160. obljetnica rođenja dr. Đure Pilara

U drugoj polovici XIX. stoljeća na polju znanosti, posebice prirodoslovlja, djelovanje Đure Pilara može se prispodobiti možda jedino s pojavom meteora. Tako ga je nazvao (i to s punim pravom) novinar "Vjesnika" najavljujući izložbu "Slavonac i Zemlja" (1993). Doista, djelo ovog vrsnog geologa i svestranog prirodoslovca, prvog školovanog hrvatskog geologa i prvog profesora geologije i mineralogije te astronomije na Sveučilištu u Zagrebu, muzealca i akademika, rijedak je primjer želje i volje, snage, erudicije, intelekta, na koncu i sposobnosti, kako se odužiti domovini, odnosno kako joj služiti. A služio joj je na osobit način. Sve sile je usmjerio na polje znanosti, prosvjete i kulture, a u svrhu općeg dobra, u svrhu boljitka i prosperiteta. Pilara uvrštavaju u korifeje hrvatskog i svjetskog prirodoslovlja. Za svog relativno kratkog života (umro s navršenih 47 godina) ostavio je neizbrisiv trag, a njegovo djelovanje može i danas biti putokaz i uzor mlađim naraštajima. Mi Brođani možemo i moramo biti ponosni što je iz naše sredine potekao ovaj istinski humanist, pregalac, filozof, erudit i poliglot, brodoljub i domoljub.

Rođen je 22.travnja 1846. u Brodu od oca Martina Pilara, brodskog kovača, i majke Terezije, rođ. Čulić. Pilarovi su se doselili u Brod koncem 18.stoljeća iz okolice Olomouca u Moravskoj, a prema usmenoj predaji potječu iz Španjolske. Generacijski su nasljedovali kovački zanat. Majka Gjurina, podrijetlom je iz okolice Žeravca. Njezin ujak bio je franjevac Marko Klasanović. Njegovim zalaganjem i skrbi mladi Gjuro postao je nakon završene pučke škole u Brodu, osječkim gimnazijalcem. U Rasolskoj ulici u Brodu (današnja Mesićeva ) rodili su se i Matija Mesić ( prvi rektor zagrebačkog Sveučilišta ) i Josip Stadler ( Sveučilišni profesor i Vrhbosanski nadbiskup ) tako da se može ustvrditi kako je današnja Mesićeva ulica bila "povijesna" u slučaju ove trojice znamenitih Brođana. Obitelj Pilar bila je brojna, Martin i Terezija izrodili su desetero djece, od kojih je sedmero doseglo odraslu dob. Osim Gjure, od muških istakli su se: Martin Pilar, arhitekt i akademik, te Stjepan-Božo Pilar, general austrijske vojske; dok se najmlađi Ivan Pilar posvetio obiteljskom zanatu. Gjurina sestra Terezija udala se u Davor. Ona je majka poznatog hrvatskog medaljara i kipara Ive Kerdića.

Još kao gimnazijalac Gjuro Pilar bio je darovit i marljiv učenik. Nastojanjem Andrije Torkvata Brlića, mladi Pilar dobija materijalnu potporu đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera za studij u inozemstvu. Olakotna okolnost bila je ta što je mladi Pilar govorio već kao gimnazijalac nekoliko jezika. Zašto je izabran Bruxelles, a ne recimo Beč, ostaje tajnom? Možda je i u tome imao upliva A.T.Brlić…ili sam J.J.Strossmayer?

U Bruxellesu Pilar se upisuje na Faculte des sciences de l Universite libre, gdje stječe temeljnu i široku naobrazbu iz prirodnih znanosti. Posebice se sprema u geologiji jer takvoga profila u Domovini nema. Kako je često u materijalnoj oskudici, prisiljen je davati instrukcije, a položaj mu donekle poboljšava prijateljstvo s profesorom filozofije na tamošnjem Sveučilištu, kojemu postaje kućni prijatelj. Profesor Tiberghien mu daje na korištenje i svoju biblioteku…U rijetkim slobodnim trenucima koji su mu na raspolaganju mladi Pilar se bavi glazbom, risanjem i šahom! Godine 1868. polaže strogi doktorski ispit, a godinu dana kasnije javno brani tezu "Les revolutions de l Ecorce du Globe" ( Promjene Zemljine kore) i postaje docentom na Sveučilištu u Bruxellesu! Tezu, odnosno disertaciju morao je tiskati u 300 primjeraka na francuskom jeziku. Već to prvo djelo mladog Pilara pobuđuje pažnju u znanstvenim krugovima. Nepobitni dokaz da je to djelo bilo aktualno čitavo desetljeće u znanosti dokazuje i činjenica da su to djelo Amerikanci preveli na engleski i izdali u ediciji Smithsonian Institution u Washingtonu.

Pilar odlazi 1869. u Pariz, gdje na Ecole de Mines i Ecole de Chimie en Jardin des Plantes stječe dodatna znanja. Sluša tadašnje autoritete - znamenite profesore Guadrya, Herberta, Baylea, Milne-Edwardsa, de Beaumonta, Lacaze-Duthiersa, te radi u kemijskom laboratoriju znamenitog "lučbara" Fremya. Na posebni poticaj Franje Račkoga polazi i predavanja iz antropologije prof. Quatrefagesa. Boravak u Francuskoj Pilar je završio velikom geološkom ekskurzijom u sjev.Francusku, Belgiju i Luksemburg. Kako je 1870. izbio francusko-njemački rat, vraća se u Hrvatsku i odmah postaje pristav (kustos) Narodnog muzeja, koji je tada bio pod upravom Akademije. Otada pa sve do prerane smrti, Pilar će raditi u muzeju. Spiridon Brusina i Gjuro Pilar udarili su temelje gotovo svim prirodoslovnim zbirkama! Uz muzejski posao Pilar će prihvatiti ponuđeno mjesto na obnovljenom zagrebačkom Sveučilištu na stolici za mineralogiju i geologiju. Osim cjelovite geologije i mineralogije te petrografije predavao je neko vrijeme i astronomiju, te uvod u rudarsko pravo, na europskoj razini. Pilar je odgojio nekoliko generacija srednjoškolskih nastavnika prirodopisa, a kod njega su studirali i budući bugarski geolozi Bončev, Vankov i Zlatarski, kasnije utemeljitelji bugarske geologije.

Pilar je bio čovjek europske kulture. Studenti su ga voljeli. Bio je staložen, blage naravi i ćudi. Nažalost, golemu energiju koju je uložio u svoje djelovanje pratile su obiteljske nedaće ( smrt supruge i sina ) koje su uz bolest uvjetovale prenagli odlazak ovoga svestranog prirodoslovca. Koliki trud je uložio u svoje profesorsko poslanje - govori i činjenica kako je namjeravao tiskati 4 oveća udžbenika. U njima su originalni Pilarovi crteži. Nažalost, rukopis je s vremenom zaboravljen, a bili bi to prvi udžbenici iz geoznanosti na hrvatskom jeziku.

Pilar započinje sustavna geološka istraživanja hrvatskih krajeva. Istražuje krš, radi po Slavoniji i Podravini ( istražuje Dilj goru ), zagrebačkoj okolici, Moslavini, Lici, Baniji. Nabavlja potrebni instrumentarij, proučava stijene i minerale pod polarizacijskim mikroskopom,kojega u tu svrhu pribavlja. Radi prvi stalni geološko-mineraloški postav u Muzeju. Zapošljava suradnike i asistente. Stigao je istraživati i susjednu Bosnu ( po austrijskoj okupaciji ) te je čak objavljivao u "Obzoru" Putopisne crtice iz Bosne"(1879)


/SWD/