SB Online
Promjena teme
Prijava
Pretraži SB Online

SASVIM OBIČNA PRIČA: ʺ Najviše me nadahnjuju treneriʺ

PRIJE 2 GODINE
TEKST: Igor Safundžić

Prijavite se da možete ocijeniti članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Prilagodba teksta
KONTRAST
VELIČINA SLOVA
RAZMAK IZMEĐU SLOVA
RAZMAK IZMEĐU RIJEČI
PRORED
SB Online | SASVIM OBIČNA PRIČA: ʺ Najviše me nadahnjuju treneriʺ SB Online | SASVIM OBIČNA PRIČA: ʺ Najviše me nadahnjuju treneriʺ

PRIJE 2 GODINE
TEKST: Igor Safundžić

Prilagodba teksta ▼
KONTRAST
VELIČINA SLOVA
RAZMAK IZMEĐU SLOVA
RAZMAK IZMEĐU RIJEČI
PRORED

Razgovarali smo s Nenadom Sabocijem bivšim sportašem, vojnikom, danas administratorom Facebook stranice "Slavonsko brodski i svjetski sport" te čovjekom koji izrađuje igračke i umjetničke predmete od drveta.

1. Predstavite se brodskoj javnosti.

Nenad Saboci rođen sam u Brodu 1963.radio u ĐĐ. 91 otišao u MUP, nakon tri mjeseca u HV, ostao u HV do 2003. Umirovljen zbog nemogućnosti napredovanja. Otvorio domaću radinost u kojoj izrađujem drvene igračke i umjetničke predmete.

2. Zaljubljenik ste u sport a posebno u naš brodski sport. Što vas inspirira da objavljujete stare fotografije sportaša iz našeg grada?

Od malena sam imao strast za sportom. Trčali smo tada svi za loptom i igrali nogomet na Livadi i u Osječkoj ulici, svi sanjali biti veliki nogometaši..Našao sam se s 13 godina nekako na stadionu Klasije i vidio ljude u bijelim kimonima kako vježbaju karate i to me fasciniralo. Našao sam neki karate klub u domu Osječke ulice i učlanio se u karate klub trenera Nikole Bilanđije i tu dugo ostao. Neko vrijeme trenirali smo Nikola i ja u staroj dvorani Partizan, sada zapuštenoj, u njoj sam gledao boksače i poželio se okušati u punoj borbi s punim kontaktom. Došao, probao i ostao desetak godina. S BK Radnički obišli smo tadašnju cijelu Jugoslaviju od slovenskih gradova do Ivangrada, Prištine, Bitole, po svim bivšim republikama. Neponovljivo iskustvo. Nakupio sam u tim godinama oko 100 borbi  u ringu.



3. Na Facebook profilu "Slavonsko brodski sport" objavljujete nove i stare fotografije sportaša i sportskih kolektiva većinom iz našega grada. Ne objavljujete sami ima još entuzijasta kao što ste i vi, tko su ti ljudi?

Primijetio sam da nema na Facebooku neke grupe koja bi okupljala bivše i sadašnje sportaše našeg grada pa sam je formirao prikupio kontakte nekih ljudi pa pomalo guramo u smjeru promocije brodskog sporta i sjećanja na starije sportaše. U Brodu ima nešto ozbiljnih sportaša u svakom sportu pa ih želimo podržati bar virtualno. Kad si mladi sportaš nosi te unutarnja energija i duh, ali svatko voli kad netko nešto napiše javno o tom tvom trudu. Osim mene, nema baš puno onih koji objavljuju a ja pratim najčešće samo boks pa mi je žao što se i ostali ne uključuju više. Ponekad  objave stave Tomislav Pasler bivši boksač Radničkog, Hrvoje Caban, sin našeg pokojnog boksačkog šampiona Ivana, šahist Mato Opačak, karatist Maden Ivezić, gimnastiku prati Željko Rosandić, nogomet Pero Hrkač, tae kwon do Tomislav Đaković, Marko Lipovac kajak kanu, nekad pokupimo slike Roka Janković sa sportskih događaja.



4. Tko vas kroz povijest brodskog sporta najviše nadahnjuje, tko je ostavio najveći trag na vama i zašto? 

Kroz povijest brodskog sporta najviše me nadahnjuju treneri, oni nose težak križ u sportu vode svakodnevne bitke sa samim sobom sa svojim pulenima, s javnošću, publikom, upravom, trenutno oni nose sav teret klubova, oni su i treneri, i direktori, i sponzori i čistačice prostorija. Moj prvi trener Nikola Bilanđija je bio, a i sada je strašan borac. Trener boksa Alojz Debelić mi je bio kao otac, Aco je odgojio više timova brodskih boksača cijelog sebe je unosio u boksa i svoju misiju zadužio je ovaj grad s puno pobjeda njegovih timova. Čast mi je što sam bio kapljica u tom moru, i što sam se družio s brodskim legendama Lovrićem, Arelićem, Vukojom, Matijevićem, Kurdijom, Cabanom, Holodom, Blaževićem ,Burićem, Mijićem, Lojenom, Bardakom ...

Iako smo svi neminovno u druženju jako utjecali jedni na druge, najviše zasluge imaju treneri oni unose u sportaša nevidljive energije hrabrosti, upornosti, dosljednosti, discipline, lukavosti, srčanosti, kontrolirane agresivnosti, odricanja, predanosti, koje su nam vječno ostale utkane u nama. Većina boksača Radničkog je po izbijanju Domovinskog rata odmah pristupilo Mup-u i Hrvatskoj vojsci stavivši se na raspolaganje u tim zadaćama su poginuli mnogi kojima se na čast i sjećanje do epidemije održavao memorijalni  boksački turnir u Brodu, a mi živi evo treniramo i dalje barem ja tri puta tjedno ponekad se oznojim i na treningu u klubu Posavina Kuna kod trenera Novice Bardaka.



5. Dosta fotografija je vezano uz boks. Sjećam se da sam s ocem išao nedjeljom ujutro u dvoranu Klasike gledati Radnički i uživao u svakom meču. Danas nema boksačke lige bar ne u onom obliku iako Brod opet ima odlične boksače.

Da, u Brodu imamo tri  boksačka kluba možda toliko i ozbiljnih boksača koji žele boksati javno. Epidemija nas je prilično pobrkala, turnira je slabo, javnih sparinga još manje. Boksačke lige  kakva je nekada bila nema, a neće je ni biti nikada. Nešto se pokušava susretima u ZG uglavnom spajanjem jedva 6 parova otprilike po težini, ljudi se trude ali to je daleko od onog boksa koji smo mi živjeli s nekada i tri meča mjesečno.  Mislim da je boks puno uništio MMA sport ako se to može zvati sport. To su borbe bez puno ograničenja, ljudi vole grube borbe pa boks ispadne balet u odnosu na te borbe. Jedna  liga u bivšoj Jugi je koštala i to su mogle financirati samo velike firme kao nekada Montaža. Treba prilično novaca da se odveze 15 ljudi u neki grad, poplaćaju troškovi objeda, spavanja, goriva, sudaca...Nikada više te lige neće biti.



6. Brodski sport pogotovo onaj kolektivni nije na razini prije 20 ili 30 godina a da ne pričamo još i ranije. Gdje je problem odnosno vidite li vi kako se kolektivni sporovi mogu vratiti na stare staze? 

Mislim da se kolektivni sportovi neće više nikada vratiti na kvalitetu prijašnje države, prilična je besparica i nemamo zvučna imena u Brodu zbog kojih bi djeca i mladi dolazili i ostajali u sportu. Trebamo biti zahvalni i sretni što održavamo sport u Brodu na bilo kakvim razinama, imamo pojedince poput Veočića, Vanesu, bit će ih još sigurno. Za mene je sport gibanje tijela radi uklanjanja posljedica stresa. Profesionalni sport je često previše stresan previše uzima života čovjeku a često i zdravlja. Sport treba biti stvar kulture, stvar uživanja, ne obratno. Meni je sport osigurao puno lijepih druženja s ekipom Radničkog, puno radosti zajedničkog života,  puno zdravlja ali i obučenosti za održati to zdravlje.To bi sport trebao biti - druženje u radosti, zabava, uživanje .



Ocijenite članak

Prijavite se da možete ocijeniti ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Prijavite se da možete komentirati ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.

Vezane teme: