Oj, Ivice sine u Japanu, zabio si gol čak i Talijanu / Oj, Ivice, davoračko dijete, ponos svima od glave do pete... orilo se davoraškim krajem nakon utakmice s Italijom u kojoj je Ivica Olić svojim pogotkom poravnao rezultat i pokrenuo lavinu oduševljenja i euforije diljem Hrvatske. - Ma, bajo, nije ti bilo ni" jednih čestitih svatova koji nisu spjevali niz bećaraca o Ivi, - kaže stari lađar koji je svoje godine usidrio na klupčici ispred kuće. Baš kao lađe davoraške po kojima je ovo selo nadaleko bilo poznato.

- E, do ponoći sam pretraživao fotografije ne bi ga pronašao, - kaže moj vodič Mato Sudić koji je Ivici Oliću tri godine predavao povijest i zemljopis. - Imao je sve petice, bio je odličan učenik i nekako svi osjećali da će mali Ivica nešto postići u aivotu, - govori Mato davoraški rukometni alfa i omega, a sada i predsjednik NK Posavca gdje je Olić započeo nogometnu karijeru. Živa nogometna enciklopedija, Stjepan Marijanović, tajnik Posavca i susjed Olićevih kao iz rukava izbacuje datume, zgode i nevolje Ivičine. - Malo tko zna zna da je Ivica prvi puta za seniore nastupio sa 15 godina u susjednim Sičama,
na kirvaju, kada je zamijenio svog brata Marina. - Mali je odmah zabio gol,- priča Stanislav Stubarić, prvi Olićev trener. Tu su i dogovori s brodskom Marsonijom, stipendije i školovanje u slavonskobrodskoj Tehničkoj školi, put u milanski Inter i Udinese, pa potom u berlinsku Hertu. A u stranom svijetu nemaju strpljenja čekati da nogometaš stasa. Odmah traže gotovog, vrhunskog igrača. Ivica se, sa 18 godina, nakon malog Davora i Broda malo teže snalazio u tim surovim profesionalnim vodama. Igrao je za drugi sastav Herte, a u Davoru i Brodu znali su da moae više. I nisu pogriješili. Vratio se u Marsoniju, posuđen je Zagrebu, postao najbolji strijelac lige, reprezentativac i zabio gol Talijanima. Sada talijanski novinari na križ razapinju svoje trenere jer nisu znali prepoznati pravog igrača.

No, vratimo se u Berlin. Ivica Olić očito nije gubio vrijeme igrajući za drugi sastav Herte, već je i upoznao lijepu Nataliju, Dubrovkinju po majci, koja je rođena i odrasla u Berlinu. Planula je ljubav okrunjena prošloga prosinca brakom, a prije mjesec dana i sinom Antonijom. - Ehe, - smijulji se Ivan Olić, otac Ivičin i djed Antonijev. - Od sada imam razloga za dvostruko slavlje: Antonio je rođen baš na moj rođendan, 1. svibnja. Samo čekam da malo ojača pa djed i unuk zajednički, onako po šokaËki proslave svoje rođendane. - Ne daj Bože, vidili smo kako to izgleda, - dobacuje susjed. No, razloga za slavlje u kuEi Olićevih ima na pretek. U Davor uskoro treba stići i snaha Natalija sa sinom. - Ako bog da, ovoga ljeta napravit ćemo i prave svatove, onako šokačke. Ono u Njemačkoj je bilo, "nako službeno, - kaže otac Ivan dok se majka Ana smiješi i zbori: - Ako je njima dobro i nama je. Za to vrijeme Ivičina trinaestogodišnja sestra Dubravka marljivo donosi preostale fotografije (novinari su već većinu razvukli) dok je stariji brat Marin u Japanu.

A da nogometna groznica vlada ovim krajem kazuje i čestitka biskupa Požeškog, mons. dr. Antuna Škvorčevića (rođenog Davorčanina) koji je nakon utakmice s Talijanima uputio čestitku Ivici Oliću, u kojoj, između ostalog stoji: Tvoj pogodak na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Italije probudio je silnu radost u cijeloj Hrvatskoj i ponos u našem rodnom Davoru (...) I tako, nakon trgovačke obitelji Brlić čiji ime pronesoše Andrija Torkvat te njihova snaha Ivana Brlić-Maauranić, slavonskog prosvjetitelja Matije Antuna Relkovića, Davor - malo selo savskih lađara opet uđe, ovoga puta u nogometne enciklopedije.

Ž.M, SB OnLine