Pošto je potkraj studenoga u Zagrebu predstavio novu ambalažu svoga kulena prezimenjaka, u prosincu se Tomislav Galović otputio prema Firenzi, gdje je u gradu-dvorcu iz 15. stoljeća Lastro o Signa gostovao na prehrambenome sajmu. Povedoše ga, priča mi, sljedbenici slow fooda odnosno spore hrane, odnosno uživanja u hrani slijedom istupa u Torinu, o kojem je Vrt također pisao, a sve kako bi slavonski kulin s istarskim pršutom predstavio kao hrvatsku jestvenu vrijednost.
Njega je opčinilo kako su Talijani domišljato za svoje goste predstavili tradiciju kolinja i demonstrirali pečenje čvaraka, čičolija, a nas više kako su izvrsno prihvatili slavonske čvarke i švargl.

I ne samo to.

Oboje nas, koji smo godinama obuzeti idejom o izvornom slavonskom proizvodu, kulenu, najviše je, međutim, ponijela priča s brojevima. Naime, slavonski kulen predstavljen je ravnopravno s pet izuzetno cijenjenih vrsta pršuta: iberijskim, parmskim, toskanskim, francuskim i istarskim, a dok se iberijski, koji inače dozrijeva čak 36 mjeseci, prodavao po 130 eura za kilogram, ostalima je cijena bila 50 eura po kilogramu. Kako gospodin Galović nije znao da će trebati isticati bilo kakvu cijenu, odoka je procijenio također 50 eura. I rasprodao ono malo kulina što ga je ponio u Italiju u promotivnoj količini.

Na stranu što je i švarglu i čvarcima cijena iz proizvođačeva ugla također bila sjajna, čak 15 eura (!) po kilogramu, od cijene kulena porastu krila. Kod kuće, naime, po kilogram uglavnom ga plaćaju izuzetno 250, a uobičajeno 200 kuna odnosno 25-26 eura. I ne samo to: proizvođaču koji je u očekivanju dozvola za rad svome pogonu u Slavoniji stvorio širok marketinški prostor svome kvalitetnom proizvodu, stigle su vrlo ozbiljne ponude. Zasad im ne može udovoljiti. Izgovara se propisima i čekanjem liberalizacije trgovanja kada se jače povežemo s EU, a, zapravo, traženih količina gotova proizvoda zasad još jednostavno nema.

Večernji