Brod i Antipov (I)

SLAVONSKI BROD -  Priča o Vasiliju Antipovu.

U ljeto 1928.godine stigao je iz Vinkovaca u Slavonski Brod glumački “studio” Fjodora Ščuškina, nekadašnjeg režisera ruskog carskog teatra u Sevastopolju. Družina mu se sastojala od desetak glumaca i glumica, bjelogardejskih emigranata. Bijehu umorni, izgladnjeli, bez garderobe i kulisa.

Iza dvije večernje predstave u vrtu “Lovca”, restauracije na uglu Široke ulice i tadašnjeg Trga, trupa se raspala i razišla - kao i mnoge slične prije nje. Ne znajući ni jezika publike kojoj su se obraćali, imajući na repertoaru ruske klasike nezanimljive tadašnjem “slavnom općinstvu” brodskom, koje bijaše naviklo na narodne komade sa pjevanjem i pucnjavom, Ščuškinovi artisti nisu dospjeli dogurati ni do Dervente - krajnjeg cilja svoje prve umjetničke turneje započete u nekoj zemunskoj dvorani. Vlasnik “Lovca” zadržao im je ono malo rekvizita što su vukli sa sobom. To mu je bila naknada, za zakup vrta i svjetlo.

Tako se Vasilj Antipov, slikar rođen u Petrogradu 1891.godine, učenik portretiste Reliha i na koncu scenograf Šuškinovog emigrantskog “studija”, i sam emigrant, našao u Slavonskom Brodu. Bilo je ljeto, spavao je u Klasiji. Neko se vrijeme prehranjivao radeći slike po narudžbi nekog svog zemljaka, pripadnika nevelike ovdašnje ruske kolonije. Ovaj je Antipovljeve slike na platnu i odrescima drveta potpisivao svojim imenom i prodavao kao vlastito umjeće. Srećom ubrzo je jedna od tih slika (trojka u snijegu rađena po sjećanju na Rjepinovu fresku) doprla do Julija Hofmana, planinara, arheologa-amatera, numizmatičara i vinogradara koji je radio na osnivanju zavičajnog muzeja. Poznanstvo sa Hofmanom i njegovim prijateljem i suradnikom Skukanom, osiguralo je Antipovu kakvu takvu sigurnost i krov nad glavom, a Brod je dobio čovjeka pripravnog za svaki posao kada bijehu u pitanju kist i boje.
U Brodu je bilo slikara i prije Vasilja Antipova. Većinom su onda prošli kao nastavnici crtanja na gimnaziji. Niti jedan, ni prije ni kasnije, nije s toliko postojanosti i upornosti prilazio brodskim predjelima, tražio njihove sakrivene vrijednosti i ljepote, kako je to činio ovaj starac. To se možda može objasniti činjenicom da su gotovo svi profesori-slikari gledali na Brod kao na prolaznu stanicu, koju bi trebalo što prije napustiti i zamijeniti nekim značajnijim likovnim centrom. Antipovu, emigrantu, čovjeku bez državljanstva, rođaka i prijatelja, uz to neobdarenom za hvatanje veza, odlazak u dalju neizvjesnost nije uopće padao na pamet. Ostao je tu do kraja.

Brod toga vremena, iako kotarsko mjesto sa tvornicom vagona, dvije drvne industrije, ciglanama i pecarom, gimnazijom i vojnim garnizonom, iamo je obilježja zanatskog naselja, gdje je još bio prisutan agrarni element. Bilo je tu podosta opančara, kožušara, remenara, postolara, firmi sa natpisima užara, kazanđija, kovača, bačvara. Majstori su prodavali robu na brojnim slavonskim mjesečnim i godišnjim sajmovima, vozeći proizvode vlastitim zapregama. Na pašnjaku Vijuš prehranjivale su se krave građana iz Ciglarskog dola i Štrosmajerove ulice, a u centru još biješe dopušteno držanje svinja.Koncem rujna ili početkom listopada spuštale su se iz Vinogorja stotine bačava i prosikova punih moštom, pa su ulice mirisale berbama kao i susjedno Podvinje. Najviša zgrada bila je trokatnica Prve hrvatske štedionice sa reljefom Merkura pri vrhu fasade na čijem su krilatom šeširu odmarali golubovi. Ispred nje poslovala je gradska tržnica pomičnih tezgi od letava, naročito živa srijedom i subotom.

Takav Brod bio je još pun zgrada iz graničarskih vremena.Bijahu to kuće od drveta premazane ilovačom, stranih krovova pokrivenih daskom impregniranom katranom. Uske su im fasade sa dva prozora gledale kaldrmisne ulice. Bilo je i drugih prizemnica frontom ulici sa većim brojem prozora. Zidane pečenom i prijesnom opekom, natkrivene crijepom iznad koga su se dizali masivni dimnjaci, takvi su domovi izgledali kao pravi melezi seoske i varoške gradnje. Danas Brod slične arhitekture gotovo i nema. Ono što se održalo u Mesićevoj i Branka Radičevića ulici dalo bi se izbrojiti na prste jedne ruke. Ipak, sve što je iščezlo za posljednjih pedeset godina sačuvalo se budućim generacijama Brođana na slikama Vasilja Antipova.
Prema tvrdnji znalaca ( Josip Leović, Rizah Štetić, Arpad Mesaroš), Antipov se u portretnom slikarstvu, doduše sa manjm brojem slika, pokazao kao dosta dobar poznavalac ljudi. Mogao je solidnom uvjerljivošću dati duševna stanja ili karakterne osobine svojih modela. Ova se tvrdnja može vjerojatno potvrditi i činjenicom da je ovaj umjetnik bio u mladosti učenikom poznatog petrogradskog portretiste. Međutim, za svog dugog i plodnog razdoblja u Brodu, Antipov gotovo i nije radio portrete. Prilazio im je samo po zahtjevu Muzeja ili nekih drugih ustanova, najčešće - da ih poveća. No to nije bio originalni rad: samo je kopirao ranije viđene originale.

Model koji je najviše zaokupljao Antipova bio je - Brod.

Kao u slutnji da će skori rat, bombardiranje, čišćenje ruševina, kasnije potres i regulacija potpuno izmjeniti lice Broda, ovaj je umjetnik, a moglo bi se reći i likovi dokumentarista, uporno tragao za motivima krhkim i starim, koji će - moglo bi se dogoditi - uskoro biti izvan dohvata oka i kista.

Antipovljeve crteže, ulja akvarele i tempere, bez obzira kojim motivima prilazi, karakterizira detaljiranje, pažljivo prilaženje i najsitnijim podacima. To se posebno odnosi na njegove slike starog Broda koje doživljavamo kao susret sa svijetom što nepovratno odlazi. Realistično mu je bilježenje dopunjava romantično poetska nota, prigušenom melanholijom i rezignacijom.

Antipov je ostavio oko dvije stotine slika sa brodskim temama od čega se veći dio sačuvao u Muzeju brodskog Posavlja. Nastale dobrim dijelom tridesetih i četrdesetih godina prema postojećem stanju, ove slike ponekad i različitih umjetničkih vrijednosti, daju likovno, sadržajno i arhitektonski presjek Broda osamnaestog i devetnaestog stoljeća dokumentarnom istinitošću. Sigurno je da ih nitko, tko se u budućnosti bude bavio ovim gradom, pogotovo njegovom ne tako davnom prošlošću, neće moći mimioći. Ni kao djelom marljivog i talentiranog slikara, ni kao dokumentom!

U tom mnoštvu slika, što još nisu dobile temeljitiju stručnu ocjenu, dojmljivo se izdvajaju: krajiški pogranični čardak na ušću Mrsunje u Savu, porušen bombama namijenjenih mostu, predjeli iz bivše ulice generala Filipovića sa drvenjarama okruženim sjenovitim orahovim krošnjama i zapuštenim vrtovima, dio perivoja unutar zidova Tvrđave u blagoj proljetnoj rasvjeti, ugao današnje Omladinske ulice i Titovog trga sa raskvašenim snijegom u kojem bi danas malo tko mogao prepoznati gradski centar, sjeverna fasada kvadratne zgrade starog kotora što je između dva rata ušla u brodski ljetopis, kao sjedište policije i zatvor-mučionica, prilaz Klasiji, osamljene klupe toga parka sa kolicima pometača, profil zdanja gradskog magistrata ispred vatrogasnog tornja, jesenski akvarel sa trgom uz samostan, oronuli brodski zdenci na vreteno, ruševina birtijca pod dašćanim krovom na početku Zrinjske ulice... Tko bi ih sve nabrojao!


Ivan Tomac