Biti umjetnik - to je oduvijek značilo: biti izazivač sudbine. I ma koliko nam se činilo (kasnije) da je poneko vrijeme - pak - bilo naklonjeno umjetnicima, istina je uvijek bila rugačija. Jer - biti umjetnik, to znači: biti drugačiji. Biti umjetnik to znači istraživati ono što drugi nisu istražili, koračati stazama koje su više staze duha nego staze stopala i ne znati pri tome hoće li nas itko na njima slijediti . . .
Konačno, biti umjetnik - to znači: biti sam. A od svih umjetnosti, od svih »tehnika«, niti u jednoj nema toliko samoće, koliko je ima u akvarelu.

Branko Becić - između onih koji su zaustavljeni na nekom zavoju rijeke kao na čekalištu, između drugih koji se usredsređuju na jedan zaustavljeni motiv, između trećih koji . . .

Branko Becić ostaje za mene prije svega slikar koji ponire. Svaki puta me iznenadi, i zadivi, i neosjetno povuče u sebe njegov akvarel stvoren onom specifično njegovom sposobnošću da jednim slikanjem koje, inače, zatvara slojeve velom zajedničke izmaglice, otvori pukotine u prostoru koji ulazi kistom, da otvori, recimo, pukotine između tabala u šumarku, između grmlja i svjetla raslojenog u boje i jene, da nas vodi u dubinu akvarela gotovo kroz lišće, rasplićući sag satkan od samog titranja. Kada na taj način zađe u motiv, on ostaje sam i svoj. Jednostavno, ne znam akvarelistu koji bi ga utom rastkivanju, razmicanju stabala, mogao slijediti. Drugi imaju drugačije puteve. Ustvari, plovidbe. Ovo otvaranje dubine ostaje Becićevsko. Brankovo.

A viđao sam, više puta, i drugačije Becićevo poniranje u prostor. (Tako je teško akvarelom dati dubinu, a na koliko je različitih načina Becić stvara!) Uzdignut iznad ravnice, iznad krovova i krošanja, iznad udaljenih rijeka i naplavljenom izmaglicom zastrtih bregova u daljini Becić klizi kroz prostor, osjećajući - i naravno, slikajući - gotovo neosjetno mijenjanje konzistentnosti i tona pojedinih oslonaca daljine od najbližih stabala do udaljenih zagonetki u prostoru. Sjećam se prve asocijacije kada sam se našao pred jednim od tih akvarela: duh je lebdio nad vodama . . . Činilo mi se kao da je slikajući plovio iznad prostora u imaginarnoj gondoli . . .

A poznajem i treću grupu, treću vrstu njegovih akvarela. Poznajem akvarele u kojima mu se pogled zadržao na jednoj crkvi, zgradi, na trgu . . . Uspostaviti odnos između cjeline i teško uhvatljivih detalja koji možda i ne stvaraju u tolikoj mjeri cjelinu, koliko atmosferu, i to učiniti bojom koja se stvara i koja rastvara i detalje slivajući ih u zajedničku klupku - iskušenje je dostojno velikog majstora. Becić ga prihvaća, čak i više, Becić, slikajući, uživa u tom slikanju koje je toliko blisko savladavanju nesavladivog - i to se zadovoljstvo prenosi na gledaoca. Oblik, konzistentnost, čvrstina - a ipak, na posebna lelujavost koju vjerojatno samo akvarel može dati postoje u skladu . . .

I najzad - sjećam se njegovog akvarela u kojem je dao prije svega masu u pokretu, strast purpura i tamnu snagu oblika koji se iz mase tijela pretvara u metaforu, u simbol . . .

I da li je to: najzad? I u kojem je od ovih slikanja Branko Becić? Znam - u svima je, i isto tako znam: ne mogu reći najzad, jer sam tek dotakao njegovo slikanje, i ono to me, pri završavanju ove male uvodne riječi, možda iznad svega ispunjava - to je očekivanje. Radosno očekivanje. On slika, i njegovi akvareli nam dolaze . . .

Tako mi uopće nismo na kraju. Na početku smo. Na pragu nove izložbe - mi smo i na pragu nove radosti ledanja, i na pragu novih riječi. Tek bismo trebali početi govoriti.

No akvarel je - podsjetit će nas već prva slika - prije svega tišina. U tišini ih i promatrajmo. Bez riječi. Tada as i primaju u sebe.

dr. Bogdan Mesinger