VATIKAN, 2. travnja 2005. - Ivan Pavao Drugi umro je u subotu u 21. 37 sati u svome apartmanu u apostolskoj palači u Vatikanu, priopćio je Ured za tisak Svete Stolice.

Vijest o Papinoj smrti potvrdio je u kratkoj izjavi i državni tajnik kardinal Angelo Sodano koji je pred mnoštvom vjernika na Trgu svetog Petra obznanio da je Ivan Pavao Drugi umro. Sodano je održao kratku molitvu, a više od 50 tisuća ljudi okupljenih na Trgu svetog Petra briznulo je u plač.

U priopćenju šefa ureda za tisak Svete Stolice Joaquina Navarra Vallsa se kaže kako su pokrenute "sve procedure predviđene apostolskim ustavom "Universi domici gregis" koji je 22. veljače 1996. objavio Ivan Pavao Drugi.

Poslije papine smrti crkvu preuzima kardinal kamerlengo Eduardo Martinez Somalo koji treba pripremiti konklavu na kojoj će biti izabran novi papa. Dekan kardinalskog zbora Jozeph Ratzinger treba sazvati kardinalski zbor.
Uskoro će se u Rimu okupiti 117 kardinala koji imaju pravo birati papu te bi u roku od 15 do najviše 20 dana trebali početi izbor novoga pape. U roku od 4 do 6 dana Ivan Pavao Drugi bi trebao biti pokopan.

Pretpostavlja se da će biti pokopan u bazilici Sv. Petra u Rimu, ako nije drugačije odredio u svom testamentu.

Vijest o Papinoj smrti objavljena je nakon molitvenog bdijenja koje je počelo u 21.00 sat i u kojemu je sudjelovalo oko 60.000 ljudi.
Pontifikat Ivana Pavla II., prvoga slavenskog pape u povijesti, putnika, poliglota, sportaša, književnika, pamtit će se po njegovim putovanjima i golemoj medijskoj pokrivenosti njegovih aktivnosti, po izravnoj komunikaciji s pastvom i hrabrosti u traženju oprosta za grijehe Crkve, promicanju ekumenizma, ulasku u sinagogu i džamiju, dubokoj sućuti za manjine i nepokolebljivoj obrani tradicionalnih crkvenih učenja.
Poljski kardinal Karol Wojtyla, koji je od stupanja na dužnost 1978. godine na svoja103 putovanja po 131 zemlji vjernike pozdravljao na više od 60 jezika, sam govorio njih osam, utihnuo je od veljače 2005., nakon traheotomije koju su liječnici morali obaviti kako bi mu olakšali disanje.

Otada je bio osuđen na šutnju, novu u nizu patnji koje su ga nemilice pogađale sišući mu godinama otpornost i energiju - pokušaj atentata 1981., operacija tumora 1992., prijelom kuka dvije godine poslije, operacija slijepog crijeva 1996., Parkinsonova bolest, dvije hospitalizacije početkom 2005., teško su izmorili 84-godišnjeg rimokatoličkog poglavara koji sebe nije znao i nije želio štedjeti.
Od prvoga putovanja u Meksiko 1979., Papa-putnik prevalio je 2 milijuna kilometara zrakoplovom, automobilom, brodom. Slikovito, 31 put obišao je svijet, 3,23 puta prevalio udaljenost od Zemlje do Mjeseca.
Stanovnik Vatikana zbog tih je pohoda gotovo tri godine izbivao iz svoga doma u najmanjoj državi svijeta, ali je zato u Rimu ili za pastirskih putovanja 400 milijuna ljudi srelo toga čovjeka čija je karizma znala privući vjernike koji su molili za njegovo ozdravljenje.

Slavenski Papa pomogao je da svijet prizna pravo na samostalnost Sloveniji i Hrvatskoj, njegovu srcu dragoj zemlji koju je posjetio triput i neumorno pozivao na prekid rata u njoj početkom 90-ih.

Sin Poljske koju je hladnoratovska podjela karata smjestila u istočni blok, svesrdno je molio za pad Berlinskog zida i komunizma, pojave koju je u svojoj knjizi nazvao "nužnim zlom" što je potrajalo dulje od drugoga zla, nacizma, koje je također iskusio kao mladić.

S jednakom predanošću kojom je molio za oslobođenje od komunizma, stao je u zaštitu radništva koje se na ruševinama komunističke strukture našlo prepušteno samovolji divljeg tranzicijskog kapitalizma, ali je i osuđivao kapitalistički hedonistički konzumerizam.
Obrana malih ljudi, marginalnih skupina, manjina, bila je draga tema tomu Papi, snažnom zagoporniku obespravljenih i dostojanstva žene, doduše na crkveni način, dakle ne za njezino pravo na pobačaj ili svećenićko ređenje.

Vjernike je pozivao na kršćansku sućut prema manjinama, pa tako i homoseksualcima i lezbijkama, no ne i na ispunjenje njemu neprihvatljivih zahtjeva za ozakonjenjem istospolnih zajednica.

Prvi je Papa koji je stupio u sinagogu 1986., i pritom Židove oslovio sa "starija braćo" i prvi je kročio u džamiju, za posjeta Siriji 2001.
Veliki zagovornik međureligijskog dijaloga bio je katkad optuživan da u tim naporima katolicima želi povlašteni i vodeći status.
U ožujku 2000., hrabro je pozvao na kolektivno ispitivanje savjesti svoje crkve i javno u Boga molio oprost za strahote koje su neki katolici počinili u dvotisućljetnoj povijesti, a često u ime Crkve.
"Za ulogu koju je svojim ponašanjem imao svaki od nas u tim zlima, što su pridonijela deformaciji obraza Crkve, ponizno molimo oprost", rekao je tada a taj čin ocijenjen je jednim od najvažnijih poteza njegova papinstva.

Molio je za oprost i zbog ponašanja crkve prema ženama, od lova na vještice do njihova zadržavanja u često drugorazrednom statusu. U ime Crkve ispričao se i zbog grijeha protiv drugih kultura, okrutne kolonizacije domorodačkih naroda, grijeha protiv Židova pred čijom je žrtvom kleknuo u Auschwitzu u spomen na njih šest milijuna ubijenih u holokaustu.

Redovito je osuđivao antisemitizam, zagovarao mir u Svetoj zemlji, vapio za izbjegavanjem rata u Iraku.

No hodao je stoljećima utabanim stazama katoličke crkve i isključio mogućnost ukidanja celibata, rastavljenima uskaćivao pričest, ali i zakone koji odobravaju rastavu i u pravima izjednačuju nevjenčane s bračnim zajednicama.

Branio je crkvena stajališta po kojima je pobačaj jednak ubojstvu, a za posjeta Africi poharanoj AIDS-om usprotivio se kontracepciji, pa i prezervativu kojim se može ublažiti širenje smrtonosne bolesti.
Ne samo po traženju oprosta za crkvene grijehe, Ivan Pavao II., u mnogočemu bio je prvi. Od 1522. on je prvi netalijan, Slaven na tronu Sv. Petra, najmlađi Papa 20. stoljeća, prvi skijaš i plivač, zaljubljenik u kazalište, glumac u mladosti, prvi koje je svoje poslanje shvatio kao dinamičan, moderan posao i zašao među narod.

Ivan Pavao II. u 26 je godina svoga papinstva proglasio najviše blaženika i svetaca u povijesti.

Oprost je i u praksi svjedočio posjetivši u zatvoru svog atentatora koji mu je nanio teške tjelesne ozljede s trajnim posljedicama.
Riječ Gospodnju pronosio je i vlastitim književnim djelima vidjevši u tome put da se približi Bogu o čemu svjedoče riječi Czeslawa Milosza, vodećeg poljskog pjesnika i nobelovca.

"Mnogo je pjesnika i mnogo pjesama, ali rijetke su pjesme tolike istinske dubine. To je konverzacija između čovjeka i Boga".

Osvjedočeni zagovornik visokih ljudskih vrijednosti - mira i dijaloga, oprosta, sućuti, slobode, ipak je vjernike pozivao da ih ispune, uvijek im pastirski pokazujući put kojim im valja ići. Papa koji se otvorio novim tehnologijama i rado družio s mladima kao nositeljima napretka, u crkvenom je nauku zastao na pozicijama tradicionalnih crkvenih učenja a korak prema crkvi oslobođenja nije učinio prepustivši to drugima koji će ga naslijediti.

(Hina)