Portret starih Brođana-zašto smo svi zaboravili našu filmsku i kazališnu ikonu Irenu Kolesar?

Baš vam je slatka ova mala- govorili su susjedi Rozalije i Mije Kolesar, za njihovu kćerku Irenu, kasnije popularnu i omiljenu filmsku i kazališnu glumicu.  Za svoj rodni Slavonski Brod Irena je uvijek imala riječi hvale, jer su ju za naš grad vezale lijepe uspomene i sjećanje na sretno djetinjstvo. Irena je rođena 1925. i imala je devet godina kada se njena obitelj preselila u Zagreb. Kada je počeo Drugi svjetski rat Irena kaže da o Marxu, Lenjinu i komunističkoj ideologiji nije znala ništa, niti ju je to zanimalo, bila je još mlada, ali je u njoj tinjao otpor i bunt protiv okupacije naše domovine Hrvatske i fašističkog terora, te se ubrzo dobrovoljno priključila antifašističkom pokretu.

 U mladoj partizanki odmah su otkrili dar za glumu te su ju uključili u Bataljon XIII proleterske brigade, narodnog heroja Rade Končara, koje je imalo svoje kazalište. (Mi ga u Brodu, na žalost,  nemamo ni u 21. stoljeću, ako izuzmemo činjenicu da su političari od cijelog grada napravili jedno veliko kazalište). Svoju prvu ulogu dobila je u predstavi Nušićevog "Analfabeta", bio je to njezin glumački debi. Po završetku rata Irena se uključuje u rad Zagrebačkog narodnog kazališta gdje dobiva poziv da glumi glavnu ulogu u prvom poslijeratnom filmu, legendarnoj SLAVICI, koju je gledalo preko dva milijuna gledatelja. Od tada ona postaje slavna  hrvatska glumica  u cijeloj državi i nitko ju više ne zove Irena nego svi Slavica, po kojoj i mnoge novorođene djevojčice dobivaju ime,  toliko je bila popularna.

 Ostvarila je kasnije i zapažene uloge u filmovima BESMRTNA MLADOST, PLAVI 9, KAMENI HORIZONTI, POSLJEDNJI KOLOSIJEK, VRATIT ĆU SE I NE DIRAJ U SREĆU. Iako je zahvaljujući ulozi Slavice postala mega popularna u bivšoj Jugi, svoju  pravu afirmaciju i zadovoljstvo doživljava u kazalištu. Na Dubrovačkim ljetnim igrama igrala je 15 godina, a deset godina glumila je OFELIJU, a onda GERTRUDU. Njezinu ulogu Ofelije neki su poznati svjetski kritičari ocijenili jednom od najboljih glumačkih ostvarenja koje su ikada vidjeli. Za svoj profesionalni glumački angažman dobila je čitavu kolekciju raznih državnih  priznanja i odlikovanja, ali na žalost od   institucija i ustanova  Slavonskog Broda, svoga rodnog grada, nikada nije dobila ništa.

 Kada je teško oboljela od Alzheimerove bolesti nitko ju od naših predstavnika vlasti i kulturnjaka  nije došao posjetiti i obići, niti ponuditi bilo kakvu pomoć. Živjela nije, nego preživljavala  s 1200 kn mirovine u siromaštvu a umrla je u teškim mukama 2002. u staračkog domu u Zagrebu, odbačena i zaboravljena  i od boga i od naroda. U kulturnom životu našega grada, u kulturnim institucijama i ustanovama našega grada o Ireni Kolesar vlada potpuni muk. Tišina. Zaborav. Ona nema ni svoju ulicu u Brodu, ni svoju monografiju, niti bilo kakvu knjigu, nema ni svoj zasluženi  spomenik, ništa. Ona to očito i ne smije imati, jer... ona je bila partizanka.

Za Irenu Kolesar posvećujem ovaj  portret u suhom pastelu, s poštovanjem i zahvalnošću, od Darka Lončara.