Brođani, tko se sjeća Čkalje?

Humor je nijansa između sreće i bola, između refleksije i osjećajnosti, onaj bolni i ugodni korak koji spaja vječnost i moment, uzvišeno i smiješno. Tako je o humoru zborio naš veliki hrvatski književnik A. G. Matoš i kao da je u svemu pogodio i oslikao velikog i zaboravljenog komičara MIODRAGA PETROVIĆA  ČKALJU. Čkalja nam je sreću  svima donosio svojim humorom, ali na žalost, puno boli je ostalo iza njega, naročito zadnje godine svoga života. Naime, Čkalja se javno suprotstavio diktaturi i velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića i njegovom režimu, a to je značilo i tihu smrt njega kao umjetnika, društvenu izolaciju, osvetu režima, ne samo njemu nego i njegovoj kćeri i njegovom zetu, koji su također bili glumci i zbog toga ostali i bez uloga i bez posla.

Osveta sistema i politike je okrutna. Tako to biva kada se jedan veliki umjetnik suprotstavi jednom bolesniku i politici tiranije, ugnjetavanja i velikosrpskih osvajanja. To je automatski značilo da će kao umjetnik završiti u bijedi, društvenoj izolaciji  i umrijeti u   siromaštvu. To se upravo i desilo. Čkaljine zadnje riječi bile su: " HVALA TI SRBIJO, ŠTO SI MI DOZVOLILA DA GLOĐEM KOSTI."

Istina, glođao je kosti da preživi  i umro u siromaštvu, ali je tako sačuvao i zadržao LJUDSKO DOSTOJANSTVO, IME ČOVJEKA I UMJETNIČKI DIGNITET. Rijetki su oni srpski  umjetnici koji se mogu pohvaliti da su digli glas i kritički se odnosili prema njihovu velikom VOŽDU, psihijatrijskom slučaju. Kada je naša, također velika komičarka Nela Eržišnik čula što sve Čkalja zbog toga proživljava, poslala mu je jedno  pismo, čije samo neke ulomke prenosim:  "ČKALJA, NE MOGU POJMITI DA TE JE TVOJ NAROD OSTAVIO DA GLADUJEŠ I ŽIVOTARIŠ OD MIZERNE MIROVINE, ZAJEDNO SA KĆERKOM I ZETOM KOJI SU TAKOĐER GLUMCI I BEZ POSLA. MISLILA SAM DA SRBI IMAJU VIŠE SLUHA I LJUBAVI ZA SVOJE, NEKADA OMILJENE GLUMCE. OVO PISMO MOGLA SAM NADUŠAK NAPISATI JER TI, MIODRAŽE NISI U ONIM DANIMA OSAMOSTALJENJA HRVATSKE I KRVAVE AGRESIJE NA NJU, PONIŽAVAO, VRIJEĐAO I NAPADAO MOJU DOMOVINU HRVATSKU. NAŠU ZAJEDNIČKU FOTOGRAFIJU SA ZIDA MOJE  VELIKE SOBE MNOGOBROJNI SU POSJETITELJI SVAKOVRSNO OCJENJIVALI, A ONI NAJPOKVARENIJI ZBOG NJE ME I NAPADALI PO NOVINAMA. UVIJEK SAM IM PONAVLJALA, PA TO I SADA ČINIM: LJUDE KAKAV JE ČKALJA, OVAKVE BOGOMDANE UMJETNIKE, OVAKVE SRBE, VI MIZERIJE, NEĆETE IZBACITI IZ MOJE KUĆE NI IZ MOJE DUŠE. "

Nelino pismo javno je objavljeno 2002. a Čkalja je na žalost, umro godinu dana poslije. Nela, dobra hrvatska duša, pobrinula se da skupi pozamašnu svotu novca i preko svoje izdavačke kuće daruje svome prijatelju komičaru u nevolji, kada mu je bilo najteže u životu. Čkalja se najviše šalio na svoj vlastiti 
račun, govorio je da je rođen kao prvoaprilska šala, i da se vidi da ga je tata napravio iz zajebancije. Nije šala, ali čovjek je stvarno rođen 1. aprila 1924. godine. Veliku popularnost Čkalja doživljava šezdesetih godina u TV serijama SERVISNA STANICA, MUZEJ VOŠTANIH FIGURA, LICEM U NALIČJE, CRNI SNEG... . No, tek sedamdesetih i osamdesetih ostvaruje nezaboravne i legendarne uloge u serijama KAMIONDŽIJE I VRUĆ VETAR, po kome ga naši Brođani i drugi Hrvati najviše pamte.

Nama starkeljama, s pedeset i više godine Čkaljin humor ostat če u vječnom sjećanju. Humor je oštra sjekira koja razbija zamrznuti led u našim dušama. Danas je najteže nasmijati čovjeka i to je najveća umjetnost. Da to nije baš lako, osjetio sam i na svojoj vlastitoj koži kada sam u prepunoj dvorani PLAVCA u dvorani HVIDRE, izvodio svoju monokomediju TRAŽI SE PRODAVAČ U SEX SHOPU. Čkalji, velikom umjetniku i dobrom čovjeku, posvećujem ovu portret . Radio sam je do tri sata iza ponoći. Zaslužio je. Od malog umjetnika, za velikog umjetnika, čuvenog i legendarnog Čkalju, od Dakyja. .