Je li KONAČNO vrijeme za MLADE?!?!

O mladima i njihovom društvenom statusu uglavnom govore oni koji to nisu, i to najčešće u dnevnopolitičke svrhe, pri čemu se nerijetko iznose vrlo upitne “ocjene”. 

Za razliku od uređenih i razvijenih zemalja, u kojima se mladi tretiraju kao najdragocjeniji razvojni resurs, pa se u njih svjesno ulaže s ciljem kako bi im se omogućio poželjan ambijent za život u vlastitoj sredini, počevši od kvalitetnog obrazovanja i kontinuiranog usavršavanja pa do zaposlenja i raznih olakšica u privatnom poduzetništvu te rješavanju egzistencijalno važnih pitanja, kao što su stan i sl., u zapuštenim i nerazvijenim društvima mladi ne samo da su zanemareni, te u društveno-statusnom smislu marginalizirani, nego ih se, čak benevolentno, odriče i prepušta drugima, iako to predstavlja nenadoknadiv gubitak za te zajednice. 

Takav tip odnosa prema mladima uvjetno rečeno je očigledan i u hrvatskom društvu, a do koje razine se ne respektiraju mladi u Republici Hrvatskoj poražavajuče svjedoči podatak kako ih je samo u poratnom periodu otišlo u druge zemlje više od 100 000! Ukoliko imamo u vidu kako se tu uglavnom radi o obrazovanim osobama, uključujući i specijaliste iz različitih područja, magistre i doktore znanosti, suvišno je i naglašavati o kolikom i kakvom se tu gubitku radi, pogotovo za ovako malobrojno društvo kao što je hrvatsko. Stoga se ne treba čuditi kako ovo društvo tavori pri dnu nerazvijenih, i to ne samo u okvirima europske unije nego i šire gledajući. 

Bilo bi pogrešno pripisati krivicu za neprihvatljiv status mladih u hrvatskom društvu isključivo drugima, počevši od političara, preko državnih službi i drugih, što ne znači kako ikoga u tome treba abolirati od odgovornosti. Dio krivice svakako pripada i mladima jer su očigledno apolitični, inertni, neinventivni, pasivni u najširem smislu. Kao da će im se neko smilovati i „udijeliti“ ono što bi oni željeli postići, umjesto da se za to i sami odlučno bore. 

Iako su mladi više nego ikad uključeni u globalne komunikacijske mreže, bolje informirani o političkim zbivanjima u državi, regiji i svijetu, a putem digitalnih tehnologija međusobno mogu lakše komunicirati i raspravljati o svemu nego što su to mogle činiti prethodne generacije, ne pokazuju neki veći interes za politiku i javni angažman općenito. 

Nažalost, gotovo na svakom koraku mladi se susreću s neefikasnošću sudstva, policije, inspekcijskih i drugih državnih službi, da dalje ne nabrajamo, posezanjem za korupcijom i sl. „sugerira“ im se kako se ne isplati biti radišan, pošten, altruist itd., već kako je puno “pametnije“ biti „vješt“ i „snalažljiv“, pa steći neko bogatstvo sa što manje muke. 

Imajući sve rečeno u vidu, čini nam se važnim naglasiti sljedeće: 

Prvo, mladi su najveća dragocjenost koju ima jedno društvo. Otuda im se mora pružiti odgovarajući društveni status, jer na njihovom potencijalu počiva budućnost svake ljudske zajednice. Društva koja toga nisu svjesna neminovno su osuđena na stagnaciju i propadanje. 

Drugo, mlade treba animirati kako bi bili aktivni sudionici, a ne pasivni sudionici društvene zbilje. Potrebno ih je osposobiti kako bi imali znanja i vještine neophodne za tkzv. javni angažman. Ne radi se tu samo o pravno-političkim, komunikacijskim, ekološkim i sl. znanjima i vještinama, već i o svim drugim koja ih se u životnom smislu tiču. 

Nedostaje pozitivnih priča o uspjesima mladih, kao i programa za mlade iz kojih bi mogli naučiti više o svojim pravima, ali i predstaviti se na odgovarajući način. Iako, međutim, primjećuju nedostatak sadržaja o mladima i za mlade u „klasičnim“ medijima, mladi kažu kako takve sadržaje ni sami ne kreiraju u online medijima, odnosno ne promoviraju svoj uspjeh na društvenim mrežama, niti obavještavaju druge mlade o nekim svojim aktivnostima „jer to nije cool“. Stoga im društvene mreže (posebno Facebook i Instagram) služe uglavnom kao prostor zabave i kreiranja specifične slike o sebi (zasnovane na selfie prezentaciji i kratkim, duhovitim sličicama i memes). 

Postavljamo si pitanje postoji li pravo ili “krivo” vrijeme za mlade i njihovu punopravnu participaciju u društveno-političkom životu u ovakvoj sredini ili su apriori odbačeni od starijih i “iskusnijih” “zanalaca” koji i nisu uvijek baš najbolje i najsretnije rješenje za okolinu, a (ne)rijetko mladima pristupaju s “figom u džepu”?!?! 

Je li KONAČNO vrijeme za MLADE?!?!