PIŠE VANJA KRNIĆ: Nestajemo, polako ali nesigurno

Šetajući se svojim i meni najljepšim Slavonskim Brodom. Ju hu napokon me noge slušaju i mogu prošetati svojim gradom. Vau Hotel Park prestaje biti post komunističko betonsko ruglo , s katom više opet će biti ponos našeg grada. “Bambi“ opet radi, grad se  oporavlja. Davno zaboravljeno opet se otvara i radi. Pošto obično hodam bez cilja vježbe radi. Zatvoreno, prodaje se iznajmljuje se, pa pokvare mi izlozi ugodno iznenađenje s početka kolumne. O Puslica radi, ali ipak ću desno kod „Banke Brod“ sad neke druge banke u ulicu svoje mladosti. Idem pokraj bivše Piramide, Astorije do Horoskopa koji mislim još radi pod drugim imenom. Ulica nekad poznata po tome da si mogao u njoj kupiti kokice za kino, kojeg više nema, kao ni kokica. Kao fiktivni desničar opet idem desno.

Tu radi Poliklinika Ćosić, pa ću opet desno do mjesta gdje sam igrao bilijar.  U ulicu Ante Starčevića u kojoj su fasade kao  da čekaju da padnu nekom na glavu . Mjesta gdje sam izlazio Zagreb, Pivnica, više ne rade, ali čuju se iz poneke preostale birtije   iz kojih se čuju novokompovani narodnjaci koje moje uho odbija čuti. Moram priznati nikad nisam razumio kako je moguće u isto vrijeme znati sve pjesme Cece i njenog antipoda Tomsona,

Hrvatska je tako postala dvolična zemlja. S jedne strane, preko dana je ona zemlja Zapada, visoko kulturna, uzvišena, A s druge strane, preko noći je postajala onaj iskonski Balkan koji konzumira tu vrstu muzike koju uvozimo iz Srbije. Iz toga se može zaključiti da, što se više  ignorira, to se bolje širi među preostalim Brođanima.

Kuda ide naš grad?

Piši kući propalo, od ju hu do samoupita Gdje je nestao moj grad? 6800 koraka pokazuje moj ekstra pametni sat. Upravo se vrši popis stanovništva, koji treba pokazati gdje Slavonski Brod nestaje. On živi i dalje, ali u Njemačkoj, Irskoj, Novom Zelandu i ne znam gdje. Prazni izlozi ostaju kao trag još jedne izgubljene generacije. Dolaze nove generacije, ali sve poraz svake vlasti županijske/ gradske/ državne, kad mi kćer dođe iz škole i kaže Luka/ Iva/ Sara/ Stjepan/ Lucija otišli su sa svojim obiteljima živjeti van.Vjerojatno bih i osobno otišao da nisam osoba s invaliditetom, mi izgleda jedini ne možemo se iseliti i ako želimo ,prazni izlozi, napuštenost oronulost grada kojeg ne čini samo fasada nego ono unutar nje, a to smo mi Brođani svjedoče tome da  grad su ljudi, a bez njih  ostaju prazni izlozi i ulice  na kojima se nekad događao život. Sela su već prazna i prazne se i dalje za koga nije mi poznato sve dok traje depopulacija.

Zašto odlaze?

 Grad čine ljudi, oni koji ga vole i žele mu dobro. Bez njih gradovi su pusti, kao ljudi bez duše. Na autobusnim kolodvorima  kojih naš grad ima dva( jedan u izgradnji+ Vukovarska peroni) se kupuju karte jednom pravcu .Mladi se  ponekad vraćaju   zbog blagdana u Slavonski Brod, a ostaju uplakani roditelji, bake, dide. Mnoge bake i dide su mirovine zaradile upravo u Njemačkoj ni ne misleći da će im svi potomci otići upravo u Njemačku trajno da tamo trajno ostanu. Do nekog novog  susreta, do sljedećeg blagdana će dolaziti s vremenom sve manje dok asimilacija ne učini svoje.. Autobusi  su bili puni, za sada u jednom pravcu. Povratne karte se kupuju samo za posjete najmilijima .  Mladi odlaze, ponajprije zbog posla, jer ga ovdje nemaju bez odgovarajućih ponajprije političkih veza. Tamo će izgraditi novi život i bolju budućnost. Sigurno neće razmišljati kako preživjeti od prvog do kraja mjeseca bez plaće , ili uz neku minimalnu plaćicu. Kako će  preživljavati  kupujući na akcijama i trčeći od trgovine do trgovine( s reklama trgovačkih centara pod rukom)  ne bi li ugrabili nešto jeftinije, čekajući rasprodaje i biti stalno suočeni s praznim novčanicima. Razumijem ih, ali mi je žao. Odlaze u jedan, materijalno bolji život, ali ovdje ostaje sve što je njihovo. Ulice, škole, drvoredi, klupe, kafići, prve ljubavi, uspomene...

Neki svakodnevni rituali poput kavica s prijateljima. Ostaju oni koje vole, roditelji, rodbina, prijatelji, stvari…Ovdje ostaje jedan život, a tamo počinje drugi, tisućama kilometara daleko odavde. Što smo propustili učiniti, što nam se sada vraća kao bumerang? Jesmo  li svima dali podjednake šanse? Jesmo bili tihi kada je trebalo biti glasniji? Šutjeti i pomiriti se s budućnosti, a ne pokušati djelovati  zbog toga „ što ne možemo ništa“ je krajnje oportuno bez razloga. Nitko  ne želi grad bez ljudi, budućnost bez svega navedenog, pa ni oni koji upravljaju s nama iz političkih pozicija moći uvjereni da znaju što rade. Do sad su samo pokazali da pojma nemaju.