SB Online
Promjena teme
Prijava
Pretraži SB Online

Priča Slavonca koji je među prvima ušao u Petrinju nakon potresa

SB Online | Priča Slavonca koji je među prvima ušao u Petrinju nakon potresa SB Online | Priča Slavonca koji je među prvima ušao u Petrinju nakon potresa

PRIJE 3 GODINE
TEKST: Kristina Šimić

Prilagodba teksta ▼
KONTRAST
VELIČINA SLOVA
RAZMAK IZMEĐU SLOVA
RAZMAK IZMEĐU RIJEČI
PRORED

Nema osobe u Hrvatskoj kojoj se datum 29. prosinca 2020. godine neće urezati duboko u pamćenje. Većina nas pamti u detalj gdje je bila kad se potres s epicentrom u Petrinji osjetio u cijeloj Hrvatskoj i svima nas sledio krv u žilama.  Nekoliko minuta kasnije, u nevjerici smo gledali slike porušene Petrinje i Siska. 

Srušene kuće do temelja, hrpa cigli, i prašine, ljudi zarobljeni u svojim automobilima i bolni jauci koji odjekuju ulicama razrušenog grada, vratili su nas u mučne epizode nesretnih 90-ih. Iako smo svi gledali Petrinju, u istom trenutku vidjeli smo Vukovar i srce se još jednom slomilo.



U trenutku kada je potres izbacio Požežane iz blagdanskog ugođaja, Jakšićanin Stipo Knježević instiktivno je shvatio da mora na bilo koji način olakšati patnje već napaćenog naroda. Potres ga je zatekao u samom centru Požege, a svega nekoliko minuta kasnije već je telefonski probao doći do informacija koje bi mu mogle osigurati neometano putovanje do Siska i Petrinje.  

Nisu ga zanimale ni propusnice niti korona, imao je sredstva i volja, i samo jednu misao-pomoći. Iako je potres oslobodio ogromnu količinu energije ispod zemljine kore, ne postoji niti jedna ljestvica kojom bi se dala izmjeriti energija ljubavi koja je potekla iz ljudskih srca, ovladavši Požežanima.



Uz pomoć obitelji Kljajić iz Eminovaca, obitelji Matešić iz Kaptola, obitelji Totaj i Sebastijana Glasnovića tih neznanih junaka koji su odmah priskočili u pomoć doniravši od srca, Stipo i njegov brat Slavko, oko 17:30 sati, među prvima su stigli u Petrinju.

Grad koji Stipo poznaje od ranije, bio je neprepoznatljiv; što zbog mraka jer javne rasvjete nije bilo, a što zbog uništenih zgrada koje su se pretvorila u šutu i prašinu, slomljene crijepove i ciglu razbacanu po putu. U tom trenutku, Petrinjom je vladao kaos, dok su iz minute u minutu stizali volonteri.



Došavši do vojarne u Petrinji, Stipo shvaća kako oni već imaju dovoljno donacija te kreće prema banijskim zaseocima. - Kolone automobila vozila su jedan iza drugog, ljudi su se spontano okupljali i u toj spontanosti bilo je najviše organiziranosti. U jednom selu stalo bi 10-15 auta, a ostali bi nastavili dalje niz blatne ceste i mrak.-opisuje nam Stipo situaciju u kojoj se našao.

Prvu noć, prespavao je u automobilu sa svojim bratom Slavkom. Bila je to duga i hladna noć pod zvijezdama i otvorenim nebom, isprekidana neprekidnim manjim potresima.

Idućeg jutra, Stipo je nastavio dijeliti pomoć. Budući da je sve kuće obišao nekoliko puta, pri svakom idućem posjetu znao je što točno treba ponijeti sa sobom. Nekad je to bio toaletni papir, nekad voda, a nekad odjeća.

Ono što ga je najviše dirnulo bila je skromnost i dobrota ljudi koji su u svoj toj tragediji i kaosu koji ih je zadesio sačuvale duh poniznosti. – Dolazim pred kuću starije gospođe i dajem joj dva deterdženta za pranje posuđa, a ona mi u tom trenutku govori:“ Dovoljan mi je jedan, neće biti za moju susjedu.“



Tragedija oslikana trenutcima zajedništva, grupe navijačkih skupina Bad Blue Boysa i Torcide koje zajedničkim snagama raščišćavaju zatrpani grad. Svaka gesta, pokret, riječ potpore i zagrljaj stranca svjedočanstvo su Kristove ljubavi prema bližnjim.

I to je ono što Stipu pokreće i motivira- Pomaganje drugima me ispunjava, a tuđa nemoć, situacija u kojoj vi možete samo podijeliti sudbinu ranjenog čovjeka ono je što me motivira. Dirnulo me zajedništvo koje sam vidio u Petrinji te selima Gora i Strašnik, ali ono što me strašno razočaralo, zasigurno su izjave pojedinih političara. Kada sam prve noći stigao u sablasna banijska sela, ja nisam dijelio ljude po nacionalnosti niti brojao krvna zrnca, bilo mi je važno samo da pomognem, da nekom izmamim osmijeh, usred očaja. – objašnjava nam Stipo.



Ljudi i dalje zovu, raspituju se, žele pomoći, Stipo ovim putem poručuje Požežanima neka pričekaju dva tjedna, dok se situacija ne slegne. -Ljudi imaju dovoljno hrane, i odjeće. Možda još jedino gumene čizme i tople čarape ne bi bile na odmet.  To je veliko područje, ali slabo naseljeno, tako da su ljudi što se tiče hrane osigurani. U tjednima koji dolaze zasigurno će trebati građevinski materijal.- poručuje Stipo.



Oduvijek je vrijedila uzrečica da slika govori više od tisuću riječi, u ovim trenutcima njeno značenje dobiva još dublji smisao. Mogli bismo potrošiti sate i sati opisujući i hvaleći sve nesebične geste koje su građani Republike Hrvatske ovih dana pokazali cijelom svijetu, ali ništa na nas ne bi ostavilo dublji dojam od slike hrvatskog naroda iz svih krajeva zemlje, koji rame uz rame stoji ujedinjen u svojoj misiji pomoći drugima.  



Petrinja, Sisak te ostala mjesta Banovine mogu biti porušeni danas, ali iznad svake ruševine, svakog polomljenog crijepe i svake cigle na putu uzdiže se neslomljivi duh hrvatskog naroda koji je kroz svoju povijest izdržao mnoge nedaće i još jednom pokazao da je najjači onda kad ga lome.


Ocijenite članak

Prijavite se da možete ocijeniti ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Prijavite se da možete komentirati ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Vezane teme: