Greenwashing: ekologija, etika i politika u medijskom lijevku

(Quidquid id est) timeo Danaos et dona ferentes, zapisao je Publije Vergilije Maron u Eneidi ...

Nenad Hrgetić:
Greenwashing: ekologija, etika i politika u medijskom lijevku

Jedino i prvo oružje Greenpeacea bila je kamera.
(Video Endangered Planet, 1997)

Public relations, ne fizika - ili čak ekologija - čine paradigmatsku znanost modernog doba.
Tom Athanasiou (1998: 228)

Činjenice nisu bitne; u politici, percepcija odlučuje što je stvarnost.
Ron Arnold, savjetnik u industriji drva, PR Watch (2003: 2)

Kad se američka korporacija Pacific Gas and Electric godine 1969. suočila s protestom ogorčene javnosti, jer je prilikom gradnje nuklearne elektrane u dotad netaknutoj divljini kanjona Diablo u Kaliforniji potpuno ogolila i devastirala njegove padine, dovinula se jednostavnom i jeftinom rješenju - dala je posprejati opustošene obronke gustom zelenom bojom.

Otad nam ovaj neuspjeli pokušaj prikrivanja za kompaniju kompromitirajućih činjenica stoji kao referentna točka za suvremeno vrijeme sraza ekološke krize i korporacijskih odjela za odnose s javnošću (public relations), odnosno doba greenwashinga (Athanasiou, 1998: 227-8).

Primarna je zadaća greenwashinga proizvoditi optimizam, prikazati korporacije (čitaj: najveće zagađivače) najvećim zaštitarima okoliša i to prije svega kroz medije, ali jednako tako i putem tehnologija i institucija, s trajnim ciljem zamutiti granice između "zelenog sektora" i znatno većeg svijeta korporacija (Athanasiou, 1998: 238).

Medijske reprezentacije (zaštite) okoliša razlikuju se ne samo s obzirom na službene (što često znači državne) "izvore" ekoloških informacija, nego i s obzirom na mjesto s kojeg dopiru. Kad kritičarka procesa globalizacije Doreen Massey (1993) govori o "geometriji moći" između medija, državne politike i individualnog angažmana, napominje kako je klasična distribucija mikro/makro utjecaja unekoliko prevrednovana. Nesporno je, podsjeća Massey, da političari i novinari bogate zemljine sjeverne hemisfere imaju kudikamo veću moć ili javni utjecaj od "siromašnog radništva južne hemisfere". Baš kao što se na globalnoj razini ne poklapaju znanstvene paradigme rješavanja ekoloških problema (vidi Roca, 1987), ne poklapaju se ni njihova medijska uokvirivanja. Skupina autora koja je analizirala reakcije medija na havariju černobilske nuklearne elektrane (koja se dogodila 26. travnja 1986. godine), primjećuje da je proteklo gotovo 72 sata nakon nesreće u Černobilu kada su se pojavili prvi izvještaji o njoj, a i tada su sadržavali vrlo malo informacija (Allan, S.; Adam, B.; Carter, C., 2000: 6). Autori nastavljaju kako su prve sovjetske novine koje su reagirale na nuklearnu nesreću, Izviestia, nastojale u svakom slučaju "stišati" incident, objavivši tek 29. travnja 1986. obavijest sljedećeg sadržaja:

Nesretan slučaj zbio se u černobilskoj elektrani, gdje je oštećen i jedan od reaktora. Poduzete su mjere da se kvar sanira. Onima koji su pogođeni kvarom, pružena je pomoć. Osnovana je i državna komisija. (ib.).

Istodobno su u SAD-u tri glavne TV postaje i nekoliko vodećih časopisa objavili da je u Černobilu umrlo dvije tisuće ljudi, dok je New York Post objavio kako se radi o 15 tisuća mrtvih (ib., str. 7). Konkretnije informacije, kao što je točno izmjerena količina radijacije, upozorava D. M. Rubin (1987: 42-3), javnosti nisu postale dostupne, i to ne samo u slučaju Černobila nego i u slučaju nuklearne nesreće u elektrani Otok tri milje iz 1979. godine. U svezi s potonjim incidentom, oglasio se i nuklearni lobi, i to porukom: Nitko ozlijeđen, nitko ubijen, nema štete na Otoku tri milje (Flattau, 1998: 92). U svakom je slučaju očito kako je tijek informacija o tim ekološkim nesrećama bio filtriran, kontroliran ili zaustavljen s obzirom na politiku medija u kojima je nesreća prezentirana.


Pročitaj cijeli članak Nenada Hrgetića, poučan je ...

Pogledaj i Green or Greenwash? A Greenpeace Detection Kit