Hrvatska vs kockarska industrija: Šuker kraći za 80 milijuna?

DEN HAG - Budžet RH bi mogao biti "kraći" za 80 milijuna zbog duga Lutrije stranim partnerima ako Hrvatska izgubi na sudu. U kockarskom biznisu inače svi gube, od igrača do države, samo vlasnici biznisa uvijek dobivaju. Gambling je vrlo otporan biznis koji se bazira na ljudskoj sklonosti riziku, na gluposti i ovisnosti kao i na matematici koja garantira dobitak za organizatora. Organizatori tog posla uvijek imaju najbolje advokate i savjetnike, jer ih mogu platiti. I ne možeš im ništa na sudu, a i na ulici je bolje gledati svoga posla.

Kako piše Poslovni.Hr, završena je glavna rasprava pred sudom u Den Hagu, a u Ministarstvu financija šute o tome imaju li novca za odštetu u sporu Lutrije Hrvatske sa stranim partnerom.

Spor na arbitražnom sudu u Den Haagu koji je pokrenula austrijska tvrtka Adria Beteiligungs GmbH i koji bi državni budžet Republike Hrvatske mogao stajati i do 80 milijuna eura bit će završen do početka ljeta. Poslovni dnevnik je došao do informacije da je glavna rasprava pred arbitražnim sudskim vijećem zaključena te da se donošenje presude očekuje u sljedeća tri mjeseca. Za sada nema pouzdanih informacija o tome kakva bi presuda mogla biti - no upućeni krugovi polaze od pretpostavke da će Ministarstvu financija biti presuđeno da isplati odštetu tužitelju, napominjući da je teško procijeniti kolika će biti visina odštete. Adria je tražila čak 80 milijuna eura, ali presuda bi mogla odrediti i manji iznos. Poslovni.Hr


Gambling business je vrlo žilav i uvijek donosi dobit organizatoru, dok svi ostali gube. Taj biznis ima nekoliko slojeva, od Casino operacija do Slot Machine operacija (kockanje na automatima). U novije vrijeme se javljaju i Online Gambling Operations.

Klasične Casino operacije traže obično jako velike investicije a najbolje lokacije su veliki gradovi, hoteli visoke kategorije i mjesta uz granicu. Kockanje koje se organizira na automatima za kocku pogodno je čak i za manja mjesta, dovoljan je prostor od pola puta pola metra da se stavi jedan kockarski aparat u neki kafić. Dok je Casino operacije moguće lako nadzirati od strane države i zakonodavca, biznis s automatima za kocku, pogotovo ako se dozvoli instaliranje pojedinačnih mašina na lokacijama, država praktično ne može nadzirati. Glavni izvor prihoda od kocke su igrači koji su došli do novca na nezakonit način i pokušavaju ga igrom u Casinou oprati, ili čak i uvećati, spremni su na velike rizike jer su prelagano došli do novca, kao i more ovisnika o kocki koji se toga zla ne mogu rješiti, igraju na sitno svaki dan i gube velike količine novca.

Neke zemlje, poput Švedske na primjer, sasvim su zabranile kockanje na svom teritoriju. Jer brinu za zdravlje svoje nacije. USA pak ima liberalan stav o kockanju ali i najstrože zakone za organizatore kocke. To se razvilo iz sporazuma mafije i države: OK možete organizirati kockanje ali sve mora biti po jako strogim zakonima i sve ćemo vam kontrolirati. Kockanje je u USA najkontroliraniji biznis i sve je tamo transparentno.

Balkanske zemlje pa i Hrvatska su zbog loših zakona, i posebno zato jer se ni ne provode do kraja, te korumpiranosti i razvijenom kriminalu, što je najznačajniji izvor novaca za kockanje, kao i zbog sklonosti ljudi hazardu (život od danas do sutra, očaj izazvan krizom i sl, sklonost traženju lažne nade - možda mi se posreći danas) još uvijek zlatna koka za kockarsku industriju. Jedan prosječan Nijemac, Šveđanin, Francuz, pa ni Amerikanac ne kocka toliko kao prosječan Hrvat.

Aparati za kockanje su u Jugoslaviju došli s Mediteranskim igrama. Da bi se namaklo novaca za Mediteranske igre, uz pomoć savjetnika iz stranih zemalja, donesen je zakon koji je dozvolio postavljanje prvih desetak kockarskih aparata koje je Lutrija Hrvatske pribavila od stranih partnera. Uvidjevši nakon tog pilot projekta kako je to način da se brzo zarade novci, pod utjecajem (neki tvrde i korupcijskim pritiskom koji je moderirao sadržaje zakona) stranih partnera, doneseni su zakoni koji su omogučili korištenje aparata za kocku u organizaciji Lutrija svih ex-Yu republika.

Strani partneri, kojih je na početku bilo 4, osnivali su Joint Venture s Lutrijama i između ostalog masovno uvezli aparate za kocku. Kasnije se, da bi se legalizirali ilegalno instalirani automati, javlja i mogućnost da privatni sektor, mimo Lutrija, postavlja automate za kocku u manje lokale uz plaćanje paušala. Pa se tako u cijeloj Jugoslaviji počela razvijati kockarska mafija. Dok su casino operacije i automat klubovi koje su organizirale Lutrije po republikama bili strogo kontrolirani od države a prihod odlazio u državnu kasu, poslovi kockarske mafije su ostali uglavnom bez nadzora.

Zakoni o kockanju na automatima su u tadašnjoj Jugoslaviji omogućavali organizatorima, s obzirom na investiciju, najveću zaradu u svijetu. Takvi zakoni na primjer u Americi su vrlo strogi, traži se čak i moralna podobnost organizatora za izdavanje licence, a nadzor opreme i provođenja zakona na lokaciji je rigorozan - ako državna inspekcija otkrije grešku u programu aparata svi takvi aparati idu van upotrebe. Da ne pričamo o kontroli prometa i uplate poreza. Ako organizator prekrši zakon ili ošteti igrača više nikad se ne može baviti tim biznisom. No kod nas je to bio od početka, a izgleda i ostao, nešto nalik na organizirani nered.

Zakon je pogodovao organizatorima kockanja na štetu igrača jer se krenulo s tim da je preko republičkih Lutrija to prihod države. Na primjer, propisani minimum isplate igračima na automatima je bio reda 60-70%, kasnije malo viši. Ostatak uplate je prihod organizatora, što je čista pljačka igrača. U USA na primjer garantirani postotak isplate automata je 98%, a ako automati "daju" manje, ili organizator prevari igrače manipulacijom u programu automata, državna inspekcija odmah zatvara lokaciju i ukida licencu. U Jugoslaviji su kontrolu ispravnosti automata vršili sami organizatori kockanja, država ne, a i igrači nisu to nikako mogli, osim računajući statistiku nakon izgubljenih velikih novaca.

Prihod Lutrija u ex-Yu od kockarskih automata u godinama pred rat je iznosio oko sto milijuna njemačkih maraka mjesečno. Zanimljivo je da se po statistkama Lutrija najviše kockalo u Makedoniji a najmanje u Sloveniji. Hrvatska Lutrija je ostvarivala od dvadeset do pedeset milijuna njemačkih maraka od kocke mjesečno. Privatni sektor, mimo Lutrija, radio je još uspješnije i ostvarivaa oko pet puta više, a od toga državni proračun je zaradio mrvice. Pred rat se javljaju tipične pojave gubitka kontrole u tom biznisu, u dijelu koji je slabo nadzirala država, izvan gambling operacija pod kontolom Lutrija. Bilo je svega, sve do reketarenja vlasnika kafića - uzmi ovaj poker automat u svoj lokal i dobiješ postotak od zarade. Ako nećeš, kafić leti u zrak. Ako ti poker automat ne pravi promet - tvoj problem, plati mi kao da radi a ti nagovaraj igrače da igraju...

Ni Slavonski Brod nije bio imun na tu invaziju. Pred rat se nakon Lutrijinih automat klubova pojavljuju skoro u svim kafićima i privatni poker automati čiji prihod tjedno kolektiraju opasni likovi koji na povratku sa trase "ponekad ne mogu vrata kombija zatvoriti od vreća".

Jedan od četiri strana partnera YU Lutrija je, da bi poboljšao posao, sklopio ugovor s ĐĐ Elektromontom za proizvodnju automata za kocku i njihovo servisiranje po cijeloj Jugoslaviji. Tako se i ĐĐ uključio u taj biznis, prvo kao proizvođač opreme, pa kao aktivni sudionik gambling operacija te na kraju i kao organizator kockanja.

Brođani su se pokazali kao žestoki kockari. Lutrijini automat klubovi su odmah nakon otvaranja bili uvijek puni. Bilo je tu carinika, ljudi iz sporta i drugih profesija koje omogućuju dobru i brzu zaradu, sve do bolesnih za kockanjem. Zabilježen je čak i jedan slučaj da je igrač provalio, ukrao i odneo doma poker automat (tada poker automati nisu bili tako mali kao danas, no upornost i volja čine čuda...) iz Lutrijinog Automat kluba na Slavoniji I. Nije ga htio prodati, nije to krađa, samo posudba - odnio si aparat doma da bi mogao bez prekida kockati, jer automat klub ne radi nedjeljom i praznicima...

Osim automat klubova otvorenih u Slavonskom Brodu od strane Lutrije Hrvatske, strani partner je investirao i u jedan automat klub koji je otvoren mimo Lutrije. Partneri u investiranju i eksploataciji automat kluba u ulici Petra Krešimira IV su bili ĐĐ Elektromont i strana firma. Čak i u vrijeme Domovinskog rata, dok su hrvatski branitelji ginuli po bojištima, u automat klubu u Krešimirovoj se kockalo iz sve snage. Novac se izvlačio iz kluba i kao gotovina prevozio do Zagreba, naravno, nakon što bi ekipa u Sl.Brodu dobila svoj dio i uzela "osobni dodatak", a onda u vrećama u osobnom automobilu firme švercao preko Austrije u Beograd. Da bi osigurao kontinuum biznisa, ključni čovjek stranog partnera u Slavonskom Brodu, hrvatski državljanin, Brođanin, bivši radnik ĐĐ Elektromonta, koji je za stranog partnera nadzirao automat klub, odlazi u Odjel narodne odbrane i vadi papire po kojima "kao djelatnik strane firme ne može biti mobiliziran jer radi važan posao za stranu firmu i spašava njenu imovinu".

Nakon rata kockanje se u Slavonskom Brodu po prometu još i povećalo a tko ga sve kontrolira i ne zna se više. Lutrija je otvorila Casino Marsonia, general Prkaćin je jedno vrijeme pripremao privatni Casino Cezar u Krešimirovoj ali taj nije zaživio, a ima i drugih lokacija za kockanje. Čak i istaknuti članovi stranaka na vlasti vode neke značajne kockarske resurse. Dok država to dozvoljava zakonima kao legalnu djelatnost, i ako to nadzire, to je ok, nije u tome problem.

No ono što je jako loše i puno gore od toga da će možda ministar Šuker ostati kraći za 80 milijuna je činjenica da su i u ovom gradu u ovisnički krug kocke upali i mladi. Kockanje je ovisnost a organizatori kocke su izrabljivači te bolesti.

Tipična slika u Slavonskom Brodu je: u kafićima koji su strateški otvoreni u okolini srednjih škola nalaze se i poker automati. Za tim poker automatima možete vidjeti srednjoškolce koji su pobjegli od dosadne matematike i kockaju. Primjer toga je Mali Pariz, osim više kladionica tu su i kafići sa aparatima za kocku a česti gosti na tim mjestima su maloljetni učenici srednjih škola koji piju, klade se i kockaju umjesto da su u školi. Neki od tih učenika su na žalost već ovisnici o kocki i prokockali su na kladionici i automatima pravo malo bogatstvo.

Problem kockanja mladih rješava se uglavnom po recepturi iz poznate anegdote o ruskom vlaku koji je stao dok su u njemu bile glavešine CK: "drugovi, spustimo zavjese, pa kažimo da vlak juri u svjetlu budućnost...". Ministar Šuker će se nekako snaći, ali drugovi i gospodo Jahači Vlaste u ovom gradu, otvorite zavjese pa hajmo popraviti vlak. Za to ne treba 80 milijuna.


Željko Klindžić, dipl.inž.el.