Plus i minus ipak daju minus

Grupacija Đuro Đaković poslovala je u 2020. godini s gubitkom u visini od 61,2 milijuna kuna, pokazuje financijsko izvješće ove kompanije.

Grupacija minuse opravdava COVID 19 krizom, ali isto tako ne napominju da pri tome koriste pomoć države već godinu dana za očuvanje radnih mjesta radi istog tog COVID-a. Od države dobivaju 4 tisuće kuna što je cca pola plače svakog radnika.

Postavlja se pitanje koliki bi tek minus bio da nije bilo potpore za COVID i 300 milijuna kuna potpore? Vjerojatno veći nego bilo kojoj Upravi do sada, samo je pitanje kako nam se prezentira izvješće.

Grupa minus opravdava rezervacijama, međutim ne objašnjava nam koje prihode oni kao Grupa ostvaruju? Od čega ili koga tih dvadesetak radnika prima plaču? Vjerojatno kao i do sada. Nekada su „muzli“ Industrijska rješenja a sad kad su njih „izmuzli“ na red su došla Specijalna vozila. Do prije pola godine su imali prihod od najma, no Veleučilište je otkazalo najam tako da je i to sada na nuli.

Ovdje se vidi da su se  napokon uspjeli riješiti Industrijska rješenja, jer njihov minus se odnosi na smanjenje imovine, a onda istu tu imovinu „iznajmiti“ jednoj od članica Grupe, i time proširiti svoj strojni park što je pretpostavljam i bio cilj od početka. Sada se koriste isti ti strojevi bez najma za aktivnosti koja su se mogla raditi u Industrijskim rješenjima. Čini se da oni u Industrijskim rješenjima nisu stručnjaci za „strojnu obradu“. Pametnom dosta.

Uzimajući u obzir činjenicu  da je stara-nova Uprava dobila 300 milijuna kuna od države, 9 milijuna kuna kao pomoć za COVID, a napravili 61 milijun kuna minusa pitamo se koliko to oni imaju kredit i zašto ga imaju (tko im ga daje)? To je novac poreznih obveznika, sve je to naš novac.

Ovih dana je proslavljeno 100 godina tvornice Đuro Đaković. Nisu se baš pretrgli proslaviti taj veliki jubilej. Kako nam pričaju radnici koji još uvijek rade u Đuri, Uprava se nije udostojila „spustiti“ u hale među radnike, malo popričati s njima, malo ih potaknuti za stogodišnjicu. Mogli su se sastati s onima koji su stvarali Đuru Đakovića i čuti njihovo mišljenje i iskustva kako su se nekad rješavale ovakve ili slične situacije u kojima se Đuro danas nalazi. Mogli su ali nisu. Slikanje i snimanje njih samih zajedno s sindikatima, loši govori i odlazak u mirovinu sindikalnih vođa koji sami kažu „ Kad u Đuru uđe strateški partner mi odlazimo u mirovinu“ nije baš govor za 100 godina. Možda i je, možda je to i najveći poklon za prvih 100. Sindikati su tu da kad sjednu u mekanu sindikalnu stolicu, da budu u njoj do mirovine. Nije isključeno da i svoje umirovljeničke dane troše na savjetovanje novih neiskusnih vođa sindikata. Naravno uz primjerenu naknadu.

No tu smo gdje jesmo. Dolazi strateški partner baš za stotu obljetnicu, možda u tome i ima simbolike.