PRIJE 2 GODINE
TEKST: Darko Lončar Daky
Prijavite se da možete ocijeniti članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.
Čovjek nikada ne umire s danom i datumom svoje smrti, nego onoga trenutka kada padne u društveni zaborav koji može biti teži i gori i od same smrti. Hej ljudi, hej svijete, hej Brođani, zna li netko tko je bila RUŽICA BRNČIĆ? Porculanske spomen fotografije crno bijelih portreta sa starih nadgrobnih spomenika predstavljaju prozor u našu brodsku povijest, koje ja u svom atelieru pretvaram u umjetničke portrete i tako pastelnim bojama nastojim ovim zaboravljenim mladim ženama koje nisu zaslužile umrijeti, utkati i udahnuti boje novog rođenja i boje novog života.
Tko god da je Ružici oduzeo život, bolest ili prometna nesreća, vrag ili bog, sudbina ili sotona, ova mlada žena nije zaslužila umrijeti. Svi u životu imamo svoje razloge zašto nešto radimo, možda bog ima svoje razloge zašto joj je oduzeo život, a ja imam svoje razloge zašto ju ponovo vraćam u život. Rođena je još u davnoj carskoj Austro Ugarakoj 14.XI 1901, a preminula je 18.11. 1931. Na spomeniku nema zapisa ni o tugujućoj rodbini, ni tko joj podiže spomenik, ništa. TIŠINA. Muk. Tajna.
Zagonetka. I kao takva Ružica na žalost nije zanimljiva ni povjesničarima, ni etnolozina, ni arheolozima, ali je zato vrlo interesantna nama umjetnicima i filozofima. Što tajnovitija, što zagonetnija, to nam je intrigantnija. Ne kaže se bez veze da smo mi umjetnici neke čudne biljke. Danas na Dan žena, sjetimo se i svih drugih mladih, zaboravljenih žena s brodskih nadgrobnih spomenika, mladih žena koje nisu zaslužile umrijeti. Za Ružicu jedna ruža i jedan pastelni portret od Darka. Ružice, sretan Dan žena!
Prijavite se da možete ocijeniti ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.
Prijavite se da možete komentirati ovaj članak. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje.
