17.prosinca 1998.    Web stranice o    povijesti športa u    Slavonskom Brodu:      - ljudi i zanimljivosti      - bilješke za pamćenje MIRKO KOLARIĆ - BRACO Mirko Kolarić pripada grupi najboljh brodskih košarkaša. U uspješnoj 20- godišnjoj košarkaškoj karijeri, koju je proveo u Slavonskom Brodu, deset godina bio je kapetan i vođa brodske košarkaške seniorske momčadi. Igrao je beka, vanjskog dodavača i pucača, a često je rješavao utakmicu šutom iz daljine. Nije se isticao svojom košarkaškom visinom, ali je bio velemajstor s loptom. Njegove brojne vrline prvenstveno su imale zaštitni znak u kolektivnom duhu, toleranciji, zdravom humoru, iskrenom prijateljstvu, velikoj ljubavi prema rodnom Brodu (Korzo i "špica" bez kojih nije mogao) košarku je doživljavao kao viteško nadmetanje, a nepravdu bilo na terenu ili izvan njega nije nikada lako podnosio. Omiljen kod suigrača i mnogobrojne košarkaške publike, Mirko Kolarić - Braco svojom košarkaškom vještinom ostati će nezaboravan i trajni športski dar u vremenu koje mnogi športaši zovu "zlatno doba brodskog športa". Rođen je 1944. u Slavonskom Brodu. osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Brodu. Zaposlio se 1967. g. u Ina-trgovini gdje i sada radi.

MIRKO KOLARIĆ - BRACO dvadeset godina košarke       "Odrastao sam u strogom središtu Broda, u Starčevićevoj ulici broj 4", započeo je svoja športska sjećanja gospodin Mirko Kolarić, kojeg mnogobrojni prijatelji i znanci jednostavno zovu po njegovom kućnom nadimku "Braco", te nastavlja:       Moji vršnjaci iz susjedstva bili su Zvonko Petanović, Viktor Merc, Vlado Blekić, a toj klapi pripadao je i moj brat Nikica. Športski stadion s košarkaškim igralištem bio nam je vrlo blizu, točno gdje se sada nalazi Kazališno-koncertna dvorana. Ta blizina košarkaškog terena bila je presudna da sam počeo igrati košarku. U KK "Radnički" upisao me 1957.g. moj stric koji je bio poznati športski djelatnik, a mnogi Brođani znali su ga i po njegovom popularnom nadimku "čika-Štefo".       Počeo sam igrati košarku u subjuniorima. U juniorima tada su već igrali: Zvonko i Ferdo Pehar, Ada Dubičanac, "Škuro" Štefančić Mario Mahnić, Vili Peternel, Hasan Birindžić, Nino Holub, a u seniorskoj ekipi isticali su se: Ivo Grgić-Grga, Dražen Sabljak, Zvonko Holler, Ruda i Vlado Abramović, Nedeljko Šabović, "Gašo" Gasler i drugi, dok je Mirko Barbić bio igrač, trener, vođa puta i blagajnik, a glavni menadžer bio je Branko Šepić. Dakako, kao svaki dječak, prvo sam počeo s nogometom. Nezaboravne su bile nogometne utakmice između kvartova. Plavopoljci, Perinovci, Cintoraši za koje su igrali Đoja, Makso, Nikica Petrin, Dorner, Suman, Citerbat, Prpić i drugi, ostali su mi u dragoj dječjoj uspomeni...       Vrlo rano i prije košarke, sa 10 godina počeo sam aktivno igrati stolni tenis. Tada je u Brodu stolni tenis bio jako popularan, a igrao se u svim slobodnim prostorijama, od podruma do tavana. Igrala se kontinuirana stolnotenisačka liga iz godine u godinu. Gradska liga igrala se preko zime, a bilo je 10 do 12 ekipa. Ja sam igrao za ST "Satelit", a u postavi su bili još brat Nikica i Emil Bahler, bili smo najmlađa stolnotenisačka ekipa u Hrvatskoj. Postigli smo zavidan uspjeh za ono vrijeme u Slavonskom Brodu, bili smo drugi, odmah iza jake ST "Rafinerije". Poznati stolnotenisači Broda tada su bili: Krešo Antolović, Ruda Abramović, Damir Klasiček, Pat Ručević, inž. Arapović, Joja Maksimović, Branko Šepić, Vlado Abramović, Boro Ostrolučanin, Tona Gajger, Penjak, Tišljarac, Grnja, Boža Krajnović, Lulić, Križnik, Ahmetović, Mehičić, Mile Ivaniš i drugi...       Želim reći da su tada svi mogući tereni uvijek bili otvoreni i dostupni nama djeci, a mi smo od jutra do mraka vrijeme provodili uz šport. Ipak, košarka je, uz nogomet i stolni tenis, postala glavni, a nešto kasnije i jedini prioritet. U KK "Radničkom" svakodnevno smo vrlo ozbiljno i temeljito učili i trenirali košarku. Prvi moj trener bio je Franjo Boroš, a zamjenjivao ga je Mirko Barbić. Na svakom treningu bili su nazočni i članovi Uprave kluba. Budno se motrilo na nas iako smo bili subjuniori. Igrali smo predigre seniorskoj momčadi, a te utakmice znali smo igrati i pod električnom rasvjetom uz brojnu publiku, u kojoj su redovito bili naši roditelji. Svaka ta utakmica posebice ostala je u sjećanju...       Zatim prelazim u juniore, za koje sam vrlo kratko nastupao. Tada kao juniori postižemo najveći uspjeh osvajanjem drugog mjesta u ondašnjoj Jugoslaviji, a za nas su igrali i naša dva državna reprezentativca Antun Bračun i pok. Dragan Miljanović. Bio je to period od 1959/60.g. do 1962.g. kada sam od 1961.g. počeo igrati za seniorsku momčad. Ja sam bio najstariji u toj juniorskoj generaciji za koju su igrali: Antun Bračun, Dragan Miljanović, Dragan Milanović, Vlado Takač, Vojo Vitas, Vlado Dehlić, "Dumbo" Peternel, Nino Holub, Čedo Palenkić, Nikola Kulaš, braće Godić, Mirko Sečić, Ljubiša Miljanović, Ivo Ropić...        Ova generacija juniora kompletno je prešla u seniore, a to se dogodilo od 1964. do 1966. godine. Stalno smo igrali u Drugoj ligi koja je prvo bila hrvatskoslo-venska, a zatim je postala Jedinstvena košarkaška druga liga - zapad za cijelu tadašnju Jugoslaviju u kojoj su igrali: Bosna i Mlada Bosna iz Sarajeva, Sloboda-Tuzla, Borac-Banja Luka, Maribor, Slovan-Ljubljana, Kranj, Ilirska Bistrica, Trešnjevka, Industromontaž a i Mladost iz Zagreba, Kvarner-Rijeka, Pula, Metalac-Karlovac, Jugoplastika-Split i Radnič ki-Slavonski Brod. U takvoj konkurenciji osvojili smo jedne godine drugo mjesto. Nakon toga dolazi Jedinstvena hrvatska košarkaška druga liga, i svaka republika imala je svoju ligu, a prvaci su razigravali za ulazak u prvu ligu. Trenirao nas je u to vrijeme veliki košarkaški stručnjak Joža Sever, koji je uspio našu ekipu stalno dovoditi do kvalifikacija za ulazak u prvu ligu, a u upravi bili su neumorni dr. Stanko Brunčić, Branko Šepić i mnogi drugi. Kolarić s loptom u karakterističnom pokretu U sezoni 1964/65. bili smo prvaci Hrvatske samo s jednom izgubljenom utakmicom od Mladosti-Zagreb, ali na kvalifikacijama u Ivangradu nismo uspjeli. Košarkaška sezona 1966/67. g. završila je u Vinkovcima osvajanjem prvenstva Hrvatske i stekli smo pravo na kvalifikacije za ulazak u prvu ligu koje smo uspješno odigrali u Slavonskom Brodu. KK "Radnički" ulazi u prvu ligu, a ja sam postao kapetan ekipe i tu časnu dužnost obavljao sam do kraja košarkaške karijere.       U prvoj ligi zbog neiskustva (ja sam s 22 godine bio najstariji igrač) i slomljene ruke Vinka Jelovca, a samo sa dva pojačanja (Marijan Kolarević i Mladen Živković) nismo uspjeli ostati. Jelovac odlazi u Olimpiju, što je bila velika greška brodske košarke, a mi nastavljamo mukotrpno do sezone 1970/71.g. kada se vraćamo u prvu ligu. Kao pojačanje dolazi za trenera i igrača Nemanja Đurić. Njegovim dolaskom počinje stagnacija brodske košarke. Nema više kontinuiteta. Mladi i perspektivni igrači kao: braća Matuško, Dučić, Juhart, Majnarić, Krajšić, Kikerec ne dobivaju zasluženu igračku šansu. Zapravo, do tada u klubu je sve funkcioniralo usklađeno i profesionalno, a dobivanjem športske dvorane "Klasije" Brod je uistinu bio športsko središte u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Nakon ponovnog ispadanja iz prve lige, KK "Radnički" tone sve do slavonsko-baranjske lige, a ja igrajući sa četvrtom košarkaškom generacijom 1977. g. okončavam svoju dvadesetgodišnju košarkašku karijeru. KK "RADNIČKI" - Slavonski Brod. Stoje s lijeva: Trener Grgić, Lasić, Takač, Miljanović, Holub, Bračun, Vojak, Godić i tehniko Sabljak, čuče: M. Kolarić, Kopanja, Sečić, Blekić, N. Kolarić Antun-Toni BARTEK Posavska Hrvatska, 2.svibnja 1997. Publicirano na Internetu putem Internet postaje SB OnLine 1998. Design & webmaster Zeljko Klindzic.