SUVREMENOST HRVATSKOG AKVARELAU raznolikosti strujanja i tehnika suvremene umjetnosti akvarelu možda i ne pripada mjesto pri samom vrhu interesa i dogadanja, jer kao tehnika uglavnom likovnog intimizma, shvaćenog u svoj širini toga pojma, teško se može nositi s bukom i agresivnošću trendova i vremena, pa je tako često akvarel bio marginaliziran. Poradi toga izuzetno je pozitivna činjenica organiziranje Trijenala hrvatskog akvarela u Karlovcu, odnosno Slavonskom Brodu, koji postaje i poticaj i mjerilo vrijednosnih dosega, s namjerom prerastanja u tradiciju, postajući čvrsta točka svima onima kojima je akvarel opredjeljenje, ili su povremeni izletnici u ponekoj od vodenih tehnika. Što ovakove smotre znače vidjelo se i prošle 1997. godine kada je prireden Festival akvarela Hrvatske u organizaciji agilne splitske galerije Brešan. Ovogodišnji karlovački poziv izazvao je znatni interes; preko 350 autora prijavilo je svoja djela ocjenjivačkom sudu, koji je u svom odabiru trećine ponudenog branio kvalitetu a i raznolikost, želeći naglasiti vrijednosti i širinu pojedinačnih poetika. Razumljivo, medu mnoštvom radova pristiglih na natječaj bilo je podosta onih nedjeljnih slikara hobističkog tipa, kojima se ne može poreći zanos, pa i neka mjera talenta no koji najčešće svojom razinom, osim izuzetaka, u najboljem slučaju su dosizali tek solidnost prosjeka. Akvarel i prati nasljede stava da je tehnika opisa i stanovite impresije, da mu je figurativna i asocijativna potka u manjoj ili većoj mjeri očuvana, te da nije "pogodan " za likovni eksperiment. Objektivno, odreciena ograničenja postoje, pogotovo ako se želi sačuvati čistoća same tehnike, ali ona ipak nije prepreka maštovitosti kreativne likovne dosjetke. Isto tako akvarel je ostao oaza likovnog intimizma koji u pejsažu, cvijeću, veduti nalazi inspiraciju. I ponuda za ovogodišnju smotru akvarela bila je takav zbir "starog" i "novog", gdje podjela apriori ne znači ni manju ili veću aktualnost niti kvalitetu. One su se očitavale u odnosu i dometu pojedinca jer posvojenje krajolika je isto tako svježe i moderno koliko i primjerice razložno proveden neki vid likovnog minimalizma, kao što može biti i zamorno doslovno slikanje pojsažnog ili isforsirano netalentirano okušavanje u gradnji nekonvencionalnog. Akvarel osim toga traži posebnu osjetljivost za transparentnost oblika, za treptaj kompozicije koja povezuje sve sastavnice djela, prozračnost podosta drugačija nego u nekim "čvršćim " tehnikama. Drugim riječima, i neki veliki majstori kista ne osjećaju u potpunosti akvarel, te dosezi u toj tehnici nisu uvijek adekvatni razini njihovog opusa. Sastav sudionika smotre, koje je okupila sklonost akvarelu, poprilično je drugačiji, nego na nekom Salonu. Mnogo je tu imena koja se na njima ne pojavljuju, kao i obrnuto. To je i razumljivo. Kod akvarela je znatno prisutnije klasično poštivanje slikarstva, nego li kod pristupa i načina koji napuštaju i često negiraju tradicionalnu sliku. I ponekad prisutna apstinencija, bez koje izgleda ne mogu ni najrenomiranije likovne priredbe, iako bitnije ne utječe na njezinu razinu, djeluje takocier na kvalitetu izložbe. Akvarel privlači i slikare, kipare i grafičare, izmedu kojih bez obzira na poetiku postoji razlika, s jedne strane u uspjelom razumijevanju posebnosti akvarela, a s druge, manje sretnog mehaničkog prenašanja načina "matične" tehnike. To su početne pozicije sa kojih treba promatrati izložbu akvarela koja ispunjava očekivano, ali i nosi brojna ugodna iznenacienja. Okupila je autore koji su se već poodavno afirmirali, one koji dugo stvaraju, no bez obzira na kvalitetu u trendovskoj galami vremena nisu se uspjeli nametnuti, zatim one koji su svoju vrijednost potvrdivali tek u lokalnim granicama, ali i onu likovnu mladost koja tek traži i iskaz i mjesto u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Krajolik s mijenama svjetla i kolorističkim rastom vrijednosti, treptaj oblika u povezivanju različite tvarnosti, predanje ljepoti prirode dovelo je do niza slikovitih prikaza većeg broja autora, koji u pejsažnom nalaze mogućnost za spoj opisa i impresije. Zvonimir Šepat u odnosu vrijeska i stijenja našao je znakove elementarnosti prirode sabirući njene pitoreskne česti, Milivoj Svoboda je aktivirao na bjelini papira neporecivu liričnost svojih zima, Đurdena Zaluški Haramija unosi notu sjetnosti u ugoclajnost dragih prizora, kao što čini i Vanja Krmpotić slikajući okolicu Karlovca, te Petar Grgec koji u načinu bliskom naivnom kroz pejsaž i komponentu literarnog podsjeća na stradanja. Ivan Katić fasciniran je sfumaturnošću koju izazivaju maglice Save, a Niko Ančić ditirambskom atmosferom juga koju prenosi gestom, bojom i svjetlom. Josip Majić odnjegovanim tonom naznačuje buclenje grada, dio dana koji je slikarski privlačan i Almi Orlić. Pitoresknost grada sa spomeničkim zdanjima, pa makar i izranjenim, kao u Vukovaru koji je tema Branka Crljenaka, ili Kostajnici Davorina Radića. Pejsažem su šetali i kistom bilježili Stipe Golac služeći se mrljom kolorističke zasićenosti, Damir Kirchoffer usitnjenim podjednako mrljolikim potezom, Davor Vuković bojom razvedenih partikula i Mate Lovrić okupivši kolorističke sastavnice razigranog prizora u cjelinu. Vlado Jakelić mjerom potrebite opisnosti , donosi svoj doživljaj Brača, kao što je i Andrija Girardi slikom zaustavio "Jedan dan na otoku " svodeći sve boje svoga poticaja na akromatsko. Krajolik je često stiliziran, forme su reducirane do znaka, u kojem je često očuvan vitalizam organičkog kao kod Viktorije Abramović, koja imaginira raslinje bare, ili u pejsažnom istaknuto i tektonsko, kao na Teracama Bujštine Quintina Bassanija i bojom izraženo arhitektonsko kod Mirjane Marušić Gorske. Bez cvijeća je nezamisliva izložba akvarela, motiv kojeg su reprezentanti Dragutin Kiš, s orhidejom, njegovom svemirskom metaforom života, Danijel Butala sa slojevitošću gradnje motiva i fonda i Rudolf Sablić, majstor osobito kultiviranog iskaza, koji je elementom lati cvijeta stvorio zgusnutu kompoziciju. Asocijativnost pejsažnog, ali i kumulirane ljepote prirode - cvijeta, prisutna je i kod Sanje Ipšić- Randić u vertikalizmu prostora, kod Edite Matan koja povezuje ugoclajnost krajolika i glazbu, kod Đurde Merle s varijacijama "Kapi na mljetskom jezeru ", kod Zlatka Modrića u pejsažnoj spekulaciji, od koje nije daleko ni Ksenija Mogin. Zdravko Milić je krajolik prenio u novi medij komuniciranja - video, način suvremenog čuvanja ljepote čije je ostatke u napetosti forme donio Krešimir Nikšić. S pokrenutošću geste taj je osjećaj interpretiran i od Ede Murtića, koji prepoznatljivim rukopisom stijenju daje bljesak autonomne slikarske forme. Figura kao da je manje "zahvalna" za tvorbu fluidnošću akvarela, tehnike tankoćutnosti, a manje ekspresije. Ali sama izložba takvo što u znatnoj mjeri demantira. Josip Alebić srazom linija oblikuje glavu, dok se Zlatko Keser, služi ekspresionističkom deformacijom lica i svojevrsnim automatizmom u potezu ruke. Josip Šimić pak vrlo vješto manirom slikara prošlosti marno slika svoga gajdaša. Ivan Antolčić šarmom upravo dječje začudnosti gradi likove, kojima Ljerka Njerš i Zlatko Čular u formi ženskog akta daju naboj erotskog. Figurativne scene prilika su za maštovitost Željka Prsteca, s "angelima koji sviraju i popevaju " u djelu prožetom pučkim i duhovitošću koja dobiva vrlo blagu notu sardonskog kod Antuna Borisa Švaljekä. Karina Sladović intrigira slojevitošću, nalazeći pokriće za sve u razradi i likovnoj zgusnutosti, dok je priča kod Petra Jakelića okrenuta slojevima vremena, čuvajući autentičnost iskonskog života. Upisanog i u zdanjima, pročeljima odmjerenog kolorizma s naznakom detalja koje prikazuju Jagor Bučan i Dario Orioli kojemu "Zid" nije prepreka za likovnu zapitanost, ili Daniel Žabčić koji na neobičnoj podlozi tkanine i prikazu arhitekture daje notu bajkovitog svijeta. Dakako, moguće je autore postavljati u neke neformalne grupe tražeći tematske ili stilske srodnosti, premda se radi o individualnostima, poput Renate Chalupe Prvan koja je "nebeski crtež " istkala nitima. Preplet crtovlja akvarelnog potencijala rastvara boju, plohe na kojoj likovi i raslinje isijavaju svjetlo, karakteristika je radova Nade Žiljak. Francina Dolenec u lirskom ozračju svojih interijera ostvaruje nostalgična stanja, u kojima i neznatno dobija trag ljepote neizmjernog. No i nepredmetno postaje likovno uzbuljivo u oblikovnoj profinjenosti Mirte Diminć, ili dogadanju nijansirane boje Vesne Pavlaković ili osloboclenu bujanju plavetnila kod Jadranke Mlinar. Znane su tako i spirale Borisa Demura. Apstraktnost slobodnog i donekle nepredvidljivog oblika ima svoju suprotnost u egzaktnosti geometrijskog u "Zabatu " i "Mostu " Vinka Fištera, strogosti skulpturalne forme i nježnosti slikane površine kod Zorana Kakše. Strukture Antona Vrlića bliske su enformelnoj pjegi, na kojoj se bazira i djelo Slavena Macolića. Traženjem i iznalaženjem ritmičkog odnosa pomoću ponavljanja znaka u napetosti plohe Zdravko Rajković ostvaruje osebujno djelo, gdje je uz razložno organiziran raster, svjetlo presudni pokretač.Stanovitu redu kao pojmu sklon je i Zlatan Kovač u razvedenosti glagoljskog slova.Ljubomir Perčinlić likovnom diskretnošću geometriziranih akromatskih pruga ostvaruje optičko bogatstvo, koje minimumom sredstava i korištenjem posebne strukture papira dosiže i Mejra Mujičić. Ova šetnja različitostima može se nastaviti Draženom Trogrlićem i njegovim dijalogom znakovlja (u približavanju simboličkom) u nekom nestvarnom prostoru, koji uz naznake vedrine u svojim tvorbama sugerira Dino Trtovac. Lirskoj apstrakciji suprotnost je pulsirajuća energija poteza Dalibora Jelavića i ekspresivnost Nenada Opačića. Figuracije koja svoj drugi pol nalazi u približavanju metafizičkom Ratka Janjića Jobe ili sjetnim prostorima nenadmašnih mrtvih priroda Ivana Lovrenčića, koje autor tako toplo naziva tihim životom. Zaokupljen je trajanjem i povezivanjem vremena, koje kroz inspiraciju likovnim djelom klasika moderne umjetnosti čine i Kristina Rismondo i Gordana Macolić-Kovačić. Prva se obratila Kandinskom, a druga Duchampu, davši jednome i drugome svoja viclenja. Ova skica o nekim sudionicima prvog trijenala hrvatskog akvarela nema namjeru precizne likovne ocjene, jer konačno jedno ili dva djela i nisu dovoljna za temeljitiju analizu pojedinca, što se uostalom i ne traži na jednoj skupnoj izložbi, već samo želi upozoriti na raspone stvaralačkih iskaza koji se kreću od tradicionalne jezgre i motiva pejsaža, ekspresivne figuracije, strogosti geometrije, apstrakcije lirskog predznaka, razvijanja motiva različitih odrednica, do prisustva autora koje možemo nazvati slobodnim strijelcima. Bogatstvo je to likovnih jezika, kojima suvremeni umjetnik govori, kojima iskazuje svoje stvaralačko htijenje. Spominjanje tek nekih (kompletno navodenje približilo bi ovaj tekst telefonskom imeniku) ima namjeru upozorenja na glavne struje koje karakteriziraju ovu likovnu manifestaciju. Isto tako, jasno je, da je ova prva u nizu trogodišnjih priredbi u čast hrvatskog akvarela potvrdila njegove mogućnosti, otvorila nejasne puteve kojima će se kretati ova slikarska tehnika u budućnosti. A bit će to tada već drugi, treći ... hrvatski triennale akvarela. Stanko Špoljarić |