Dnevnik bolesnika: Slavonski Brod nema tramvaj

Dok sam bio doslovno između života i smrti. Iako nisam mogao popiti ni kap vode doslovno   zamišljao kako jedem sve vrste hrane, kojih nije bilo, ali uslijed vlastite sediranosti sve sam ih vidio i misaono jeo. Brod je moj grad, ali u trenucima borbe za vlastiti život nisam znao da sam 196 km od svoga grada. Ne lagali su me…

FRAN MIHALJEVIĆ

  Napomena:u Klinici za infektivne bolesti sam ležao od 27. 01.2010 - 02. 02. 2010. i od 10. 02. 2010. – 15. 03. 2010. (izvor medicinska dokumentacija).

Budim se, gledam okolo, vidim da sam na katu. Balkon i drveće. Odahnuo sam, dobro je na zarazi sam u Slavonskom Brodu.  Jupi, imam i nekog mladog cimera. Zaboravio sam mu ime, samo znam da je skakao u more i pukla mu je kičma. Pokušao sam ga pozdraviti, čuo sam samo:

-Molim, molim?

Nisam ni primjetio, a ono pored kreveta stoji moj kum Kruno, gleda me i plače. 

-Zašto plačeš? Pa ja ne mogu pričati!!!

Gledao me minutu, dvije i otišao sav uplakan. 

-Zar je tuberkoloza smrtonosna?

Zatim mi je u sobu ušao od pokojnog dide brat, Zdravko. On mi nije ništa rekao, niti sam ja njemu pokušao, samo smo se gledali. U  očima sam mu vidio tugu i pomislio, pa on mi je došao reći zbogom. Zašto svi plaču kad me vide?? Vidio sam suprugu pred tim vratima, kako da je zovem kad ne mogu pričati. Nesvjestan sebe NAPIPAO sam mobitel na krevetu pokraj sebe. Od silne ljutnje, pred dečkom koji je ležao pored mene sam ga razbio, nisam znao kako da je dozovem. Raspao se, to je vidio dr.Marko, jedan veliki čovjek i još veći liječnik. On je jadan sastavio taj mob, ali je i pustio suprugu unutra. Ona me primila za ruku i rekla mi da mora par dana u Brod,  jer Teu treba dojit pa će doći sa njom. Nisam je mogao ni pitati kako su mi djeca. Bio sam uvjeren  da sam joj rekao kad dođe da donese pitu od jabuka. Rekla mi je da će mi u posjete dolaziti bratić Ivan i prijatelj Hrvoje dok nje nema. Još je vani padao snijeg. Nisam ni znao koji je mjesec, dan ili godina, a nisam mogao ni pitati ikog. Bilo mi je jedino čudno što u viziti nema dr.Pandaka i što više ne dobivam tuberkolostatike. Nema ni klasičnih toplomjera, nego ti sa nekim aparatom dotaknu uho i znaju temperaturu. Šutio sam, jer pričati nisam mogao. Sljedeće jutro mi je došao fizioterapeut Marko. Rekao je da je iz Subice, Stubice??? Odakle on u Brodu? Kad me počeo razgibavati oči su mi ispadale, od bolova. Ne mogu mu ništa, tih  45 minuta je bilo bolno. Dečko je slušao rock  i to mi se sviđalo. Mislim da smo se sporazumijevali sa: 

-Aaaaa boli, ali ni glas nisam mogao ispustiti.

U vrijeme posjeta mi je došla teta Blaženka, ona živi u Zagrebu.  Hm kako joj se da stalno dolaziti iz Zagreba u brodsku bolnicu.

-Ja ću sjesti pored tebe. Donijela, sam ti poklon. 

-Mmm, čokoladu? pitao sam se u sebi.

-Ne kemijsku, opet brdo upitnika i papir. Ti si sad zdrav. 

Odmah sam se zamislio kako trčim. Dala mi je bilježnicu. Znam da ne možeš pričati, ali moći ćeš. Do tad piši.T aj posjet je za mene bio što bi rekli od povijesne važnosti. Počeo sam pisati štampanim slovima, jer bez obzira na moje škole pisana mi nisu išla. Pisao sam nekim i meni nepoznatim hijeroglifima.

-Teta što se događa? Upitno sam pogledao.

- Ti si čudo  sa obzirom na preživljeno, o tebi će učiti na fakultetu.

Mislim da je i njoj samoj trebala priprema da me vidi za takav pristup, iako je po struci psiholog. Ta me posjeta digla i dala mi je nadu. Dala mi je na važnosti  u  moru upitnika u kojem sam bio. Teta, hvala ti!

Prijatelj Hrvoje mi je poslao sms, koje novine želim. Do danas ga nisam pitao kako je razumio moj odgovor, pošto su moji sms-ovi bili hrpa nepovezanih slova. Kupio je tad već na izdisaju, a danas nepostojeći Vjesnik, Globus, ali Glas Slavonije nije, preko ograda je morao preskakati da dođe do mene. Ni ne  znam da li sam mu što pisao, kao ni bratiću Ivanu. Noći su bile gadne i hladne. Malo, malo mi je lijeva noga padala preko ruba kreveta. Onaj lim na rubu je bio jako hladan, a nisam mogao zvati ni reći ikom da mi digne nogu. Ta lijeva noga mi je bila jako osjetljiva na svaki dodir. Otkrio sam način, pošto mi je lijeva noga bila totalno afunkcionalna. Zove se kašalj, kad bi se zakašljao noga bi se digla gore u zrak. Brže, bolje bi se malo pomakao u desno, i noga bi bila na krevetu! Mučio me i taj sekret, svako malo su me saugali. Neku cijev su mi gurali, pa vadili taj sekret, to se zove sauganje. Zaboravio sam napisati da je dio tih drenova bio u meni jer mi je pukla plućna maramica (naravno tad ni to nisam znao). Noći su posebno  bile zanimljive. Vidio sam neke gumbe iznad glave, pa sam jedan odvrnuo, puštao sam cijelu noć kisik. Cimer mi je rekao:

- Ugasi, ugasi!  garant je mislio-Ovaj nije normalan.

Kako to se već obično dogodi sljedeći dan mi je krepao mobitel, tj. baterija. Izgledalo mi je kao da supruge nema godinama. Hana je dosta teško podnijela moju bolest,  bio sam uvjeren da je par ulica dalje.

Cimeru je svaki dan dolazila cura. Od nje sam napismeno žicao mobitel da mi cimer posudi da pita suprugu gdje je. Odgovor je bio hladan i rezolutan: 

-NE, slatka osveta za moje nepodopštine.

Njegova cura se pogubila, sigurno ni njoj nije bilo jasno.

Bio sam uvjeren da imam novo grlo , a oni mi dalje sipaju u sondu. Nisam Marka nikad pitao gdje sam. Nakon par dana ispadanja očiju, on mi je rekao. 

-Sad ćemo te posjesti i probati da se ustaneš.

Zvao je neku crnu mislim, da je bila isto terapeut, da mu pomogne. Kad su došli posjeli su me, a ono ispred mene opet neko jebeno ogledalo. U bolnici sam razvio fobiju od ogledala. Opet šok za mene. Umjesto novog grla na vratu rupa iz koje viri neko crijevo. Strašilo, sam sam se sebe uplašio. Nisam mogao svojim glasom nego više iz pluća sam ga uspio pitati,  što to viri iz moga vrata. Napokon sam čuo svoj glas.

-To ti je kanila, ako želiš pričati staviš prst na nju.

Rekao mi je još da ne stavljam puno prst da ne bi još pokupio neku bakteriju. Da se vratim na to sauganje, to su mi preko kanile stavljali neko crijevo u pluća i saugali šlajm. Pitao sam ga gdje je dr. Pandak, blijedo me pogledao. 

-Ne znam nikog sa tim prezimenom. 

-Hoćeš li mi napuniti mobitel? Upitah ga.

U Slavonskom Brodu nema jebenih tramvaja!

Ja sam imao neku Nokiu, a cimer touch, on je nekako prebirao po tome . Jedna ruka mu je funkcionirala, kao i meni. Marko je odnio  moj mobitel napuniti. U glavi sam si zabrijao da imam neku mutirani oblik tuberkoloznog menigitisa. Toliko sam već bio priseban da sam znao da primam neku drugu terapiju. Vidio sam se kakav sam i postavio sam si pitanje, kako živjeti takav. Samo ću mučiti druge. Sram me je napisati tad sam si na prvom mjestu bio ja, Mislio sam o kćerima, ali najviše o tome kako hodam, vozim auto itd. Istina je bila da sam tad bio totalno ovisan o drugima.  Jako sam bio ljut, jer nisam imao pojma što mi je. Nakon sat dva Marko mi je napunio mobitel. Napokon sam mogao supruzi poslati poruku. Ona je kužila moje poruke, pitao sam:

-Gdje si? (nekako je to izgledalo:-Bdje si?). Uz  još 10-ak slova dodatka.

 -U tramvaju sam  idem kod tebe!

Pa ona mene laže!!! odgovorio sam:

- U Slavonskom Brodu nema jebenih tramvaja!

U vrijeme posjeta pojavila se na balkonu. Gledala me je kroz staklo, čekala je da je obuku da može ući. Kod mene su posjete bile obučene koda sam radioaktivan. Napokon je ušla. Primila me za ruku i rekla mi da je Tea sa njom i da će mi svaki dan dolaziti. Pisali smo malo u onu bilježnicu, zaboravio sam da mogu govoriti. Pitao sam da li je donijela pitu od jabuka. Bio sam svjestan , ali nesvjestan posljedica rečenog. Nisam želio da pati pored mene cijeli život, jer sam se vidio kakav sam. Po horoskopu sam bik , doslovno kad zapnem, onda zapnem. Začepio sam kanilu na vratu i rekao joj:

- Želim rastavu!

Ona je sve uplakana otišla i nazvala Hrvoja, koji joj je rekao da ja tako ne mislim. Bilo mi je žao rečenog i  još smo se taj dan čuli sms-om.

FRAN MIHALJEVIĆ soba br 11.

  Slijedeći dan je došla supruga i bio sam sretan. 

-Nećemo se razvesti, ostajem uz tebe.

 Bože, hvala ti pomislio sam. Nisam osoba od neke ekstremne vjere, ali takve situacije, kao što je bila ova od čovjeka traže vjeru u Boga  Nikad se nisam molio, ali tada jesam. Ne one klasične papagajske molitve, nego iz srca. 

-Nisam ti donijela pitu od jabuka, ali jesam čokoladnu bananicu.

Nitko sretniji od mene. Pohlepno sam je mislim cijelu stavio u usta. Nakon par sekundi uživanja u bananici počelo je gušenje. Ta je bananica letjela van kroz kanilu na vratu. Supruga je sva u panici zvala sestre, jer sam počeo plaviti. Nekako sam to iskašljao, ali sestre su je tamo maltene pokušale optužit da me je pokušala ubit. Više mi se nije jela bananica. Bio sam zadovoljan i davala mi je nekakvu sigurnost kad bi bila pored mene. Pričala mi je o Tei i Hani, rekla mi je da će biti uz mene bez obzira na sve.

Terapeut Marko me odlučio dignuti na noge. Prvo ustajanje je bilo opet ispred toga ogledala. Pomislio sam da sam div, a da su u brodskoj bolnici u toj smjeni niži radnici. Ubrzo je taj cimer otišao u kolicima kući, njegovi su došli po njega da ga odvezu. Na odlasku mi je rekao:             -Vanja sretno i želim da se što prije oporaviš.

Imao sam i cimera svećenika, koji je stalno tražio princezu. Mislio sam sad će sa sestrama doći neki super zgodni komad, a ono invalidska kolica sa rupom u sredini.Za veliku nuždu naravno. Pisao sam o tome dečku jer mi se on usjekao u pamćenje, sigurno nikada neću saznati tko je to bio. U jednoj jutarnjoj viziti:

-Selimo te u sobu gdje ćeš biti sam. 

Stavili su me na ležeća kolica, a ono vani još dosta snijega.. Odvezli su me u drugu sobu,  a opet zgrada kao brodska zaraza, tamo su sve zgrade takve, a u u toj sobi me čeka sondomat i tlakomjer na zidu. Ideš! Vrata, valjda kao zatvorska  sa malim prozorčićem da me vide. Dobio sam i zvono. Srušio sam rekord jednu noć su sestre nabrojale da sam im zvonio 32 puta, a nisam mogao pričati. Došla mi je supruga i napokon smo mogli porazgovarati.

-Vanja ja sam u Zagrebu kod sestrične. 

-Što je sestrična u Brodu...

-Ne Vanja, ti si u Zagrebu. 

Donijela mi je Glas Slavonije, ali Posavske nema. Naravno zeza me, pa ja sam u Slavonskom Brodu, bar je to neupitno.

-Vanja  ti nemaš i nisi imao tuberkolokozni menigitis, nego infektivni endokartitis i dva moždana, krivo si liječen na zarazi. Ugradili su ti mehanički zalisak i jedva si preživio. 

Opet se ljutnja javila u meni, nisam vjerovao. Primjetio sam ranije da mi je srce operirano. Vrijeme posjeta je završilo i supruga je otišla. Kipio sam od ljutnje, ugledao sam taj  zidni tlakomjer desno od mene i desnom rukom sam iščupao iz zida . Pa već tri mjeseca mi lažu i dalje sam bio uvjeren da je to neka fora, ne znam koji je datum bio , ali nije bio 1 april. U to je u sobu ušla neka zgodna plava sestra. 

Bumo te vezali

-Kaj to radiš, strgal si tlakomjer!! Bumo te vezali! 

Nekako su mi krevet odgurali nasred sobe da ne mogu ništa dokučiti. Vezali su mi lijevu ruku i nogu, one koje su bile oduzete???  Užas ležiš nasred sobe i ne možeš ništa. Naravno odmah sam desnom rukom odvezao lijevu. Rezultat toga su bile obe zavezane ruke i noge. Stalno sam se punio tim sekretom i počinjao gušiti. 

-Sestro,  jer me možete posaugati. 

Kroz taj prozorčić vidio sam medicinskog tehničara  mislim da se zove Rajko, on se sažalio i ušao  u sobu i odvezao me da nitko ne zna i posaugao me. Hvala Rajko, tko god bio! On me stalno obilazio, samo mi je rekao da budem dobar. Njemu sam vjerovao! U međuvremenu su mi došli bratić Mislav sa djevojkom, sestrična Iva koja mi je samo rekla:

- Volim te.

Prijatelj Ivan  je došao bolestan, bio mi je i gradonačelnik Slavonskog Broda i još hrpa ljudi…. Moje uvjerenje da sam u rodnom gradu i dalje nije popuštalo, kao što nisam mogao shvatiti da sam toliko dugo krivo liječen. Totalno kriva dijagnoza, a na  Fran Mihaljeviću su u jednom danu ustanovili ispravnu. Joj, još uvijek se patim kako da oprostim. U pet godina dr. Pandak mi nije ni ponudio ispriku. Znam da sam dosta fokusiran na njega, ali nije mi jasno. Ljudski je pogriješiti, ali se i ispričati. Sigurno ispriku neću nikad doživjeti. Zašto mi bar srce nije poslušao, ili kad sam bio stalno febrilan, hemokulturu izvadio, kako mu nalažu pravila struke. Zašto?

Da se vratim, posjete su mi izgledale kao karmine stajali su ispred moga kreveta kao da su u obrambenom zidu u nogometu. Imao sam osjećaj da me se svi boje, što mi reći i kako mi pristupiti. Nakon par dana u posjetu su mi došli mama i tata sa suprugom. Tata je ostao vani sa Teom. Nakon par minuta čuo sam plač. 

-To Tea plače moram je ići dojiti. rekla mi je supruga.

 Nisam ni znao koliko dugo vlastitu kćer nisam vidio, mislio sam godinama. Da sam mogao izašao bi iz vlastitog tijela, da je bar sekundu vidim. Nisam je tad vidio, jer sam bio zarobljenik vlastitog tijela. Mama mi je rekla da šefica reanimacije priprema sobu da budem sam u njoj pa ću biti bliže svojima. Tako se moj boravak u toj bolnici približio kraju. Zgodna plava sestra je dolazila: 

-Kaj te treba posaugati? Kakav kaj; pih!

Marko me sa maskom rastezao i natezao. Da sam bio zdrav netko bi od nas dvojice završio na traumi. Naravno, rekao sam Marku da dr. Jasminka šefica reanimacije priprema sobu za mene. Opet onaj blijedi pogled. Ne znam takvu.??????? Pomislio sam jer taj dementan.

  Stalna gušenja, nemogućnost govora, pomaci lijeve noge u milimetrima, lijeva šaka. Marko se isto mučio, jedan dan mi je donio onu konjsku injekciju. Poslije vježbanja bio sam krepan. Hoćeš li malo vode? Naravno da hoću. Dao mi je jednu kap i onda je opet počelo gušenje, ali nije dugo trajalo. Tad već na usta nisam ništa jeo 4 mjeseca. Božić bez pečenke i obitelji, sve je to proletjelo brzo. Zatočen biti u vlastitom tijelu, samo ti oči funkcioniraju kako bi trebale.