MOGUĆE O AKVARELU Sve donedavno su u svijetu likovnosti i vizualnih umjetnosti stvari, pojave i fenomeni izgledali neupitno i jasno odredeni na svojoj omeclenoj polici znanja i spoznaje. Pitanja su bila samo o kvantiteti i kvaliteti znanja i spoznaja, tek možda još malo o njihovom bivstvu i principijelnosti. Interes je bio za onim što postoji i zašto, što je dobro, uzorito, a što ne i zašto, ili što čemu prethodi ili što iz čega slijedi. Zatim se jasnoća svijeta uzdrmala, pa su čak i sustavi žanrova i rodova postali diskutabilni i upitni. Ne samo što je tih šezdesetih godina zanjihana razlikovnost slike i skulpture, nego je postalo upitno odreclivanje pojava izmedu kazališta, likovnosti i, na primjer, glazbenog dogadanja. O pojavama novih tehnologija i novih medija da i ne govorimo. Na jednoj strani novi elektronski zapisi i računala, a na drugoj strani nova fizika i kemija s do sada neviclenim otapalima, pigmentima i procesima. Praktično se problem suvremene umjetnosti drastično odzrcalio u zaštitarskim odjelima muzejä suvremene umjetnosti. Klasična podjela na radionice ili kabinete slikarstva, kiparstva i papira postala je nemoćna zaštititi raznorodne proizvode uma i instalacijske komplekse. Nisu zbunjujući samo novi mediji i strojevi, nego i već uvriježene kombinirane tehnike u, naizgled, tradicionalnim, umjetničkim rodovima. Jasno, treba spomenuti i nove tehnologije u medijima koji su na prvi pogled prepoznatljivi, jasni i neupitni, ali se neće tako ponašati u naknadnim intervencijama. Sudbina novog neprepoznavanja, nove uporabe, novih tehnologija, pa prema tome i novog promišljanja i definiranja zadesila je i akvarel, odnosno slikarsku tehniku s vodenim bojama. Vodene boje su najrasprostranjeniji slikarski medij, promatrajući likovnost iz bilo kojeg rakursa, od prošlosti i recentnosti civilizacija, od svačijeg djetinjstva do bilo koje starosti. Klasični akvarel karakterizira postupak alla prima. Boja podloge jedan je od tonova slike, a nemogućnost preslikavanja i kasnijih korektura rezultiraju svojevrsnom prozračnošću, prozirnošću, lakoćom i lepršavošću. Vrijednosti boja su vrijednosti pigmenta, a tonske različitosti pripadaju količini vode. Po tome bit vodene boje i njezina posebnost - jedinstvenost, što znači neponovljivost i prepoznatljivost - leži u vodi, budući je voda jedino otapalo koje odrecluje kvalitetnu tonsku vrijednost slike. Možda je tu putokaz za novo promišljanje akvarela, odnosno, možda u budućnosti više misliti o vodi negoli o podlozi ili pigmentu, osobito onom industrijski oblikovanom u kotačiće ili kockice, ili posloženom u nekakovu bombonjersku asocijaciju. U svakom slučaju, promatrajući današnjicu i misleći o novom dobu, ćutimo svekoliko pomicanje tradicionalnih prepoznavanja i definiranja, pa neće tome izmaći niti akvarel. Akvarel ne može ostati samo vodena boja, ali niti ne može postati jednostavno slika na papiru, kao najčešći bijeg od tradicionalnog poimanja. Tehnologiju pigmenta moramo prepustiti tehnolozima, podloga slikarskog izraza i tako je relativna, pa nam za slutnju novog prepoznavanja i budućeg definiranja ostaje samo voda. Prelazeći vodom po podlozi, osmišljavajući motive, teme, postupke ili vrijeme, dobivamo vodenu sliku. IZelativizirajmo što je u njoj otopljeno, budući uvijek nešto jest, budući nikada nije čisti zbir molekula vodika i kisika. Za Belu Hamvasa voda je praelement, iako on govori o vinu, pa kaže. Sada uopće nije prigoda da progovorimo o vodi, jer je ona, ako je to moguće,- nešto veće i od samog vina. " Narcisova slika je u vodi, ili je slika vode u njegovim očima, svejedno. Josif Brodski pozna Narcisa, ali i otapalo: Ako je Duh Božji lebdio nad vodama, voda ga je morala odraziti. Odatle moja naklonost prema vodi, prema njezinu talasanju, gibanju, mreškanju i - zato što sam sjevernjak - prema njezinu sivilu. Jednostavno mislim da je voda slika vremena, i uoči svake Nove godine, u ponešto poganskom stilu, nastojim se naći pokraj vode, po mogućnosti pokraj mora ili oceana, da bih promatrao kako iz njega izranja nova porcija, nova šalica vremena. Na koncu, zašto u novoj stvarnosti drugojačijega doba ne bi formulacije i definicije dobile oslonac u ekspresivnim, umjesto u tehnicističkim, terminima? Možemo li zamijeniti pigmente okupljene gumiarabikom i topive u vodi s primarnošću izričaja o dojmovima i efektima? Razliveno, preliveno, rastopljeno, pretopljeno, magličasto, paučinasto, prozračno, prozirno, svježe, neposredno, lelujavo, fluentno, tekuće, ili sve jednostavno je vodenasto. Đuro Vancura