotnosti je spram bezbrižne zenbudističke deskripcije Štrebiha, te mnogo nemirnije, a velikom dozom egzistencijalnog uozbiljenja, progovara o vlastitim životnim i misaonim prekretnicama.       Upravo zbog takvih uzbuđenja kakva se dešavaju pri susretima različitih stvaralačkih osobnosti, i kada se spajaju dvije rijeke, podastiru karte dugo skrivanog postojanja, zadire duboko u ljudsku svijest o potrebi očuvanja prirode i životinjskih vrsta, te se mediativna iskustva ogledaju s metafizičkim o obrnuto, likovna kolonija "Sava" ima puni smisao svog postojanja. Umjetnost nije samo potreba za druženjem niti ona tek oplemenjuje prostore kojima se krećemo. Umjetnost je, ponajprije, velika učiteljica života.        Goran Blagus