Ljudi s ruba grada i društva

U Hrvatskoj živi  624,018 ili iznad 16% osoba s nekim oblikom invaliditeta. Mnoge osobe s invaliditetom u Hrvatskoj nemaju jednake mogućnosti u životu kao drugi. Nisu im dostupne sve škole, radna mjesta, infrastruktura, proizvodi, usluge ni informacije. S njima se ponekad i loše i nepravedno postupa. Za razna podapiranja  i krpanja papirnato plišane rodice  mora se imati novaca, a za one najranjivije što definitivno jesu osobe s invaliditetom, mora li , ima li se, kako mi slavimo praznike, s kim, s čim. Koga briga.

Pitam ali ne skitam

Funkcionalnim kažiprstom udaram po tipkovnici s nakanom da saznam kako se gradovi brinu o svojim najpotrebitijim i postavljam jedno relativno jednostavno pitanje u deset najmnogoljudnijih gradova u Hrvatskoj po popisu iz 2021. Približava se međunarodni dan osoba s invaliditetom. Političari vježbaju svoje facijalne mišiće za smiješak koji će zračiti empatijom i spoznajom da su oni tu za nas. Po potrebi će se i montirati u novu školu Milan Amruš, uostalom oni su tu za nas, pardon ipak  i zbog nas više od 16%. Naravno 4 prosinca će zaboraviti da su se dan prije smijali divili „ našim“ pravima , svojim sujetama. Istina je brutalna osobe s invaliditetom su tu, ali ispod ruba. Juhu tu smo.
Uspjeli su egzaktno i empirijski dokazati da nismo isti.  Zašto?
    Zaposlena je samo polovina osoba s invaliditetom, dok je to slučaj za tri četvrtine osoba bez invaliditeta.
    Riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti izloženo je 28,4 % osoba s invaliditetom, u odnosu na 17,8 % osoba bez invaliditeta. 
    52 % osoba s invaliditetom osjeća se diskriminirano.
    100% su uspjeli da spoznamo različitosti u ne jednakosti
Pošto ide Božić, mnogi gradovi se sjete svojih  umirovljenika, pa tako i naš, a što je s osobama s invaliditetom pitao sam , a da se nisam ni pomakao.

Građani drugog reda

  Kolika je naknada za korisnike Osobne invalidnine( Božićnica/ Uskrsnica i sl.) koja se isplaćuje korisnicima invalidnine  mjesečno i da li postoje mjere za ublažavanje   postojeće krize za najranjivije  na mjesečnoj bazi u financijskom smislu i koje su?

Upitao sam gore deset navedenih gradova. Odgovori  su bili standardno brkanje pojmova umirovljenik, invalid i slično.  Grad Varaždin  korisnicima Osobne invalidnine isplaćuje po 200 KN za blagdane
„Pravo na naknadu u visini od 150,00 kuna imaju korisnici osobne invalidnine Centra za socijalnu skrb s prebivalištem u Gradu Splitu neprekinuto najmanje 3 (tri) godine do dana podnošenja zahtjeva ako ispunjavaju dodatni uvjet da sva primanja ostvarena po osnovi rada, mirovine, imovine i drugih oporezivih dohodaka mjesečno ne prelazi iznos od 2750,00 kuna.“

Ostali gradovi imaju svi slično ili ti „jedite nokte“ te nisu vrijedni spomena. Moram priznati da me „socijalna Rijeka“ razočarala.

Iz Slavonskog Broda ljubazno mi je odgovorila Klara Jakobović:

„ U proračunu Grada Slavonskog Broda za  2022. godinu, planirana su sredstva za božićnicu umirovljenicima, sukladno uvjetima određenim pravilnikom, radno nesposobnim korisnicima zajamčene minimalne naknade te korisnicima nacionalne naknade u staračkim kućanstvima. Nažalost, za kategoriju koju navodite u svom upitu nisu planirana sredstva za božićnice u proračunu. Grad Slavonski Brod, s obzirom na trenutnu situaciju, na ovaj način (isplaćivanjem božićnica), ali i kroz dodjelu jednokratnih novčanih naknada te paketa s prehrambenim proizvodima pomaže najugroženijim skupinama ljudi.“

Slavonski Brod nije razočarao , uklopio se u sivilo, ali bar se trudi. Model Splita ne bi  bio skup za naš grad.  Zagreb , Samobor, pogotovo Dubrovnik nam mogu biti samo san. Osobe s invaliditetom ne žele nikako biti privilegiraniji od drugih građana u potrebi.  Žele biti jednaki, a ne jednokratna maramica koja se upotrebljava u dnevnopolitička „kakanja“ za potrebe određenih dana u godini. Zašto najugroženijima umirovljenicima Slavonski Brod isplaćuje  božićnice, a korisnicima osobne invalidnine ne. Zaključujem korisnici osobne invalidnine su u boljem položaju. U  „ banani“ su svi pa i jedni i drugi. Zašto ne svima  ugroženima, a primaoci osobne invalidnine ne da su ugroženi , nego oni nikako nisu kategorija koja dolazi s bijesnim autima pred socijalno. Naprotiv 100% invalidnost  je upravo ta koja omogućuje da budemo ispod svakog ruba, lokalne vlasti skoro u pravilu potvrđuju da nam je ipak bolje gdje jesmo , tamo daleko od ruba.

Upravo osobe s invaliditetom ne trebaju prositi, ali trebaju uključenost. Biti na rubu i ne moći se kretati, neshvatljivo je većini, željeti normalne praznike je ipak previše. Onima s koji to žive svaki dan to nije iluzija to je  jeziva stvarnost. Sve je divno i krasno, upravo tako će biti  trećeg prosinca. Upravo zato unaprijed sretan nam i sretan Vam.