Portret starih Brođana-Marija Urllich, dama s tajanstvenim medaljonom

Nizozemci imaju svoj čuveni portret " DAMA  S BISERNOM NAUŠNICOM" poznatog flamanskog  slikara Johannesa Vermeera iz 17. stoljeća. Osim tajanstvene biserne naušnice portret krasi još i tajanstveni ženin pogled. A  u Brodu, možemo se pohvaliti da imamo sada i mi nešto tajanstveno- portret dame s tajanstvenim medaljonom. Ali kod ove naše Marije  sve je tajanstveno, tajanstven je i njezin pogled, tajanstven je i njezin MEDALJON, ali tajanstvene je i njezin CIJELI ŽIVOT, jer nitko živ u Brodu uopće ne zna tko je zapravo  Marija URLLICH. Iskreno, ne bih ni ja znao da njezin stari nadgrobni spomenik nije otkrila Jasna Lovaković o čemu sam prošli put pisao s aspekta povijesno- etnografskog značaja, budući da je Jasna otkrila najstariji brodski  spomen fotokeramički portret iz 19. stoljeća, točnije iz 1894. 

 Stariji u Brodu ne postoji. No, ja bih se danas osvrnuo više na umjetnički i socijalni značaj ovoga portreta, koga ne krasi samo  umjetnička dimenzija s ovim mojim likovnim  slikarstvom, nego i umjetničkim  ostvarenjem vrhunskog fotografa iz 19. stoljeća koji je napravio vrhunsku, crno bijelu art fotografiju portreta Marije URLLICH s blago naklonenjin poluprofilom, obučena elegantno i otmjeno, u damskom kostimu, dostojanstvenog i bistrog  pogleda, s tajanstvenim medaljonom oko vrata. Ozbiljna prijetnja i konkurencija dami s bisernom naušnicom. Portret sam uradio u modernom, ekspresionističkom stilu, u tehnici suhog pastela. Naime, simbolički i metaforički gledano, bojama pastela želim Mariju URLLICH vratiti ponovo u život, među svoje Brođane, želim joj darovati novo rođenje, udahnuti joj boje novog života, novi život bar na trenutak, bar malo, a kasnije još malo.

 Tko je zapravo Marija Urllich? Iskreno govoreći, nemam pojma. Nemam blage veze. Raspitivao sam se po Brodu kod naših poznatih brodskih povjesničara i nitko živ uopće ne zna ništa o Mariji Urllich. Na njezinom grobu nema lampiona. Na njezinom grobu nema cvijeća. Njezin grob već odavno nitko ne obilazi. Razumljivo, jer davno je propala carska AUSTRO - Ugarska kada je naša Marija živjela. Jasna nam  otkriva samo to da je umrla u 40. godini života i da ju oplakuju suprug i nejaka dječica. Bolno. Previše bolno. Boli do neba. Tko god da joj je oduzeo život, bolest ili prometna nesreća, vrag ili bog, sudbina ili sotona, ova mlada žena nije zaslužila umrijeti, zaslužila je zaboga još dugo, dugo živjeti. Moja umjetnost je u ovom slučaju  u službi sprječavanja druge smrti.

 Prva smrt je prava smrt i nju ne može nitko ni spriječiti ni zaustaviti. A druga smrt je još gora i još teža, a to je ZABORAV. DRUŠTVENI ZABORAV. Moja zadaća kao umjetnika je da spriječim i zaustavim drugu smrt ove mlade žene i da ju ponovo vratim u život, među svoje Brođane, u svoj lijepi grad na rijeci Savi, Slavonski Brod, bar na trenutak, bar malo, a kasnije još malo. Na njezinu grobu ne palim nikakav lampion.  Na njezin grob stavljam  samo  jedan žuti cvijet prijateljstva, simbola radosti i  ponovnog rađanja.  Od Jasne. Tako je ona željela. A od Darka, ovaj portret, za uspomenu. Za povratak u novi život među svoje Brođane. Za našu Brođanku Mariju URLLICH, od srca, od Jasne i Darka.