Dnevnik bolesnika: Početak

 MOTIV 

  Za bilo kakvu priču treba imati motivaciju. Motivacija može biti lova, želja da se postane poznat, Nobelova nagrada za književnost, Kiklop ( ne čitam Nives). Motiva ima koliko hoćeš samo treba naći pravi. Motiv može biti drvo, cvijet, djevojka, rat, mir, zrak, da ne duljim motiv može biti baš sve. Zrak kod nas je usmrđen i kontaminiran mirisima rafinerije. Živim na 4 katu, pa drvo kao motiv možemo izostaviti . Vidim jedno sa balkona, ali me ne privlači sa priču. Djevojke volim, ali one malo manje mene . Lova? Ni to nije ona me ne voli i bježi od mene. Ostao sam bez motiva i motivacije u drugom odlomku.

  -Pa, o čemu da onda pišem? Ostala mi je jedna tema i to ona najšugavija od svih, ženskog je roda. Podla je da ne može biti podlija. Nitko, doslovno je nitko ne voli. Nema sise, ni dupe, nije ni zgodna. Zove se bolest ( ili stanje); pišem malim slovom jer veliko ne zaslužuje. Eto motiva, nadam se da vas neće odbiti odmah na početku. Priča koju ću napisati je iz osobnog iskustva. Nisam tip osobe koji će napisati knjigu od 500-ak strana, 100-ak će biti dosta. Vodim neki virtualni Dnevnik bolesnika, ovdje ću pokušati sažeti svoj nepovezani tok misli u povezanu cjelinu zvanu knjiga, a i obećao sam si napisati sve što mi se dogodilo.

Motiv imamo, pa da krenemo.

  Da se predstavim -Tko sam, što radim? To se i ja pitam. Zovem se Vanja, Vanja sa onom stvari: iliti muški  Vanja. Što radim, pa živim u Hrvatskoj, tu nitko ne radi. Moj posao je rehabilitacija i čekanje poštara da mi donese osobnu invalidninu. Već sam počeo kukati, a to ne želim, to ću kasnije. Rođen sam 1980-e, taman kad su svi plakali za Titom, ja sam se derao za sisom. Tako da se može reći da sam ga pošteno oplakao. Neću o politici, iako je ona svugdje. Nekako sam u životu funkcionirao kao Don Quijote, stalno sam se borio protiv nečeg. Jedini problem je bio što vjetrenjačama ni traga ni glasa. Oženio sam se još davne 2001. godine  i ubrzo smo dobili svoj prvi ponos Hanu. Trenutno je puca pubertet, pa postaje, buntovnik, nemam pojma kako sam ja svoj pubertet preživio! 2009. na svijet je došla Tea. Nekako sa njezinim dolaskom počinje moja priča. To sam ja .Sve u svemu čudak, sa čudnim životnim putevima.

Govno je eksplodiralo u meni

Tad je već bio 10. mjesec 2009. Čekao sam da mi supruga rodi. Bolest je baš krivi trenutak izabrala da me upozna. Šic, šic, ali ne pali. Došao je taj 29.10. 2009, supruga nam je carskim rezom rodila naš drugi ponos. Imali smo dvije solucije oko imena. Tia ili Tea, obje vuku na čaj. Na kraju smo se odlučili za Tea (opet čaj), jedva sam čekao da dođe kući, nekako sam njenim dolaskom zaboravio na bolest. Toplomjer je uvijek bio u blizini mene, 38.5, 38.6, bila je temperatura na koju sam se već navikao. Lupocet je zakon. Upoznavao sam te divne Teine oči, male rukice, nogice. Tata, jesi li mene tako nosio? Pored mene je Hana ispitivala, naravno da jesam, Hanu sam nosio u kanti, lavoru, na glavi. Nisam ni slutio da to Tea neće nikad doživjeti, niti će se sjećati da ju je tata ikad nosio. Sad je 2014 god i tek sam sad Teu počeo pomalo nositi, znači nakon 4 godine. U meni je kuhalo neko govno zvano bolest i čekalo da eksplodira!  14. prosinac 2009. je bio dan kad je eksplodiralo.  Bio je sasvim lijepi zimski dan. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Teu sam taj dan nosio, ni sam se ne sjećam koliko. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava:

-Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja? 

-Naravno Hana. 

Obukli smo se toplo, već sam kod stavljanja kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do auta. Vani je snijeg nemilice padao.  50 m od ulaznih vrata shvatio sam da nerazgovjetno pričam.

-Hana , idemo kući! 

Ona je jadna vidjela da nešto ne valja i gledala me uplašenim očima. Govorio sam joj nešto, a kao da  sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga čim  me vidjela zvala je hitnu pomoć. U tim trenutcima postavljao sam samo jedno pitanje: 

-Hoću li umrijeti? Pomislio sam, ni od djece se nisam oprostio. 

Hana me uplašeno gledala. Hitna je došla za par minuta. Doktorica je bila kolegica iz srednje. Rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Supruga mi je rekla doći za mnom u bolnicu. Ušao sam u kola hitne sa upitnikom: 

-Što mi je? 

Pomislio sam na moždani, a o njemu znam ponešto i bilo mi je čudno što nisam oduzet( baka mi je imala moždani). 

BOLNICA

  Kola hitne su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u Brodsku bolnicu, na Neurološki prijam. Mama mi radi u bolnici, pa je već bila uplakana ispred neurologije. Vani je snijeg dobrano napadao, primio me dr. Bojan, tad mislim specijalizant. 

-Sjedi Vanja, prati pogledom moje ruke. Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda:

-Ideš odmah na Ct mozga. 

Dogegao sam se nekako do Ct-a u pratnji dr. Bojana. Taman su u to vrijeme stigli i moja supruga i tata. Nekako na ulazu u prostoriju gdje snimaju CT  pogledao sam se  u ogledalo. Pa izgledam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi visi. Ma nema šanse odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29, pa zar nije malo rano?

-Lezite i izujte cipele.

 Prostorija gdje rade Ct izgleda, kao soba iz filmova za prepoznavanja. Na sredini sobe je taj Ct. Uređaj. Legao sam i čekao. Nakon par minuta ušao je medicinski brat ili sestra, zaboravio sam, sa konjskom injekcijom. 

-To Vam je kontrastno sredstvo! 

Dobro što god to bilo. Legao sam u neki kao tunel( na kraju tunela vidiš i čuješ radiologa i jedina svjetlost je koju vidiš ona starih bolničkih lampi)). Osjećaj kao da sam na setu Zvjezdanih staza. Malo van, malo unutra u taj tunel, 15-ak minuta zračenja i gotovo. Mama je ušla unutra sretna:

-Nije moždani.

Bit ću još živ, ja bi soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Netko od mojih je otišao po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi. 

-Ja ne mogu gutati, što se događa?

-Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je dr. Bojan. 

Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati. 

-Kako da mi daju tabletu, kad ne mogu gutati?

Tad su mi donijeli sondu. Što je to sad?  Namazali su to kao sa nekim vazelinom i počeli gurati. Ne u šupak, u usta, nego u nos, sonda je prošla do želuca, kroz grlo (nije mi do danas jasno kako). Jedino je dobro u tome što mi nisu u guzicu gurali. Onda stetoskop i opet injekcija. Napumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želucu. One silne jabuke sa početka priče su me natjerale na pišanje. 

-Donijet ćemo ti gusku!? 

Tad sam upoznao gusku, kasnije i patku. Ispišao sam dobre pola litre! Oko ponoći, mi je dr. Bojan rekao da će mi sutra doći u konzilijarni netko od specijalista sa zaraze. Pitao me da li sam imao puno seksualnih partnerica, jer je posumnjao na sifilis. Tko ja? Vjeran supruzi nisam šarao okolo. Tako da je dijagnoza sifilis otpala. Tako je prošao 14.12 prvi dan bolnice.

ZARAZA

  Došao je taj 15.12. Čekao sam da mi netko dođe konzilijarni sa infektologije. Negdje oko 10 sati ujutro pretpostavljam, jer zbog protoka vremena, su mi malo sjećanja izbrisana, mi više ni manje, dolazi šef brodske infektologije doktor sa titulama sa svih strana Nenad Pandak, tad ih - još nije imao toliko. Jedino ime i prezime koje ću spomenuti je ovo, ostale ću sve zvati imenima  ili samo prezimenima. Na prvu mi je legao kao krajnje stručan i ljubazan doktor Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zarazu. Već tada sam bio otežano pokretan, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zarazu, u sobu br. 4, pored drvenog prozora koji je dihta na sve strane, ironije li prije zaraze na tom mjestu je bila ginekologija i rodilište.

-Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu.

To legneš i  zabiju ti iglu u kičmu i izvuku kako kažu sadržaj. Čuo sam jedino:

-Likvor je zamućen. 

Imao sam cimera nekog didu, ali sam bar mogao do wc-a, tako da je guska ostala na neurologiji. Moji su mi odmah donijeli tv. Tad je počelo hranjenje, na sondu: prvo je bio Nutren, pa su mi donijeli neki aparat; koji sam si sam uključivao i davao. Mislim da se zove sondomat(Made in China).

-Ti boluješ od tuberkoloznog menigitisa i promijenit ćemo ti terapiju.

Tuberkuloza, odakle meni to? Prvo mi je palo napamet, pa bio sam u kontaktu sa djecom. Ne tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave.

-Pa što je sad to? Na zarazi sam, a nisam zarazan? opet upitnik.

Da ne zaboravim napomenuti 1989. godine sam operirao stenozu aorte. Falile su mi jako Hana i Tea i mislio sam do Nove sam kod kuće....Na zarazi je tad bila sestra Tanja, sa kojom sam se dosta zezao. Imaju oni neki svoj red ujutro i u 16 sati mjere temperaturu. Uvijek me je bilo strah taj toplomjer stavljati pod ruku, a srećom tad nisam bio febrilan. Sljedeće jutro je došla glavna sestra Marijana sa novom terapijom, tuberkolostaticima. Pripremu svoje terapije sam čuo, kroz vrata: tuckanje lijekova. 

-Hoću li ti ja dati terapiju u sondu?

-Ma ne sam ću. 

-Poslije ćeš dobiti u venu po preporuci šefice reanimacije nadomjestak prehrani u venu.

Pa da si dam te tuberkolostatike. Pomiješao sam ih sa vodom u čaši. Dobio sam neku ogavnu smjesu crvene boje. Dao sam si to nakon par sekundi sav je zid bio crven. Preračunao sam se, zaboravio sam da sonda ima neki  svoj pritisak. Zaboravio sam napisati da i slinu nisam mogao gutati. Pored mene je bio bubrežnjak, nema veze sa bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje.  Tuberkolostatike sam povraćao svaki dan. Taj nadomjestak prehrani me živcirao, cijeli dan sam kao budala sjedio i čekao da mi to iskapa. Uredno sam svako jutro slagao svoj krevet da sestrama olakšam. Nakon toga bi došao dr.Pandak u vizitu i bio bi oduševljen mojim čudesnim opravkom: 

-Nasmij se, namršti, bravo!

U viziti sam mu se morao svako jutro mrštiti, kesiti itd, ali nikad mi srce nije poslušao ili poslao me kod logopeda za gutanje. Konstatacija je bila, manja faciopareza. Svaki dan je dolazila supruga, pa smo išli u šetnju po odjelu. Na zarazi je dolje lift. Jednog dana su dok smo se šetali vrata na njemu otvorila. U njemu je bilo veliko ogledalo. Kad sam vidio svoj odraz, hodajući skelet sa surlom koja visi, zaprepastio sam se. 

-Da, ali meni je bolje, još malo pa ću kući. -tješio sam se.

Svakog dana su mi te šetnje bile sve napornije, kao da idem na Mont Everest, a ustvari sam hodao u radijusu 30 m. Jedan dan me u čekaonici čekala sestrična Mirna i njezin muž kojeg znam da moram pobijediti u haklu kad tad.  Uf,  jedva sam došao do čekaonice. Tako sam u bolnici proslavio i Božić i Novu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bi ostajao. Jedan je jeo ćevape, drugi je pušio, pa mi je čak i komšija Luka  bio cimer. Tad  mi cimeri nisu bili komirani i šlagirani. Oni su odlazili, a ja sam ostajao u sobi broj 4.

U međuvremenu je dr. Pandak otišao na skijanje, pa me preuzeo dr. Marijan. U to vrijeme sam opet postajao febrilan, ali dr. Marijan je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide po planu. U međuvremenu mi je došao  doktor sa neurologije, koji je dao preporuku da idem na pregled kod interniste i magnetnu rezonancu. Stalno me obilazila i šefica reanimacije. Hana i supruga su bile u svakodnevnim posjetama, a tata mi je svako jutro oko 6 donosio šatirana jaja. To sam volio liznuti da mi ostane osjećaj za okus. Pokušali su mi i raditi pasažu jednjaka, ali ni to nije uspjelo, jer naprosto nisam mogao ništa progutati. Jedino objašnjenje mog negutanja bilo je ta upala moždanih ovojnica. Čak su mi i sa interneta skinuli neke vježbe, prevedene sa google prevoditeljom. Stručno do jaja, to je bio jedini pokušaj da krenem ponovo gutati. Bio sam na pregledu kod dr. Davorina, šefa Orl odjela, koji mi je rekao da mogu ići na ćevape. Nisam ni kapi vode mogao progutati ali nisam ni bio gladan. Bio sam uvjeren da je to tako zbog tuberkoloze. Oko 10. 1. 2010. došla je supruga. Izašao sam  na hodnik, a ono u kolicima moja Tea. Kad sam otišao od kuće bila je crna, a sad je plava.Valjda je u mjesec dana izrasla nova kosica. Došla je na kontrolu kukova. 

-Kako da je dotaknem? -pomislio sam dok sam išao s njima na kontrolu, 

-Da li će se zaraziti od mene?

-Neće, nisi zarazan

Nisam je ni dirao previše, samo sam joj rekao:

-Tata će doći kući. -Nisam ni znao kad, mislio sam brzo.

U bolnici sam posebno zapamtio taj strah u Haninim očima. Bilo je i mene strah. Svaki tren sa vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji. Bio sam spreman na borbu zbog svojih cura, neprijatelj mi je bio samo tuberkoloza kako su mi tad rekli. 26.1. je valjda dan kad idem na MR(magnetsku rezonancu mozga), pa kući. U međuvremenu se dr. Pandak vratio i ja sam ga dočekao febrilan, nije mi hemokulturu izvadio, a kamoli poslušao srce. Cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte. 

Shit heppens

-Vanji se pojavljuju crvene točke po tijelu.

-Ma to su samo akne. -površno je bacio pogled.

Navedeni doktor je inače šef mojoj supruzi. Tad je ona  bila na porodiljnom . Imala je doslovno troje djece, uključujući mene. Bio sam pasionirani pušač, ali na cigaretu nijednom nisam pomislio u bolnici.Na pivo jesam par puta da ga stavim u sondomat, kažu da je hranjivo. Smetalo mi je kao nekoj picajzli što mi je cimer pušio. Kao neka picajzla provjeravao sam da li su mi sve cigare u jakni na broju. Da budem siguran da jesu dao sam ih supruzi koja nije pušila.

Kum je u posjeti  sjeo pored cimera pušača.

On je zarazan , sjedi pored mene, ja sam jedini koji leži na zaraznom i nema zaraznu tuberkolozu. Zbunjeno se digao  i nije mu nije bilo ništa jasno.

-Ja bi kući! –kipilo je u meni.

-Dosta mi je bilo te bolnice i mjesec i pol dana tuberkolostatika i bojanja zidova u crveno na zarazi i bivšoj ginekologiji.

Pustili su  moju mamu da u pratnji sa mnom ide u Zagreb na Medikol. U to vrijeme su bili predsjednički izbori, jedini na kojima nisam glasao. 

-Do drugog kruga sam svejedno kod kuće.

01. 2010 oko 6 sati čuo sam  kucanje na prozor. Bio je to moj tata koji mi je kao i svako jutro donio šato od jaja. Tada počinje novi krug mog pakla, svaki sve gori. Oko 7 sati me hitna trebala voziti sa mamom u pratnji, na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio je da se ne dižem i otišao reći mami. Supruga mi je poslala sms poruku, da pita što se događa. Kasnije sam saznao sam da sam joj odgovorio praznom porukom. Onda  je slijedilo ustajanje da dođem do toga šatoa. Sjeo sam na krevet i pokušao se dići i onda mrak, koji je trajao sekundu dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Pokušaj drugi i šato je moj, stavio sam ga na bolesnički krevet pored sebe, ni ne znam jesam li si ga toga jutra dao. Taj mrak nije bio smrt  već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao. Tad dolazi moja mama: -Vanja, Vanja što se događa!!! ? 

-O čemu ona ? -pomislio sam, ali je već otrčala po doktora. 

Tad opet dolazi dr. Pandak. Pokušao sam ustati, ali sam počeo padati, onaj cimer pušač je pritrčao da me pomogne držati.Ako odapnem od mene mu neće ni cigareta ostati.. Ma meni tijelo otkazuje. Dr. Pandak je zaključio:

-On je razmažen dajte mu apaurin. -Tad sam doslovno počeo umirati.

On me odlučuje takvog poslati u Zagreb sa mamom. Pred mene su stavili kolica, ne znam kako sam se dovukao do njih. Takvog me poslao na Medikol, sa jednim apaurinom,. Samo sam jednom pitao mamu što je bilo u kolima  hitne. Pred Zagrebom sam ostao oduzet i počeo mokriti u gače. Ustvari sam se pred očima vlastite mame gasio, gasio se moj život. Samo sam je ispitivao: 

-Hoću li ostati živ?

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola, bio sam nepokretan , ali nesvjestan toga. Na Medikolu se me stavili u kolica, pa u  sobu kao Space shutlle, već sam tad bio oduzet na lijevu stranu, ali nisam to kužio. Doslovno su me unijeli u tu prostoriju. Puna je monitora, čekao sam odbrojavanje da poletim: 10, 9, 8, 7…

-Vanja gori, da li ima netko Lupocet. - Mama je sumanuto trčala i tražila tabletu.

Opet tunel: unutra/ van. Koji sam baksuz: u kolima hitne ostati oduzet. Nisam ni bio svjestan da sam u kolicima. Jasno se sjećam svega dok su me uvozili u kola hitne. Vrata su bila poluotvorena. Ja sam čekao. Nakon 10-ak minuta došla je mama sva uplakana. Tad su zatvorili vrata o kola hitne. 

-Dobro je vraćam se u Slavonski Brod. 

Nisam ni bio svjestan da sam tad zadnji dan bio pacijent od dr. Pandaka. Ironije li, bio sam uvjeren u njegovu dijagnozu. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Slijedeći je hodnik zaraze, pa ništa. Tu večer kad sam se vratio došla je masa doktora, osim jednog koji nije htio doći. Pogodite koji? Pa onaj koji me vodio, naravno dr. Pandak. Tako da je taj magnet pokazao, da je ono prvo bio i blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam imao teški ishemijski .Oko  mene su bili doktori od neurologa, anesteziologa....Oni su me pokupili sa zaraze na reanimaciju. Da upravo tamo gdje umiru!! Sljedeće čega se sjećam je moja spasiteljica dr.Jasminka. Sjećam se njenog staloženog glasa:

- Vanja, sad ćemo te prirediti. -nisam ni imao snage da pitam, za što me misle prirediti. 

Sjećam se hodnika i neke poznate žene kako plače, ali nemam pojma tko je (???), kao i neke crvene kutije sa žicama na mojim nogama i onda opet mrak. Onda  buđenje, nemam pojma gdje. Sjećam se samo da mi je neki mladi liječnik radio ultrazvuk srca, zatim se sjećam  ispitivanja refleksa. Nisam imao pojma gdje sam, ni tko su ti ljudi. Sve u svemu i tad sam mislio da sam na brodskoj zarazi. Kasnije sam vidio u premještanom pismu da sam na zarazi ležao od  15. 12. 2009 - 26. 1. 2010, skoro mjesec i pol liječenja tuberkolostaticima.

KBC DUBRAVA

  Probudio sam se potpuno gol, na nekom krevetu u bolnici. To je bilo 2. 2. 2010., imao sam 52 kg,  na 183 cm visine, kao neki Somalijac, no nisam bio na snimanju porno filma iako sam bio gol. Sestra mi brije međunožje, prsa, noge. Brije me neka žena, a nemam pojma tko je, Sigurno  neko zadužen za masku i  šminku na setu. Htio sam reći:

-Koji ku..ac me briješ, pa muško sam (metroseksualac)? Brijanje su nastavili ionako nisam mogao ništa reći .U tom svome  svom neznanju bio sam spreman i za snimanje pornića, ali nisam bio u stanju postaviti pitanje. 

-Ideš na operaciju. Doktore gotovi smo možete doći.

 Opet mrak. Budim se u sobi sa staklima, a iz mene na sve strane vire neke prozirne cijevi. Prvo sam pomislio mozak mi je operiran zbog tuberkoloznog menigitisa. Užas, ležiš a nemaš pojma što ti je. Pipao sam glavu da mi ona nije rezana? Pa ja sam u peleni lijevu ruku i nogu ne mogu pomaknuti!!  Pretragom sebe sam ustanovio rez na srcu. Bio sam ljut što nemam pojma šta se događa sa mnom.   

Zabrijao sam na teorije urote. Gestama i pokretima bio sam bezobrazan i prema svojoj mami koja je bila uplašena, jer je bilo vrlo vjerojatno da će izgubiti i trećeg sina: dva brata su mi na porodu umrla, pa sam valjda ja treća sreća ili ne?
Onda opet tišina i buđenje u sobi. U glavi  mi je bila samo misao kad će doći dr. Pandak da mi kaže što je to. Njega nikako nije bilo u blizini iako sam par puta bio uvjeren da ga vidim. Sigurno sam halucinirao od sediranosti.Mislim da sam u bolnici bio pod utjecajem podosta opijata, garan bi pao na doping testu.  Puf, budim se u smirujućoj sobi. Svira Katolički radio:

- Aleluja živ sam. Zašto mi ne upale radio Slavoniju ili Brod.

 U kutu te sobe je sjedio moj bratić Saša, izgledao je strašno ljut, nisam imao pojma zašto. Nisam ga mogao pitati, kasnije sam saznao razlog. Za vrijeme te operacije srce mi je prestalo kucati, bio sam priključen na izvantjelesni krvotok, tko zna koliko dugo.  Fascinantno je to što sam ja bio stalno uvjeren da sam u Slavonskom Brodu u bolnici, valjda sam zabrijao da se u Brodu govori kajkavski. Trebalo mi je par dana ili tjedana da utvrdim da neki vrag klepeće u mojim prsima. Opet rupa u pamćenju, pa priprema za novu operaciju. Bio sam uvjeren da mi u orl-u ugrađuju novo grlo, naravno u Slavonskom Brodu. Nijednom nisam posumnjao da oni to znaju radit i da to rade. Ustvari radili su mi traheotomiju. 

Na  google na mobu  sam ukucavao -novo grlo, rezultati spadaju u literaturu SF romana. Moje pisanje sms poruka u to vrijeme spada u posebnu priču, jedino ih je supruga kužila. Bar mislim! Ostao mi je i upitnik kako su mi dali mobitel, samo sam njega imao pred sebe. Stalno sam na prstu morao imati Oksimetar ( mjeri razinu kisika u krvi). U totalnom bunilu zabrijao sam da ima najnoviji model oksimetra, u kojem se unutra nalazi mini tv, pa sam na njemu gledao i Tarika i Miljunaša. Dozvolili su mi mobitel, čim su me skinuli sa aparata. Ti su mi kablovi bili super. Bili su po prsima, a poredani oko reza od operacije srca. Čuješ: bi, bi… Naravno da nisam izdržao da to ne skinem. Odjednom zvuk biiii… kao da sam u onoj seriji Hitna služba. Prema meni trče doktori i neki tehničari sa nekim koferom (među njima nije bio Višnjić), valjda za oživljavanje. Uputili su mi strogi pogled i opet: bi, bi... više to nisam nikad skidao.
Jupi imat ću novo grlo, i opet san i taj jezivi mrak. Od 2. 2. - 10. 2. 2010. ležao sam na Dubravi, totalno nesvjestan gdje sam.