Što je Monza kontra Sikirevcima i njihovim ledinama po kojima, ispred ušorenih kuća, paradiraju jata gusaka i pataka koje tu caruju sve dok sikirevačkim ulicama i sokacima ne odjekne grmljavina konjskih zaprega i njiska razigranih lipicanaca. I dok čovjek lupi dlan o dlan tog nedjeljnog poslijepodneva na ledini, ispred župne crkve Sv. Nikole, okupiće se 24 zaprege iz Županje, Đakova, Vinkovaca, Sesvetskog Kraljevca, Draža i Suze iz Baranje, Sikirevaca, Broda... da se još jednom iskušaju u vožnji preciznosti, brzine te ocijene čija je zaprega najuparenija. A tu su i jahači što oživješe tradiciju tekličkog jahanja, vrativši se u vremena kada se pošta i poruka najbrže prenosila jahačem i konjem. Rasuše se po ledinama lipicanci u paradnim ormama, upregnuti u svečana kola. Svaka od ovih ucifranih zaprega vrijedna je između 40-50 tisuća njemačkih maraka. Pomnožimo li s brojem sudionika - brzo se skupi oko milijun DEM-a što galopira po sikirevačkoj livadi. I ospori sad kako to nije biserje, bijelo biserje Slavonije! - Ma, ni baš tako,- smije se jedan od vlasnika.- Ja kažem, kad ne znaš kud ćeš s novcima onda kupi konja! Ako nema svoje rane i livade - badava ti sve!

Što se tiče natjecanja, najupareniju zapregu imao je Tomislav Vučković iz Donjih Andrijevaca čiji su lipicanci Liza i Trofeta radili k o jedan, dok je Matija Poljarević iz Punitovaca bio najbolji u vožnji preciznosti. Najbrža je bila zaprega Antuna Sekulića iz Slavonskog Kobaša dok je u tekličkom jahanju najbolji bio Ante Medvidović iz Sikirevaca. Završiće natjecanja, mrak se navuče na selo i utvaje, a sikirevačko nedjeljno popodne produlji se duboko u noć. A kako i ne bi, kad su tu bili članovi KUD-a Sloga, a ića, pića i ljudikanja po starim slavonskim navadama nije nedostajalo.

tekst i fotografije: Tena